Christopher Essert

Christopher Essert
kanadski pravni teoretičar
Rođenje	Kanada

• "[Postoje] dva različita načina na koja pravo može davati razloge svojim subjektima. U jednu ruku, pravo nam može davati razloge, kako ja kažem, derivativno: postojanje pravne dužnosti za činjenjem ϕ karakteristično se veže za skup razloga da ϕ koji se temelji na silaznim efektima ili posljedicama stvaranja dužnosti. Primjeri su poznati: često postoje sankcije za ne činjenje ϕ, ponekad je ϕ istaknuto rješenje koordinacijskog problema, možda je ϕ zahtjevan nekim pravičnim sistemom saradnje. Razlozi stvoreni na te načine su samo derivativno dati pravom, jer sve što pravo čini, kako to kaže David Enoch, jeste da potiče neke razloge za djelovanje koji se mogu potači isto tako lako i nepravnim činom [...] Derivativno davanje razloga suprotstavljeno je neposrednim davanjem razloga. Ovdje je ideja da pravo daje razloge svojim subjektima ne kroz bilo kakve silazne posljedice direktiva, već na neki poseban način koji je specifičan za nametanje pravne dužnosti direktivom. Tamo gdje derivativno davanje razloga uključuje poticanje normativnih obzira pravom, a koji mogu biti potaknuti nečim drugim, neposredno davanje razloga to ne čini. Umjesto toga, sam čin izdavanja direktive po sebi navodno utemeljuje razlog. Mislim da je jasno da pravni racionalist tvrdi da pravo ističe da daje razloge neposredno radije nego derivativno. Pravni racionalist misli da činjenica da je A pod dužnošću da ϕ sama konstituiše razlog za ϕ na način na koji to ne bi mogla učiniti bilo koja druga činjenica." (Legal Obligations and Reasons)

• "[Č]injenica da sam pod pravnom dužnošću da ϕ nije sama razlog za ϕ već je umjesto toga razlog koji objašnjava zašto se određeni drugi obziri ubrajaju na odlučujući način u korist činjenja ϕ. Za pravne filozofe sljedeći korak biti će očit: činjenica pravne dužnosti nije, kako Scanlon kaže, “prvo-razredni razlog”. Umjesto toga, to je drugo-razredni razlog. Drugo-razredni razlozi su razlozi za promišljanje o drugim razlozima na specifične načine. Razovo korištenje termina (naročito u liku isključujućih razloga) najprominentije je ovdje, ali postoje drugi primjeri koji pokušavaju da uopće Razovo gledište [...] Ovo oblikovanje nudi objašnjenje (ili razjašnjenje) činjenice da se čini da ljudi često tretiraju pravne dužnosti kao razloge, koji dobro pristaje uz prva dva objašnjenja koja sam ponudio. Oba ta objašnjenja su tvrdila da ljudi koriste, “Imao sam pravnu dužnost da ϕ” kao kraticu ili eliptičku formulaciju nečeg drugog - nekada za, “Ne želim da budem sankcionisan za ne činjenje ϕ” ili neki drugi karakteristični razlog koji je potaknut pravnom manipulacijom nenormativne okoline, a nekada za, “Pravna dužnost se temelji na valjanim razlozima koji opravdavaju moje djelovanje”. Ovdje, opet, ideja da, “Ja imam pravnu dužnost da ϕ” je eliptična za nešto komplikovanije. Ta komplikovanija stvar ovog puta je nešto poput ovoga: “Postoje dobri drugo-razredni razlozi za promišljanje u skladu sa pravnom tačkom gledišta po kojoj razlozi koji čine prva dva dijela objašnjenja su odlučujući u korist ϕ”. Između ta tri fenomena mislim da možemo objasniti sve situacije u kojima se čini da ljudi prizivaju svoje pravne dužnosti kao razloge.” (Ibid.)

• "[P]ravo zaista ističe da ima normativne posljedice na naše živote, i, budući da su razlozi temeljni normativni fenomen, najočitije objašnjenje te posljedice je u smislu toga da pravo ističe da nam daje razloge. Ali ne moramo ići tako daleko [...] Da bi naše pravne dužnosti (“autoritativni iskazi” u zvaničnoj verziji) činili praktičnu razliku - to jeste, da bi bili normativni - sve što treba jeste za njih da učine tu razliku u strukturi ili sadržaju naših promišljanja ili da učine razliku u odnosu na ono što imamo razlog da učinimo. Ali, i opet ovo je poznata stvar za filozofe prava, postoje obziri koji čine praktičnu razliku u našim promišljanjima bez da su sami razlozi za djelovanje: drugo-razredni razlozi. Čini se da nismo na prikladan način cijenili snagu Razovog uvida u pojam drugo-razrednog razloga. Razovo otkriće bilo je u tome što je vidio da obzir može utjecati na to šta činilac ima razlog da čini na načine koji su izvan toga da su razlog za pojedinačno djelovanje. Drugo-razredni razlog može primijeniti ono što činilac na kojeg se primjenjuje ima razlog da učini. Ali jednom kada vidimo da obzir može utjecati na to šta činilac ima razlog da čini bez da je razlog za određeno djelovanje, možemo napustiti ideju da dužnost, koja zaista utječe da to šta činilac ima razloga da čini, sama mora biti razlog za tog činioca." (Ibid.)

• "Prema Razu, činjenica da je A pod dužnošću da ϕ jeste razlog za A da ϕ kao i drugo-razredni razlog za A da ne djeluje po (barem nekim) drugim razlozima da ne čini ϕ. Ako su moji argumenti iznad tačni, međutim, moramo odbaciti iz Razovog objašnjenja ideju da je sama dužnost razlog za ϕ. I stoga ostajemo sa tvrdnjom da je to drugo-razredni (isključujući) razlog za A da ne djeluje po nekim drugim razlozima da ne čini ϕ. U ovome je ključna stvar: samo po sebi, ovo je dovoljno da pobije tezu da pravo ne nudi normativnu razliku. Zamislite da, bez pravne dužnosti, razlozi da se ne čini ϕ prevažu nad razlozima za činjenje ϕ. Ako u sliku ubacimo dužnost, neki razlozi za ne činjenje ϕ su isključeni, i sada neisključeni razlozi za činjenje ϕ prevažu nad razlozima za nečinjenje ϕ. Stoga činjenica da je A pod dužnošću učinilo je normativnu razliku oko toga šta A treba da čini." (Ibid.)