Autoritet

Izvor: Wikicitati
Idi na: navigaciju, pretragu

Citati[uredi]



A[uredi]

  • A. John Simmons
    • "Teorija političke dužnosti i autoriteta treba objasniti zašto svi i samo oni koji se prirodno identifikuju kao članovi političkog društva su posebno obavezani tom pojedinačnom političkom društvu. Problem granica je problem s kojim se suočava takva teorija u nuđenju argumenta koji povlači “granice” političke dužnosti, političkog autoriteta, i teritorijalnog suvereniteta na tačnom mjestu." (Democratic Authority and the Boundary Problem)
    • "Demokratska rješenja sukoba interesa (ili preferencija) očito nisu prirodno autoritativna. Ovo je tačno čak i ako prihvatimo sve što je napisano o nadmoćnosti demokratskih procedura - nadmoćnosti kako u intrinzičnom smislu (tj., kao procedure koje ostvaruju ili najbolje poštuju, recimo, ljudsku autonomiju ili jednakost) ili u instrumentalnom smislu (tj., kao procedure koje najpouzdanije daju najbolje [npr., u smislu maksimiziranja društvene sreće ili suštinske pravde] rezultate). To što me studenti u mom razredu nadmašuju u brojnosti - i stoga imaju mogućnost da me preglasaju po pitanjima organizacije časa - ne čini njihove izraze preferencija za lakšom opterečenošću na mom predmetu ni na koji način autoritativnim. Niti bi to bilo tačno čak i ako bi uspostavili formalne procedure za glasanje o tom pitanju ili izabrali predstavnike da glasaju za njih. Ono što im nedostaje, naravno, jeste prethodni autoritet da nametnu na predmet bilo kakve procedure - demokratske ili ne - za rješavanje neslaganja u grupi koja se sastoji od njih plus mene. Slično tome, moj klub ne može legitimno oteti stranca, dodijeliti mu članstvo i glasačka prava, i onda mu jednostavno nametnuti ograničenja ovlaštena od večine članova kluba. Priroda grupe - i to kako neko postaje dio grupe - čini ključnu razliku u tome da li ili ne bilo kakva procedura za rješavanje sporova može biti autoritativna za grupu (to jeste, može doprinijeti posljedicama koje obavezuju na poštovanje sve osobe unutar grupe). Nadmoćnost procedure za rješavanje sporova u pitanju, kako god da se ona odredi, jeste očito irelevantna za taj zaključak." (Ibid.)
    • "Historijski obziri su bitni za prirodu i opseg naših dužnosti kao građana i za prirodu i opseg autoriteta naših država. Puka institucionalna struktura - uključujući institucije demokratskog rješavanja sporova - ne mogu ponijeti sav teret koji se zahtjeva u objašnjavanju političke dužnosti i političkog autoriteta." (Ibid.)
    • "[G]dje su političke i pravne strukture (uključujući interno pravedne, funkcionalno učinkovite strukture) nametnute narodu na moralno nelegitimne načine, posljedična “duboka isprepletenost” njihovih interesa sa onima njihovih ugnjetavača jeste nešto što priziva moralni lijek, ne nešto što stvara sâme one dužnosti potčinjavanja i priklanjanja oštećenih osoba, kao što mislimo da se obavezuju oni koji su legitimno uključeni u “zajednički svijet”." (Ibid.)
    • "[N]e može se jednostavno braniti uvjerljiva teorija domaće pravde i legitimnosti bez prvobitnog identifikovanja osoba i teritorija koje se pravično ubrajanju unutar i pravično izvan granica autoriteta države. I ovaj zadatak zahtijeva da imamo na umu objašnjenje moralnih granica između država i između država i mogućih grupa koje nisu subjekti, objašnjenje koje neće biti uvjerljivo ako na neki način nije osjetljivo na zla koja se mogu počiniti u ustanovljavanju teritorijalnih zahtjeva i predmetnog stanovništva. Ukratko, pristup pitanjima državne legitimnosti i teritorijalnosti koji “gleda unutara” ne može uspjeti bez uključenja principa koji “gledaju vani”; i oba aspekta teorije treba historijske, a ne tek strukturalne/funkcionalističke dimenzije." (Ibid.)
  • Alex Stein
    • "Kognitivna sposobnost [...] je samo jedna od karakteristika epistemičkog autoriteta. Biti kognitivno sposoban je nužan, ali ne i dovoljan, uslov za postajanje epistemičkim autoritetom. Da bi se kvalificirala kao epistemički autoritet, osoba - ili više realistično, institucija - mora ne samo biti sposobna kao pronalazač činjenica; ona treba biti sposoban pronalazač činjenica na sistematski i općenito pouzdani način." (On Epistemic Authority of Courts)
    • "Presuđivanje je epistemička društvena praksa - praksa prihvatanja i odbijanja činjeničnih tvrdnji koje se ističu kao "istinite" na sudu. Presuditelji određuju prava, dužnosti i odgovornosti osoba oslanjajući se na činjenice koje ocjenjuju kao dovoljno vjerovatne da budu istinite. Te evaluacije istine nisu licemjerne: kada utvrđivač činjenica kaže da su te i te činjenice "više vjerovatne nego ne" ili "van razumne sumnje" oni to zaista i misle. Ova potraga za istinom jeste ono što mi, kao organizirano društvo, postavljamo kao cilj presuditeljima. Ključna odlika koja izdvaja sudove kao epistemičke autoritete jeste nezainteresovanost razloga koji opravdavaju njihove činjenične nalaze. Opravdavajući aparat kojeg sudovi koriste u donošenju njihovih činjeničnih nalaza moraju ne samo potvrđivati vjerovanje suda da su njegovi nalazi dovoljno vjerovatni da budu istiniti. Svaki pojedinačni dio tog aparata mora biti nezainteresovan na sljedeći način: sudu nije dopušteno da želi bilo kakav pojedinačni ishod. Preciznije, nije dopušteno za sud (tj., za sudiju ili porotu) da koristi razloge koji uključuju željenje određenog ishoda u konačnoj odluci o određivanju činjenica [...] Sposobnost da razviju nezainteresovano opravdanje za faktičke nalaze i da ih odašilju relevantnoj publici - parničnim strankama i društvu u cjelini - jeste središnja karakteristika sudova. Ova karakteristika pretvara sudove u epistemičke autoritete." (Ibid.)
  • Andrei Marmor
    • "(1) U svakom društvu koje ima funkcionalni pravni sistem, postoje neke društvene konvencije koje određuju ko se ima smatrati pravnim autoritetom u tom društvu i kako se njegov autoritet ima vršiti. / (2) Pravne norme sastoje se iz direktiva i instrukcija pravnih autoriteta - onih autoriteta koji su identificirani i konstituisani od društvenih konvencija iz (1)." (Filozofija prava)
  • Arie Rosen
    • "Odnosi epistemičkog autoriteta su sačinjeni od strane određenih vjerovanja onih koji su pod autoritetom: vjerovanja da osoba ili organizacija koja vrši autoritet jeste u boljoj poziciji da tačno učini stvari. Autoritet eksperata je često prihvata po takvim osnovima, zbog njihovog superiornog znanja ili mogućnosti rasuđivanja. Uspješno vršenje epistemičkog autoriteta zavisi od vjerovanja adresata da će slijedeći direktive te osobe vjerovatnije postupiti po ispravnom rasuđivanju. To daje subjektima autoriteta sadržajno-zavisne razloge da slijede direktive autoriteta: iako autoritativne direktive mogu zahtijevati različito postupanje nego što smo sami imali na umu, imamo razlog da slijedimo direktivu jer je vjerovatnije da će biti tačna nego naš sopstveni sud o situaciji. Jasno je, međutim, da ponekad mi imamo razloge da slijedimo direktive drugih koje nemaju ništa sa tim da su pametnije, ili mudrije, ili superiorne u odnosu na nas u smislu sposobnosti ili vještina. Ovo iz razloga što pored odnosa epistemičkog autoriteta postoje također situacije decizionističnog autoriteta, koje su dosta česte u savremenim društvenim i političkim okolnostima. Primjer vršenja takvog autoriteta jeste kada ugovorimo da se povinujemo budućim odlukama nekoga, ili kada se podvrgnemo poštovanju rezultata većinskog glasanja. Razlog za slijeđenje tih odluka nakon što su učinjene nezavistan je od njihove tačnosti (ili moguće tačnosti). Odluke, nakon što su učinjene, nemaju nikakvu nužnu tvrdnju ka korektnosti, ali ipak imaju zahtjev za našim poštovanjem - zahtjev koji bi većina nas priznala kao valjan. Savremena politička misao nudi nekoliko decizionističkih opravdanja za poštovanje koje dugujemo političkim institucijama. One uključuju opravdanja iz koordinacije, pristanka, proceduralne pravičnosti, i samo-uprave. Kada ljudi zahtijevaju poštovanje na nekom od tih decizionističkih temelja, oni prizivaju sadržajno-nezavisni razlog za poštovanje njihovog autoriteta, i impliciraju da njihove odluke zaslužuju poštovanje, ne (ili ne samo) zbog toga što su vjerovatno tačne, te čak i ako se pokaže da su pogrešne. Naravno, epistemičke direktive mogu također biti pogrešne, ali u njihovom slučaju njihova netačnost, ako je priznata, ne bi potkopala poštovanje koje im ljudi duguju. Decizionističke direktive mogu biti priznate kao netačne, i ipak imati uvjerljiv zahtjev za poštovanjem i pokoravanjem. Ono što čini kako epistemičke odnose, tako i decizionističke odnose tipovima općeg fenomena autoriteta jeste općeniti učinak koji oni proizvode u njihovim adresatima: u oba tipa odnosa ljudi upravljaju praktično rasuđivanje drugih na način koji se doživljava kao legitiman. Ono što razlikuje dva tipa autoriteta jesu osnovi na kojima se legitimira njihova funkcija upravljanja: epistemički autoritet se poštuje jer se vjeruje da čini bolji posao u određenju šta je ispravno; decizionistički autoritet se poštuje zbog sadržajno-nezavisnih razloga. / Sada, veoma malo primjera autoriteta su čisto epistemički ili čisto decizionistički, i mnoga vršenja autoriteta prizivaju kako epistemičke, tako i decizionističke temelje u njihovoj legitimaciji." (Two Logics of Authority: Reason and Fiat in Modern Law)
    • "[V]ršenje epistemičkog autoriteta uvijek povezuje zajedno praktični i teoretski autoritet - on nam govori ne samo šta trebamo činiti, već također i šta da vjerujemo da je tačno za učiniti [...] [G]dje god priznajemo ovu vrstu praktičnog autoriteta (priklanjanje u pitanjima praktičnog djelovanja) trebamo također priznati teorijski autoritet (priklanjanje u vjerovanju). To dvoje se jednostavno ne može razdvojiti: ako je odluka navodno dovoljno tačna za nas da je slijedimo, kako može ne biti dovoljno tačna za nas da vjerujemo da je ispravna?" (Ibid.)

