Misliti kao pravnik

Misliti kao pravnik: novi uvod u pravno rasuđivanje
Autor	Frederick Schauer
Originalni naziv	Thinking Like a Lawyer: A New Introduction to Legal Reasoning
Datum izdanja	2009.

1. Uvod: postoji li pravno rasuđivanje

• "[I]ako se svi karakteristični oblici pravnog rasuđivanja često nalaze i van prava, moglo bi ipak biti da su te forme rasuđivanja i odlučivanja naročito koncentrisane u pravnom sistemu. Jer, koliko god te različite forme rasuđivanja postojale širom naših života u kojima donosimo odluke, važno je ne zaboraviti da su one čudne, i čudne na poseban način. I ova posebna čudnost jeste da se svaka od dominantnih karakteristika pravnog rasuđivanja i pravnog argumenta može vidjeti kao put prema dolaženju do odluke koja je različita od najbolje sve-uzevši-u-obzir odluke po pitanju koje se razmatra. Često kada poštujemo ograničenje brzine vozimo brzinom koja nije ista kao ona za koju mislimo da je najbolja brzina uzevši u obzir prometnost, uslove vožnje, i naše vozačke vještine. Posljedično, poštovanje ograničenja brzine jeste činiti nešto za što ne mislimo da je najbolje."

2. Pravila - u pravu i drugdje

• "Centralno u tome šta pravila jesu i kako funkcionišu jeste to da ono što pravilo kaže jeste ključni faktor, čak i kada ono što pravilo kaže može biti pogrešno ili neusklađeno sa pozadinskim opravdanjima pravila, i čak ako slijeđenje onoga što pravilo kaže proizvodi lošu posljedicu u nekom pojedinačnom slučaju."

• "[P]rožimajuća formalnost prava – njena tendencija da uzima pravila i njihove riječi za ozbiljno čak i kada u nekim slučajevima mogu rezultirati nepravdom – jeste ono što razlikuje pravo od mnogih drugih konteksta odlučivanja."

• "Nije svrha prava, naravno, da bude nepravično. Ali postoji važna grupa vrijednosti – predvidivost posljedice, jednakost postupanja (tretiranje istih slučajeva na isti način), strah od davanja nesputane diskrecije pojedinačnim donosiocima odluka čak i kada oni nose crne toge – za koje pravni sistem, naročito, smatra da ih je vrijedno očuvati. Ove vrijednosti često se nazivaju vladavina prava, i mnoge od vrlina vladavine prava su one uz koje ide i uzimanje pravila za ozbiljno. Čineći to pravo ostaje nesvodljivo formalno i stoga ponekad se čini i nepravičnim u pojedinačnim slučajevima. Ali pravo je više od pukog činjenja ispravne stvari u svakom pojedinačnom slučaju. Ponekad nevoljnost prava da učini upravo to činit će se pogrešnim, ali ono što čini pravo tim što jeste – često za boljitak, ali često i za gore – jeste da uzima veće institucionalne i sistemske vrijednosti kao važne, čak ponekad i po cijenu pravde ili dobre politike ili učinkovitosti u pojedinačnom slučaju. Postoji mnogo načina na koje pravo ovo čini, ali glavni je u uzimanju pravila za ozbiljno. Razumijevanje kada, zašto, i kako su pravila – kao pravila – važna u pravu, odvest će nas daleko na putu da razumijemo sâmo pravo."

4. Autoritet i autoriteti

• "Oslanjanje na istinski autoritativne izvore može stoga diktirati sudiji da donese odluku koja je drugačija od onoga što bi on sam odlučio, nakon uzimanja u obzir sve mudrosti i podataka koje može prikupiti iz svog znanja i onog drugih. I na ovaj način pravno rasuđivanje se razlikuje, u stepenu ako ne i u vrsti, od rasuđivanja u drugim područjima odlučivanja. U drugim područjima odlučivanja, autoritet može igrati neku ulogu, ali prvo-razredni suštinski obziri tipično dominiraju. U pravu, međutim, autoritet dominira, i tek rijetko sudije se uključuju u vrstu sve-uzevši-u-obzir odlučivanja koje je toliko rasprostranjeno van pravnog sistema. Dosta češće, pravni argument se temelji na izvorima, ne samo zbog toga što pravo njih toliko tretira kao autoritativne, već i zbog toga što je način na koji pravno autoritativni izvori zamjenjuju prvo-razredne suštinske obzire čini mjerilo pravnog rasuđivanja."

• "[U]vjeravanje i autoritet su temeljno suprotstavljeni pojmovi."

• "Iako se opcionalni autoriteti nekada izabiru jer su uvjerljivi, češće se izabiru kao autoriteti jer onaj koji ih bira vjeruje autoritetu kao autoritetu čak i kada se ne slaže sa zaključkom ili, što je vjerovatnije, vjeruje da je on sam nepouzdan u dolaženju do zaključka za kojeg se autoritet, da li komentator ili sud, smatra uvjerljivijim [...] Možemo sada vidjeti da uobičajeno korištenje opcionalnog autoriteta nije ono u kojem je sudija uvjeren u suštinu onoga što opcionalni izvor tvrdi, već ono u kojem je on uvjeren da je izvor vjerovatno tačniji nego što bi on bio da je sam odlučio [...] Oslanjanje na takav autoritet je opcionalno, ne obavezujuće, ali budući da se temelji na izvoru, a ne na sadržaju, ono se ipak broji kao istinsko oslanjanje na autoritet. Postoji razlika u oslanjanju na autoritet jer to sistem zahtijeva, kao kada niži sud poštuje odluke višeg, i oslanjanje na autoritet jer se autoritet percipira kao stručniji, ali oboje su primjeri istinskog autoriteta."

11. Pravo i činjenica

• "Ono što pravo čini različitim jeste da se pravno odlučivanje, da li o pravu ili činjenicama, razlikuje od jednostavnog mandata sudijama i drugim pravnim donositeljima odluka da tek "učine ispravnu stvar"."

12. Teret dokazivanja i njegovi rođaci

• "Pitanje pred sudijom je rijetko tek pitanje o tome šta je ispravno, već je gotovo uvijek prožeto sa pitanjem oko toga čiji je posao da odredi šta je ispravno. Nadležnost može biti važna komponenta parničkog prava, ali je još centralnija za samu strukturu i ideju prava, jer je pravo karakterizirano njegovom zabrinutošću ne samo za to o čemu se odlučuje, već čiji je posao da to odluči."

• "U prihvatanju neizbježnosti i strateške ili dugotrajne poželjnosti nekog broja grešaka većinom ispravne vrste, korištenje od pravnog sistema tereta dokazivanja, pretpostavki, standarda kontrole, i principa priklanjanja drugima, možda naročito posljednje, slično je korištenju pravila i precedenata od sistema, i slično je barem djelimičnoj privrženosti pravnog sistema ka formalnosti. Može također biti slično voljnosti pravnog sistema da čini odluke na temelju podataka koji nisu najbolji. U svim ovim dimenzijama, pravo, više nego bilo koja druga odlučujuća institucija, obavezuje se na prihvatanje greške ili barem na neoptimalne odgovore, i to čini u službu većih ili dugotrajnijih institucionalnih vrijednosti, kao i službi ideji da je najbolji način da se dugoročno dođe do najvećeg broja ispravnih odluka često nešto drugo nego pokušaj da se učine najbolje odluke u svakom pojedinačnom slučaju."