C[uredi]

  • Chandran Kukathas
    • "[N]ajtemeljnije pitanje političke filozofije je pitanje autoriteta: gdje ono treba ležati, i kako treba biti ograničeno. Primarno pitanje politike nije o pravdi ili pravima, već o moći, ko je ima, i šta se može raditi s njom. Gledišta o pravila ili pravdi mogu imati značajan utjecaj na bilo koji odgovor na ovo pitanje; ali ono ostaje važno pitanje." (Liberalni arhipelag)
  • Christopher Essert
    • "Konzistentno sa Jednostavnom teorijom, mi možemo razumjeti isticanje autoriteta od strane prava u dijelu kao tvrdnju da imamo kategorički razlog - to jeste, neopcionalni, onaj koji ne zavisi od naših ličnih ciljeva ili projekata - da promišljamo shodno pravnoj tački gledišta, to jeste, da preuzmemo ili prihvatimo pravnu tačku gledišta i da sudimo našim djelovanjima prema onome što pravo tvrdi da su naši razlozi (i njihova snaga). Misao koja je ovdje u podlozi tvrdnje prava jeste da su direktive legitimnog autoriteta obavezujuće, što će reći da se primjenjuju kategorički, i mi ne možemo napustiti cilj, da tako kažemo, slijeđenja prava na način na koji možemo napustiti lični projekat. Stoga pravo tvrdi da kada ne izvršimo pravno obavezni čin, mi nismo predmet tek one racionalne kritike koja je prikladna kada ne ispunimo namjeru, već da smo djelovali pogrešno." (A Theory of Legal Obligation)

D[uredi]

  • David Enoch
    • "Nedvojbeno, vi imate autoritet nad svojim sedmogodišnjim sinom. To znači, vjerovatno između ostalog, da možete, samom činjenicom vašeg izričaja, stvoriti dužnosti za vašeg sina. Samo mu trebate reći da ide u svoju sobu i odjednom on je pod dužnošću da ide u svoju sobu, dužnošću pod kojom nije bio do prije nekoliko minuta. Odjednom, ne idući u svoju sobu – nešto što je samo do prije minut bilo sasvim dozvoljeno za njega da učini – on će djelovati pogrešno. Kako se ta magija dogodila? Čini se da se slična magija događa kada god neko posjeduje legitimni autoritet. Država nedvojbeno posjeduje takav autoritet nad svojim građanima (ili barem neke države je posjeduju, po nekim stvarima, neko vrijeme). Moj dekan nedvojbeno posjeduje takav autoritet nadamnom (povodom nekih profesionalnih stvari). I možda putnik koji preuzme inicijativu u nuždi, i započne davati instrukcije, te na taj način koordinirajući djelovanja više uspaničenih putnika (time, možda, spašavajući živote): barem nakon što je prošlo neko vrijeme, a ljudi su slijedili njene instrukcije to vrijeme, čini se da ona može činiti sličnu normativnu magiju svojim riječima." (Authority and Reason-Giving)
    • "[A]utoritet je primjer ovlaštenja za davanjem razloga na robusan način. Smisao 'ovlaštenja' ovdje je ugrubo hohfeldijanski smisao [...] normativnog ovlaštenja, sposobnosti da se dovede do normativne promjene. Autoritet, čini se vjerovatnim reći, primjer je sposobnosti dovođenja do promjene u adresatovim razlozima za djelovanje. Ali ključno, prodavačica također ima ovo ovlaštenje – jer kada ona podigne cijenu mlijeka, ona dovodi do normativne promjene u razlozima koji se odnose na vas. Autoritet, međutim, primjer je ovlaštenja za davanjem razloga na robusan način, to jeste na poseban, naoko magičan način koji je slučaj sa zahtjevima i obećanjima. Ali ovo nam još ne govori na koji način se slučaj autoriteta razlikuje od onog zahtijeva (na primjer) [...] Ono što je posebno za autoritet jeste to da tamo gdje je prisutan autoritet može stvoriti ne samo bilo kakve razloge, već dužnosti. Stoga autoritet – stvarno, legitimni autoritet – jeste ovlaštenje za robusnim stvaranjem dužnosti." (Ibid.)
    • "Jedna osoba A pokušava da naredi drugoj osobi B da φ (ili, drugim riječima, tvrdi da ima autoritet da kaže B-u da φ) samo u slučaju (i jer):
(i) A namjerava da dâ B-u dužnost da φ, i A komunicira ovu namjeru B-u;
(ii) A namjerava da B prizna ovu namjeru;
(iii) A namjerava da B-ova dužnost da φ zavisi na prikladan način od B-ovog priznanja A-ove komunicirane namjere da dâ B-u dužnost da φ.
I naravno, uslov normativnog uspjeha je primjenjiv i ovdje. Samo će u odnosu na određenu normativnu pozadinu A uistinu uspjeti u stvaranju dužnosti za B da φ formirajući i komunicirajući ove namjere." (Ibid.)
    • "Hohfeldijansko ovlaštenje za stvaranjem dužnosti je, drugim riječima, nužan uslov za autoritet. Ali on nije dovoljan, jer dužnosti – slično razlozima – mogu biti i samo potaknuti. Da ponovimo, kada pješak stavi svoje stopalo na ulicu, vi – vozač – odjednom imate dužnost, ne samo razlog, da stanete. Ali to nije manifestacija autoriteta na strani pješaka, iako je manifestacija njenog hohfeldijanskog ovlaštenja. Ovdje također, onda, nama je potrebno razlikovanje između čistog potaknutog davanja razloga i robusnog davanja razloga. Ako A ima autoritet nad B u odnosu na materiju kao što je φ, nije samo slučaj da A može B-u dati dužnost da φ; A može ovu dužnost dati na robusan način." (Ibid.)
    • "[P]retpostavite da neka osoba A ima hohfeldijansko ovlaštenje da na robusan način drugoj osobi B da kvazi-zaštićene razloge, ali ne čisto zaštićene razloge. Pretpostavite, na primjer, da vam ja kažem da φ sa namjerom karakterističnom za robusno davanje razloga; da ja uspjevam u davanju vama razloga da φ; i da iako ne uspjevam u davanju vama razloga da ne djelujete po određenoj klasi razloga za nedjelovanje-po-φ, ja uspijevam u davanju vama razloga da ne razmatrate određene razloge ne-činiti- φ, ili možda razlog da ne razmatrate od početka o tome da li ili ne da φ, ili možda da ne razmatrate o φ na određeni način. Ako popunimo detalje na ispravan način, onda mi se čini da ovdje imamo primjer autoriteta. Kvazi-isključivost i kvazi-zaštićenost je dovoljna, čini mi se, da obuhvati fenomenologiju preempcije koja se vjerovatno smatra konceptualno nužnom za autoritet." (Ibid.)

F[uredi]

  • Frederick Schauer
    • "Oslanjanje na istinski autoritativne izvore može stoga diktirati sudiji da donese odluku koja je drugačija od onoga što bi on sam odlučio, nakon uzimanja u obzir sve mudrosti i podataka koje može prikupiti iz svog znanja i onog drugih. I na ovaj način pravno rasuđivanje se razlikuje, u stepenu ako ne i u vrsti, od rasuđivanja u drugim područjima odlučivanja. U drugim područjima odlučivanja, autoritet može igrati neku ulogu, ali prvo-razredni suštinski obziri tipično dominiraju. U pravu, međutim, autoritet dominira, i tek rijetko sudije se uključuju u vrstu sve-uzevši-u-obzir odlučivanja koje je toliko rasprostranjeno van pravnog sistema. Dosta češće, pravni argument se temelji na izvorima, ne samo zbog toga što pravo njih toliko tretira kao autoritativne, već i zbog toga što je način na koji pravno autoritativni izvori zamjenjuju prvo-razredne suštinske obzire čini mjerilo pravnog rasuđivanja." (Misliti kao pravnik)
    • "[U]vjeravanje i autoritet su temeljno suprotstavljeni pojmovi." (Ibid.)
    • "Iako se opcionalni autoriteti nekada izabiru jer su uvjerljivi, češće se izabiru kao autoriteti jer onaj koji ih bira vjeruje autoritetu kao autoritetu čak i kada se ne slaže sa zaključkom ili, što je vjerovatnije, vjeruje da je on sam nepouzdan u dolaženju do zaključka za kojeg se autoritet, da li komentator ili sud, smatra uvjerljivijim [...] Možemo sada vidjeti da uobičajeno korištenje opcionalnog autoriteta nije ono u kojem je sudija uvjeren u suštinu onoga što opcionalni izvor tvrdi, već ono u kojem je on uvjeren da je izvor vjerovatno tačniji nego što bi on bio da je sam odlučio [...] Oslanjanje na takav autoritet je opcionalno, ne obavezujuće, ali budući da se temelji na izvoru, a ne na sadržaju, ono se ipak broji kao istinsko oslanjanje na autoritet. Postoji razlika u oslanjanju na autoritet jer to sistem zahtijeva, kao kada niži sud poštuje odluke višeg, i oslanjanje na autoritet jer se autoritet percipira kao stručniji, ali oboje su primjeri istinskog autoriteta." (Ibid.)

H[uredi]

  • H. L. A. Hart
    • "Naravno da je tačno, kao što sam istakao, da primarna peremptorna namjera komadanta možda neće biti ostvarena; osoba kojoj je naređeno možda neće prihvatiti naredbu kao peremptorni razlog i naredbi se neće nikako pokoravati ili ako to čini možda joj se pokorava samo zbog straha od kazne nakon potpunog razmatranja pozitivnih i negativnih strana. U drugu ruku, naredba se možda uzme tačno onako kako je komadant i zamislio: naredba može biti prihvaćena kao peremptorni razlog tako da se primatelj pokorava bez razmatranja suštine iz njegove tačke gledišta onoga što mu je naređeno da čini. Više od toga, može biti da komadant, prije nego što izda naredbu, ima dovoljno razloga za vjerovanje da su oni kojima upućuje svoje naredbe općenito skloni da prepoznaju u njegovim riječima (možda šta god da naredi ili možda samo njegove naredbe unutar nekog ograničenog polja ponašanja) peremptorni razlog za činjenje onoga što je naređeno. Takvo trajno priznanje (koje može biti motivirano bilo kojim od brojnih konačnih razloga) komadantovih riječi kao da općenito konstituiraju sadržajno-nezavisni peremptorni razlog za djelovanje jeste posebno normativno držanje, a ne tek "navika" pokoravanja, i po mom mišljenju to je nukleus čitave grupe povezanih normativnih fenomena koji uključuju ne samo općeniti pojam autoriteta, legislative ili zakonodavstva, već i mnoge druge slučajeve gdje riječima ili djelima nismo u mogućnosti da učinimo stvarnim ili da promijenimo ili razlikujemo obaveze jedne ili druge vrste [...] Ovaj model normativno-naredbodavne situacije može se smatrati embrionalnim oblikom društva u kojem je na snazi razvijen pravni sistem. On je tek embrionalan jer mu nedostaje odlika od centralnog značaja u razvoju sistema i čiji dodatak tom modelu bi transformirao isti na mnoge načine. Ta nedostajuća odlika je postojanje učinkovitih pravno-primjenjujućih i pravno-izvršavajućih agencija, to jeste sudova koji učinkovito upućuju na izvršavanje u pojedinačnim slučajevima komadantovih naređenja i njihovo primjenjivanje u rješavanju sporova. Gdje sudovi sa tim funkcijama postoje normativno držanje koje se sastoji u priznavanju naredbi kao sadržajno-nezavisnih peremptornih razloga za djelovanje i kao standarda za ocjenjivanje ponašanja kao ispravnog ili pogrešnog, jeste sam institucionaliziran tako da definiše javne standarde ispravnog presuđivanja, i dužnost da se prilagođava tim standardima jeste pripojeno poziciji sudije i prisvojeno od pojedinačnih sudija kada dođu na funkciju." (Eseji o Benthamu)
    • "Pravila mogu propisivati da će zvaničnici imati autoritet za provođenje pokoravanja [...] ali moralna dužnost pokoravanja pravilima u takvim okolnostima duguje se članovima društva koji sarađuju, i oni imaju korelativno moralno pravo na pokoravanje." (Are There Any Natural Rights?)
    • "[N]užan uslov postojanja prinudne vlasti [je] i to da bar neki ljudi moraju svojom voljom sarađivati u sistemu i prihvatiti njegova pravila. U ovom smislu je tačno da moć prinude kojom raspolaže pravo pretpostavlja njime prihvaćeni autoritet. Međutim, dihotomija stavova: "pravo zasnovano samo na sili" i "pravo koje je prihvaćeno kao moralno obavezujuće" ne iscrpljuje problem. Ne samo da veliki broj ljudi može biti izložen prinudi zakona koji ne smatraju moralno obavezujućim, već i ne stoji da oni koji zaista sistem prihvataju svojom voljom, moraju sebe smatrati moralno obaveznim da to čine, iako se mora reći da bi sistem bio najstabilniji ako bi to bio slučaj. U stvari, njihova vjernost sistemu može se zasnivati na velikom broju različitih elemenata: procjena dugoročnih interesa; nesebičnom interesu za druge; nesvjesno naslijeđenom ili tradicionalnom stavu; ili prosto na želji da se čini ono što i drugi čine. Ne postoji doduše razlog zbog kojeg oni koji prihvataju autoritet sistema ne bi preispitivali svoju savjest i donosili odluku da, s moralnog gledišta, ne bi trebalo da ga prihvate, a ipak iz mnogo razloga i dalje to čine." (Koncept prava)
    • "Oni koji prihvataju autoritet pravnog sistema gledaju na njega s unutrašnjeg stanovišta, i smisao njegovih zahtjeva iznose internim stavovima, izraženim normativnim jezikom koji je zajednički pravu i moralu: "Ja bih trebao (ti bi trebao)", "Ja moram (ti moraš)", "Ja imam (oni imaju) obavezu". Ipak, ovi stavovi ne podliježu moralnoj ocjeni da je moralno ispravno postupiti po onome što zahtijeva pravo. Nema sumnje, ako se ovome ništa i ne doda, ostaje pretpostavka da onaj ko govori na ovaj način o svojim ili tuđim pravnim obavezama ne misli da postoji bilo kakav moralan ili drugi razlog da se one ne ispune. Ovo, međutim, ne pokazuje da se ništa ne može priznati kao pravno obavezujuće dok nije prihvaćeno kao moralno obavezujuće." (Ibid.)

J[uredi]

  • Jacob Weinrib
    • "Principi javnog prava oslovljavaju dva različita problema koji nastaju u konceptualno sekvenciranom istraživanju implikacija prava osoba na nezavisnost. Problem koji oslovljava princip autoriteta jeste da, u odsustvu javnih institucija, pravo svake osobe na interakciju sa svakom drugom osobom na osnovama jednake slobode ostaje predmet proizvoljne moći drugih. Rješenje za ovaj problem horizontalne nezavisnosti između osoba jeste [...] rješen podvrgavanjem privatnih osoba sistemu javno autoritativnih institucija koje ustanovljavaju, tumače, i provode privatna prava. Drugi problem nezavisnosti pretpostavlja rješenje za prvi. Dok princip autoriteta oslovljava problem koji je neizbježan u odsustvu javnih institucija, princip pravde oslovljava problem koji može nastati samo kada su prisutne javne institucije koje čine vladu. Upravo one javne institucije koje oslovljavaju problem horizontalne nezavisnosti osiguravajući pravo svake osobe na jednaku slobodu u odnosu na svakog drugog stvara problem vertikalne nezavisnosti jer javne institucije mogu same nametati proizvoljna ograničenja na slobodu jedne ili više osoba, to jeste, ograničenja koja sam pravni sistem ne zahtijeva. Ovaj problem vertikalne nezavisnosti rješava se principom pravde, koji zahtijeva da vlada upravi sav javni autoritet prema stvaranju pravnog poretka kao cjeline koji je u skladu sa nezavisnošću svake osobe koja je njim obavezana. Ovaj zahtjev ima implikacije za način na koji su zakoni usvojeni i sadržaj usvojenih zakona [...] Princip autoriteta je konstitutivni princip pravnog sistema: on artikuliše šta pravni sistem jeste i stoga omogućava da se pravni sistem razlikuje od drugih entiteta unutar i van juridičkog svijeta. Pravni sistem postoji u javno autorizovanim institucijama pod kojim privatne osobe mogu imati međusobnu interakciju na osnovama jednake slobode. Suprotno tome, princip jednakosti je regulativni princip pravnog sistema: on artikuliše relevantni moralni standard za oslovljavanje opsega prikladnosti pravnog sistema i zahtijeva da vlada pravnog sistema upravi svoj javni autoritet prema dovođenju postojećeg pravnog poretka u najbližu moguću usklađenost sa tim standardom. Budući da princip pravde nije konstitutivni princip koji poziva na stvaranje savršeno pravednog pravnog poretka, vlada nije pod obavezom da učini nemoguće stvarajući takav poredak, da li u jednom trenutku ili u konačnom nizu činova. Radije, dužnost vlasti jeste da vrši javni autoritet u skladu sa uslovima pod kojima je to pravo opravdano dovođenjem postojećeg pravnog sistema u najbližu moguću usklađenost sa njegovim sopstvenim unutrašnjim idealom jednake slobode pod pravom. Bez obzira na to da li se može savršeno pravedni pravni sistem ostvariti, zaista je moguće da se postojeći pravni sistem usklađuje sa idelaom jednake slobode pod pravom u većoj ili manjoj mjeri. Budući da je princip pravde regulativni princip koji poziva na dalje usklađivanje pravednog sistema, radije nego konstitutivni princip koji poziva na realizaciju savršeno pravednog sistema, dužnost da se vlada pravedno ne prelazi granicu mogućeg." (Authority, Justice, and Public Law: A Unified Theory)
  • John Finnis
    • "Sve moje analize autoriteta i dužnosti mogu se sažeti u sljedećoj teoremi: vladari, veoma striktno govoreći, nemaju nikakvo pravo na pokoravanje [...]; ali oni imaju autoritet da daju upute i stvaraju zakone koji su moralno obavezujući i za koje imaju odgovornost provođenja." (Prirodno pravo)
    • "Autoritet (i prema tome odgovornost upravljanja) u zajednici ima se vršiti od strane onih koji mogu uistinu učinkovito rješiti koordinacijske probleme te zajednice." (Ibid.)
    • "[O]bična činjenica da će gotovo svi pristati na nečije upute je pretpostavljeno-nužan i podložno-pobijanju-dovoljan uslov za normativni sud da ta osoba ima (t.j. da je opravdana u vršenju) autoritet u toj zajednici." (Ibid.)
    • "U Hohfeldijanskim pojmovima, autoritet za stvaranje pravila ili naredbe koja stvara pravnu dužnost je ovlašteje, i njen korelat nije pravo na pokoravanje, ili čak dužnost za pokoravanjem, već podložnost subjekata - ugrubo, prijemčivost - da njihova prava pozicija time bude promjenjena [...] Kako se mijenja? Stvaranjem dužnosti zakonito i valjano određene vršenjem ovlaštenja/autoriteta. Kome se duguje dužnost? Ako ikome, onda svim građanima koji poštuju zakone, i/ili namjeravanim korisnicima vršenja dužnosti/obaveze. Ko, zaista, ikada govori o pravu na pokoravanje?" (Freedom, Benefit and Understanding: Reflections on Laurence Claus’s Critique of Authority)
    • "Teoretičari prirodnog prava drže da sadržaj pravednog i valjano usvojenog pravnog pravila poput: "Nemoj preći 35 km/h na ulicama grada" nije zahtjevan moralom dok ga nije valjano usvojio pravni autoritet sa nadležnošću (pravnim autoritetom) da stvori takvo pravilo. Centralno mjesto u teoriji prirodnog prava jeste njeno objašnjenje kako stvaranje "čisto pozitivnog" prava može stvoriti moralne obaveze koje nisu postojale prije trenutka usvajanja [...] U pravnoj filozofiji postoji naziv za teoriju koja preuzima na sebe da identifikuje i raspravi, otvoreno i na kritički način, moralne principe i uslove koji odgovaraju na zahtjeve deliberativnih osoba da im se pokaže zašto pravno pravilo, valjano usvojeno, jeste obavezujuće i autoritativno za njih, upravo kao pravo. To ime, za dobro i loše, jeste "teorija prirodnog prava" [...] Centralna strategija prirodno pravne teorije u objašnjenju autoriteta prava ukazuje na pod-određenost (daleko od puke neodređenosti) najvećeg dijela, ako ne i svih zahtjeva praktičnog razuma u polju otvorenog (ne samo tehnološkog) samoodređenja pojedinaca i društava. Zaista, što su ljudi više dobronamjerni i inteligentni, dolazit će do većeg broja dobrih, ali nekompatibilnih (ne-kompozitnih) shema društvene koordinacije (uključujući uvijek "negativnu" koordinaciju međusobnog ustručavanja) na političkom nivou - vlasništvo, novac, odbrana, pravne procedure, i tako dalje. Kako je jednoglasnost o meritumu pojedinačnih šema praktično nedostupna, ali koordinacija oko nekih šema se zahtijeva kao zajedničko dobro (pravda, mir, blagostanje), ti dobri ljudi imaju dovoljno razloga da prihvate autoritet, to jeste, prihvaćenu i prihvatljivu proceduru za izabiranje pojedinačnih šema koordinacije sa kojima, nakon što su tako izabrane, svaki razuman član zajednice je moralno obavezan da sarađuje upravo zato što su izabrane - to jeste, upravo kao pravno obavezne za moralno pristojnu savjest. / To je izvor sadržajne nezavisnosti i peremptivnosti koju je Hart, u svojim kasnijim radovima, ispravno priznao kao karakterističke pravne razloge za djelovanje, i kao suštinu njihove autoritativnosti. I kao što objašnjenje pokazuje, ova sadržajna nezavisnost i peremptivnost nije ni bezuslovna niti bez izuzetaka. Dovoljan nivo nepravde u sadržaju negirat će peremptornost-za-savjest." (Filozofija prava)
  • Joseph Raz
    • "Reći da je osoba autoritet znači reći da se njegova riječ uzima kao isključujući razlog, ili samo da je isključujući razlog, to jeste da neko treba, da postoje razlozi, da se drži takvom." (Praktični razlozi i norme)
    • "Ukoliko ne postoji općenita dužnost pokoravanja, onda pravo nema općeniti autoritet, jer da bi se imao autoritet mora se imati pravo na upravljanje onima koji su mu podliježu. A pravo na upravljanje pretpostavlja dužnost na pokoravanje." (Etika u javnom domenu: ogledi iz moralnosti prava i politike)
    • "Pravo zahtijeva našu vjernost i pokornost. Svaki pravni sistem polaže pravo na autoritet. Ali kakav autoritet ima pravo nad nama? Kakav autoritet trebamo priznati kao pripadajući pravu?" (Autoritet prava)
    • "Ja ću tvrditi da ukoliko posmatramo autoritet kao sposobnost da promjenimo određeni tip razloga, primjedbama se može lako odgovoriti [...] Uzmite u obzir bilo kakvu situaciju u kojoj nadređeni upućuje podređenog da postupa prema uputama drugog čiji autoritet nije izveden iz onog prvog [...] Ja ću zvati razlog da se postupa sa razlogom pozitivnim drugo-razrednim razlogom. Postoje također negativni drugo-razredni razlozi, odnosno, razlozi za suzdržavanjem od djelovanja s razlogom. Zvat ću sve negativne drugo-razredne razloge isključujućim razlozima." (Ibid.)
    • "Ja ću definirati normativno ovlaštenje kao sposobnost promjene zaštićenih razloga. Preciznije, pojedinac ima normativno ovlaštenje ako on može svojom radnjom vršiti normativno ovlaštenje. Radnja je vršenje normativnog ovlaštenja ako postoje dovoljni razlozi za posmatranje iste ili kao zaštićenog razloga ili kao ukidanja zaštićenih razloga i ako je razlog za tako posmatranje taj što je poželjno da se omogući ljudima da promijene zaštićene razloge takvim radnjama, ukoliko to žele. / Ja ću pretpostaviti da se ovlaštenje koristi upotrebljavajući ono što ću zvati "iskaz ovlaštenja". Postoje tri načina kojima nosioci ovlaštenja mogu promijeniti zaštićene razloge [...] Prvi je izdavanjem isključujućih instrukcija, odnosno, koristeći ovlaštenje da se kaže osobi da ϕ, iskaz ovlaštenja je razlog za osobu da ϕ i također drugo-razredni razlog za ne postupanje po (svim ili nekim) razlozima za ne ϕ. Isključujuće instrukcije su, prema tome, zaštićeni razlozi. Drugi način vršenja ovlaštenja je upotrebom iskaza ovlaštenja u dodjeljivanju dopuštenja za vršenjem radnje koja je do tada bila zabranjena isključujućom instrukcijom. Ja ću zvati takva dopuštenja "ukidajuća dopuštenja" jer oni ukidaju isključujuće razloge. Treći oblik korištenja ovlaštenja jeste dodjeljivanjem ovlaštenja osobi. Ovo samo po sebi ne mijenja zaštićene razloge, ali dopušta osobi da ih promijeni. Ovlaštenje koju osoba ima može biti ograničeno na mnogo načina - na način na koji može biti vršeno, osobe nad kojima se vrši, radnje u odnosu na koje nosilac ovlaštenja može upotrijebiti iskaze ovlaštenja, i tako dalje. / Imajući u vidu ova razjašnjenja jasno je da postoji bliska veza između normativnog ovlaštenja i autoriteta [...] Autoritet je sposobnost za promjenom razloga. Ovlaštenje je sposobnost da se promjeni specifični tip razloga, i to zaštićenih [...] [T]rebamo u osnovi posmatrati autoritet kao vrstu ovlaštenja." (Ibid.)
    • "Neko ima autoritet da čini samo one stvari za koje mu je dato dopuštenje od nekoga ko ima autoritet nad osobom na čije se interese utiče. Sada možemo definirati X ima autoritet da ϕ kao: postoji neki Y i postoji neki Z takav da,
1. Y je dopustio X da ϕ ili mu dao ovlaštenje da to učini
2. Y ima ovlaštenje da to učini
3. X-ovo ϕ će utjecati na interese Z, a Y ima autoritet nad Z." (Ibid.)
    • "(1) Popularno je gledište da pravo uživa de facto ili efektivni autoritet. Njegova analiza uključuje ove koncepte, ali ne nužno i onaj legitimnog autoriteta. To je greška [...] Zajednički činilac u svim vrstama efektivnog autoriteta jeste da oni uključuju vjerovanje nekih da predmetna osoba ima legitimni autoritet. Prema tome, objašnjenje efektivnog autoriteta pretpostavlja ono legitimnog autoriteta. / (2) Autoritet je analiziran u kontekstu osobe sa autoritetom i njegovih autoritativnih iskaza. Takva analiza bi se u principu mogla primijeniti na zakonodavca i njegove radnje usvajanja. Ali svo pravo nije usvojeno. Običajna pravila mogu biti pravno obavezujuća. Mogu li ona imati autoritet nasuprot činjenici da nisu izdata od autoriteta? Moguće je govoriti neposredno o autoritetu samog prava. Autoritet pojedinca objašnjen je upućivanjem na njegove iskaze: on ima autoritet ako su njegovi iskazi zaštićeni razlozi za djelovanje, t.j. razlozi za preduzimanje radnje na koju ukazuju i za zanemarivanje (određenih) suprotstavljenih razmatranja. Pravo ima autoritet ukoliko je postojanje prava koje zahtjeva određenu radnju zaštićeni razlog za vršenje te radnje; t.j. pravo je autoritativno ako je njegovo postojanje razlog za radnju u skladu s njim i za isključivanje suprotstavljenih razmatranja. "Razlog" ovdje znači valjani ili opravdavajući razlog, jer je legitimni autoritet prava tako definiran. Pravo uživa efektivni autoritet, kako ga mi vidimo, ako njegovi subjekti ili neki od njih smatraju njegovo postojanje zaštićenim razlogom za ponašanje u skladu s njim." (Ibid.)
    • "[...] [B]itna je osobina prava da tvrdi da ima legitimni autoritet [...] Tvrdnja prava o legitimnom autoritetu nije samo tvrdnja da su pravna pravila razlozi. Ono uključuje tvrdnju da su oni isključujući razlozi za zanemarivanje razloga za nepostupanje u skladu s njima." (Ibid.)
    • "[...] [O]no što je isključeno od strane pravnog pravila nisu svi ostali razlozi, nego samo svi oni ostali razlozi koji nisu sami pravno priznati. Mi ne trebamo zamišljati pravo kao skup izoliranih normi od kojih svaka ima svoje sopstvene odvojene i nezavisne funkcije, nego kao skup (potencijalno konfliktnih i međusobno podržavajućih) razloga koji zajedno određuju šta se zahtijeva pravom. Ako je ova analiza tačna onda pravo tvrdi da ima autoritet. Pravo se predstavlja kao tijelo autoritativnih standarda i zahtijeva od svih onih na koje se primjenjuje da priznaju njihov autoritet." (Ibid.)
  • John Gardner
    • "[N]e postoji ne-pozitivno pravo. Ne postoje pravne norme koje nastaju bez da ih neko ne uvede u postojanje. Samo što ima nekoliko načina njihovog uvođenja u postojanje [...] [U]loga koju pravo igra u koordiniranju i na druge načine asistiranju naše racionalne agencije objašnjava zašto se o pravu mora misliti kao autoritativnom. I ta potreba da se o pravu razmišlja kao o autoritativnom objašnjava zašto je svako pravo pozitivno pravo, zašto svo pravo mora imati svog pravotvorca." (Pravo kao skok u vjeru)

L[uredi]

  • Leslie Green
    • "[A] ima autoritet nad B ako i samo ako je činjenica da A zahtijeva od B da Φ (i) daje B-u sadržajno-nezavisni razlog da Φ i (ii) isključuje neke od B-ovih razloga za ne činjenje Φ. Autoritet je prema tome triadički društveni odnos između nadređenog, subjekta i spektra radnji. Svako ko ima praktični autoritet ima ga nad nekim osobama, i u odnosu na neku materiju." (Autoritet države)

M[uredi]

  • Mattias Kumm
    • "Konstitucionalizam ustanovljava okvir principa koji nude osnove i ograničenja pravnog autoriteta bilo kojeg pravnog poretka unutar liberalno-demokratske tradicije. Ti principi upravljaju ispitivanjem da li rezultati određenih pravotvornih procedura na nivou sveobuhvatnijeg pravnog poretka učinkovito ustanovljavaju pravne obaveze ili da li je, u određenom kontekstu, opravdano nepriklanjanje njima na nivou parohijalnijeg pravnog poretka. Princip ustanovljavanja vladavine prava izvan države i funkcionalni i proceduralni obziri koji ga podržavaju, nude pretpostavku da posljedice pravotvornih procedura na nivou sveobuhvatnijeg pravnog poretka trebaju biti poštovane od njegovih adresata. Ta pretpostavka može biti pobijena ako i u opsegu u kojem je nepriklanjanje nužno za promicanje kompenzatornih principa koji se odnose na nadležnost, proceduru, ili suštinu, koji u relevantnom kontekstu imaju veću težinu. Doktrine koje sudovi koriste da struktuiraju odnos između različitih pravnih poredaka ustanovljavaju jurisdikcione, proceduralne i suštinske uslove u skladu s kojim sudovi tvrde da je opravdano prakticirati institucionalizovani građanski neposluh ili zaštititi ustavni identitet - institucionalni kolektivni ekvivalent savjesti pojedinca - parohijalnijeg pravnog poretka. Te doktrine su opravdane ako se, sve uzeto u obzir, mogu rekonstruisati kao posljedice balansiranja relevantnih sukobljenih normativnih obzira [...] Ideja institucionalizovanog prigovora savjesti i građanskog neposluha, onda, nudi dobar način obuhvatanja moralne poente ustavnog pluralizma." (The Moral Point of Constitutional Pluralism: Defining the Domain of Legislative Institutional Civil Disobedience and Conscientious Objection)
  • Michel de Montaigne
    • "[Z]akoni dobijaju svoj autoritet kroz stvarno posjedovanje i običaje: opasno je ići nazad do njihovih izvora; zakoni, kao i naše rijeke, postaju veće i plemenitije kako otjeću: prati ih uzvodno to njihovog izvora i sve što ćeš pronaći je sićušno vrelo, jedva prepoznatljivo; kako vrijeme prolazi one bujaju sa ponosom i rastu u snazi." (Eseji)

S[uredi]

  • Scott J. Shapiro
    • "[P]lanska teorija tvrdi da tijelo ima pravni autoritet u određenom pravnom sistemu kada se ispune dva uslova: (1) glavni plan sistema ovlaštuje to tijelo da planira za druge, i (2) članovi zajednice se redovno obaziru na sve one koji su tako ovlašteni. Pravni autoritet će biti moguć, prema tome, samo u slučaju da je moguće da se oba ova uslova ostvare [...] Pravni zvaničnici imaju ovlaštenje da usvoje zajednički plan koji određuje ova temeljna pravila zahvaljujući normama instrumentalne racionalnosti. Budući da te norme koje dodjeljuju racionalnu moć planiranja nisu same planovi, one nisu stvorene od bilo kakvog drugog autoriteta. One postoje samo stoga što su racionalno valjani principi." (Legalnost)
    • "[P]ostoji tumačenje koje dopušta pripisivanje pravnog autoriteta moralno nelegitimnim tijelima. Ključno je ovdje prepoznati da, iako se pojam "autoritet" u tvrdnjama pravnog autoriteta odnosi na moralnu moć, riječ "pravni" često ne mijenja ovu imeničnu-farzu; radije, njegova uloga jeste da kvalificira izjavu u kojoj je umetnuta. Kada pripišemo pravni autoritet nekome, drugim riječima, mi nužno ne pripisujemo bilo kakvu vrstu moralnog legitimiteta. Mi tvrdimo da, iz gledišta prava, osoba koja je u pitanju ima moralno legitimno ovlaštenje. Slično, reći da je neko pravno obavezan da izvrši neku radnju ne mora obavezati onoga ko to ističe da potvrdi da je neko stvarno obavezan da izvrši tu radnju, odnosno, da ima moralnu obavezu da izvrši tu radnju. Izjava se može razumjeti utoliko da je iz pravnog gledišta neko (moralno) obavezan da izvrši tu radnju. Ovo se može nazvati "perspektivim" tumačenjem."(Ibid.)
    • "(1) X ima pravni autoritet nad Y u odnosu na materiju Z u sistemu S «» Iz gledišta S, X ima moralni autoritet nad Y u odnosu na Z;
(2) Iz gledišta S, X ima moralni autoritet nad Y u odnosu na materiju Z «» Glavni plan S ovlašćuje X da planira za Y u odnosu na Z;
(3) X ima pravni autoritet nad Y u odnosu na materiju Z u sistemu S «» Glavni plan S ovlašćuje X da planira za Y u odnosu na Z." (Ibid.)
  • Scott Hershovitz
    • "Reći da jedna osoba ima de facto autoritet nad drugom znači reći da obje učestvuju u praksi čije su uloge takve da prva osoba ima pravo da vlada, a druga dužnost da se pokorava. Osoba sa de facto autoritetom također ima legitiman autoritet ako praksa, i njihovo učestvovanje u njoj jeste, u nekom smislu, opravdana. Izazov je odgovoriti koja vrsta opravdanja je nužna za društveno-konstruisane uloge tako da imaju normativne učinke. Kada ljudi zaista imaju prava i dužnosti povezane sa ulogama koje zauzimaju?" (Role of Authority)
    • "Suočeni sa tvrdnjom autoriteta može se uvijek pitati: "Koje pravo ti imaš da činiš zahtjeve prema meni?" "Ja sam John", nije prikladan odgovor, niti je: "Ja znam bolje nego ti". Ali: "Ja sam tvoj šef", moglo bi biti. Uloge struktuiraju odnose autoriteta [...] Prepoznavanje da se autoritet vezuje za uloge dopušta nam da cijenimo da se neko može pokoravati roditelju, šefu kuhinje, ili dirigentu, jer je kćerka, kuhar, ili violončelista." (Ibid.)
    • "Ako pravo ima autoritet, i koristi ga da zabrani ubistvo, onda pravo ima zahtjev prema svojim subjektima da ne ubiju, i njegovi subjekti onda duguju pravu (ili, možda više idiomatski, državi) dužnost da ne ubiju. Ključ ovdje jeste da moralna dužnost koju pravo stvara ako ima legitiman autoritet jeste različita od moralne dužnosti da ne ubijamo koju imamo prije nego što pravo dođe na scenu. Ako se ta dužnost ikome duguje, pretpostavka je da se duguje ljudima koje možemo povrijediti ubistvom - žrtva svakako, ali također njegova porodica i prijatelji, između ostalih. Suprotno, moralna dužnost koju stvara pravo duguje se pravu. To nije mala stvar. Kada dugujete nekome dužnost vi ste im odgovorni. Osoba kojoj se duguje dužnost tipično ima ovlaštenje da zahtjeva naknadu ili da izvrši kaznu ako je ne izvršite [...] Svrha zabrane ubistva može biti da dodijeli pravu moralnu legitimaciju da odgovori na ubistvo, ne da pomogne ljudima da se usklađuju sa njihovim nezavisnim dužnostima da ne ubiju." (The Authority of Law)
    • "[P]itanje da li jedna osoba ima autoritet nad drugom zavisi od toga da li (1) moralno dopuštena društvena praksa koja prvo pripisuje pravo na vladanje i drugo dužnost na pokoravanje; i ili (2) stranke su izabrale da učestvuju u praksi, ili (3) njihovo učestvovanje je moralno mandatorno i za autoritet (ali ne nužno i za subjekta) stvarno." (Ibid.)
    • "Pravo koje namjerava da riješi koordinacijski problem mora biti dovoljno jasno da koordinira djelovanje, te ne bi bilo mudro ostaviti sadržaj takvog zakona kontigentnim o spornim tvrdnjama moralnosti. Ali Raz ne cilja da pokaže da mora biti moguće identifikovati sadržaj nekih zakona bez upućivanja na razloge koje oni trebaju da riješe. On tvrdi da svi zakoni moraju ispuniti uslov kao stvar konceptualne nužnosti. Raz griješi jer autoritet ima uloge da igra i izvan pomaganja subjektima da se usklade sa razlozima. Moralnost može igrati ulogu u određivanju sadržaja prava bez da podriva tvrdnju prava za autoritativnošću." (Ibid.)
    • "[Č]esto, poenta prava nije da govori ljudima šta moraju činiti; radije, ona je da ih učini odgovornim pravu zbog propuštanja da to učine." (Ibid.)
  • Stephen Perry
    • "Legitimni politički autoritet, slažu se mnogi, uključuje pravo na upravljanje. Jedno veoma rasprostranjeno i snažno razumijevanje onoga što ovo znači jeste da politički režim ima pravo na upravljanje samo ako, između ostalog, ima dosta široko hohfeldijansko ovlaštenje da promijeni normativnu situaciju svojih subjekata, na primjer, namečući dužnosti ili dodijeljujući im subjektivna prava [...] [L]egitimni autoritet je moralni autoritet [...]" (Political Authority and Political Obligation)
    • "[Z]bog razloga koji imaju veze s činjenicom da zahtijevi prava za autoritetom nisu samo konceptualno nužno kategorički, već i moralno nužno kategorički, ni legitimni autoritet prava (gdje postoji) niti dužnosti koje su posljedica njegovog postojanja ne mogu biti uslovljeni slučajnostima koje uključuju svojevoljne akte građana." (Ibid.)
    • "Legitimni moralni autoritet može postojati jedino ako postoji nešto dovoljno dobro ili vrijedno oko toga da jedna osoba ima mogućnost da s namjerom promijeni normativnu situaciju druge osobe." (Ibid.)

W[uredi]

  • Wael Hallaq
    • "Znalačko poznavanje prava bio je jedini kriterij u odlučivanju gdje leži pravni autoritet; a on je ležao sa učenjacima, ne sa političkim vladarima ili bilo kojim drugim izvorom [...] [P]ravni autoritet u islamu bio je lični i privatni; u osobama pojedinačnih pravnika (bili oni svjetovni ljudi ili, nekim prilikama, halife) ležao je autoritet, ta sposobnost u religijskom pravnom znanju koja će se kasnije znati kao idžtihad - kamen temeljac islamskog prava [...] [D]ok je održavala pravničku i večinom sudsku nezavisnot, ova zajednica je služila kao veza vladara sa masama, pomažući mu u pokušaju da ostvari legitimnost. Dokle god se vladar koristio ovim legitimizirajućim sredstvom, pravna zajednica je profitirala od finansijske podrške i jednostavno uspostavljene nezavisnosti [...] [D]ok je u drugim kulturama vladajuća dinastija promulgirala pravo, provodila ga i ono konstituisalo mjesto pravnog autoriteta (ili pravnog ovlaštenja), u islamu je to bila doktrinarna pravna škola koja je stvarala pravo i nudila njegovu osovinu autoriteta. Drugim riječima, pravni autoritet ležao je u kolektivnom, jurističkom doktrinarnom poduhvatu škole, ne u vladaru ili doktrini jednog pravnika." (Uvod u islamsko pravo)

Vidi također[uredi]

Poslovice[uredi]

Wikipedia
Wikipedia na bosanskom jeziku ima članak pod nazivom: