H. L. A. Hart

Izvor: Wikicitati
Jump to navigation Jump to search
Herbert Lionel Adolphus Hart
britanski pravni teoretičar
Rođenje 18. juli 1907.
Harrogate, Velika Britanija
Smrt 19. decembar 1992.
Oxford, Velika Britanija
  • "Kada određeni broj osoba učestvuje u zajedničkom poduhvatu u skladu sa pravilima i stoga ograniči svoju slobodu, oni koji su se potčinili takvim ograničenjima kada se to od njih zahtjeva imaju pravo na slično potčinjavanje od onih koji su imali koristi od njihovog potčinjavanja. Pravila mogu propisivati da zvaničnici imaju autoritet da provode pokoravanje (...) ali moralna dužnost za poštovanjem pravila u takvim okolnostima duguje se članovima društva koji sarađuju, i oni imaju korelativno moralno pravo na pokoravanje." (Are There Any Natural Rights)

Drugi o njemu[uredi]

  • Brian Tamanaha
    • "H.L.A. Hart je sugerisao da postoji “minimalni sadržaj prirodnog prava” koji postoji u svim društvima. Ljudske prilike (ranjivost, približna jednakost sposobnosti, ograničeni altruizam, ograničena sredstva, ograničeno razumijevanje i volja) zahtijevaju osnovne pravne elemente za ustrojeno održavanje društvenog života, tvrdio je, uključujući zaštitu osoba, vlasništva, i obećanja. Pravni obuhvat ranih država u skladu je sa Hartovim zapažanjem. Ali četiri dodatne pravne konstante koje nije spomenuo mogu se dodati (barem u većim društvenim grupama): pravna regulacija seksualnih odnosa, pravna regulacija rada drugih, pravno provođenje hijerarhije, i održavanje moći samog pravnog sistema i političkog ustrojstva uz koji je vezan. Hartovi pravni minimumi fokusirali su se na funkcionalne pogodnosti, dok lista pravnih konstanti uključuje ne samo njegove pogodnosti za društvene grupe, već također ugnjetavačke aspekte prava (uključujući mušku patrijarhalnost). (Istina) neke promjene su se dogodile tijekom vremena u odnosu na ovu listu." (Insights about the Nature of Law from History)
  • Daniel Priel
    • "Hart je pokušao pokazati da dobra analitička jurisprudencija jeste sociologija, jer kada je objasnio značenje relevantnih termina, nije više bilo "pravog" sociološkog posla da se završi. Sakupljanje empirijskih podataka neće dodati ništa od vrijednosti onome što dobra analitička filozofija može uraditi [...] [O]vo stanovište bilo je instrumentalno u ustanovljavanju gledišta da je pravna filozofija drugačiji, zatvoren, čak izoliran domen. Odgovarajući na zagonetku normativnosti prava "interno", tj. konceptualnom analizom i sociologijom iz naslonjača, Hart je prekinuo vezu između jurisprudencije i kako normativne filozofije, tako i empirijskih istraživanja, na tački gdje bi se mislilo da je najnužnija. Odatle je mali korak ka popularijem gledištu danas da analitička jurisprudencija i društvene nauke imaju jako malo toga za reči jedni drugima jer se bave različitim stvarima [...] Hart je stoga nanovo iscrtao granice područja jurisprudencije od onoga kako je to razumio Austin na dva bitna načina. Prvi je pomak od objašnjenja koje kreće od normativnosti, do objašnjenja koje kreće od valjanosti, koji je transformirao demarkaciju domena istraživanja (šta god da je pozitivno pravo je materija jurisprudencije) do dosta drugačije materijalne tvrdnje [...] Hartova privrženost ovom gledištu vidljiva je iz činjenice da je po njegovom okviru konceptualna nemogućnost nepozitivnog prava tačna po definiciji. Po objašnjenju koje kreće od valjanosti nešto može biti pravo samo ako je identifikovano prema nekom testu valjanosti. Sadržaj testa može se mijenjati u od jednog pravnog sistema do drugog, ali postojanje samog testa je van sumnje. A budući da je oznaka pozitivnog prava da je (pravno) valjano, onda je tvrdnju nemoguće opovrgnuti [...] [U] određenom smislu savremena pravna filozofija je novi predmet, koji nije postojao prije Koncepta prava. Transformacija koju je Hart donio jurisprudenciji je ova: može se imati predmet zvani "pravna filozofija" kao različit od kako sociologije, tako i političke filozofije, i biti će moguće održati ovaj predmet živim samo vještačkim držanjem izvan, kao da nije dio predmeta, vrstu problema i pitanja koja predstavljaju izazov ovoj demarkaciji. Stoga, po definiciji, razlike između pravnih sistema za koje se vjerovatno može pokazati da je izazov pojmu "opće jurisprudencije" (u njegovom savremenom značenju) isključuju se kao da su domen sociologije (i stoga irelevantne); a odvajanje pravne filozofije od političke filozofije opet garantuje da bilo koji pokuzšaj da se pokaže da politički temelji pravnog sistema rezultiraju u fundamentalno različitim koncepcijama prava također se proglašava zabranjenima i stoga se može zanemariti." (H.L.A. Hart and the Invention of Legal Philosophy)
  • Gerald J. Postema
    • "Koncept pravila priznanja (koje se temelji na pojmu društvenog pravila) jeste osovina oko koje se kreće Hartova teorija prava. Sa njim, vjerovao je, može objasniti kako je pravo temeljno stvar konvencije ili običaja, široko tumačenog, a da ipak prevazilazi društveni običaj; kako pravo konstituiše sistematsko jedinstvo i održava se kroz vrijeme; kako pravna pravila mogu biti autoritativna ne s obzirom na njihov sadržaj ili vrijednost (pravdu, mudrost, ili razumnost) već s obzirom na njihov izvor u institucionalizovanoj formi društvenog priznanja; kako može stvoriti obaveze koje nisu nužno, međutim, moralno obavezujuće; kako se gledište pravne elite može razilaziti od onog običnih građana bez da gubi svoj autoritativni status; i stoga kako pravo, koje treba da normativno kontroliše i upravlja društvenom interakcijom može, bez da u potpunosti izgubi status pravnog sistema, učiniti se večini svojih subjekata kao strani prinudni mehanizam." (Pravna filozofija u dvadesetom stoljeću)
  • John Finnis
    • "Ukratko: Koncept prava, Eseji o Benthamu, i dijelovi I-III i V Eseja u jurisprudenciji i filozofiji izlažu pravnu teoriju ili opću jurisprudenciju koja, nakon što je identifikovala svoju opisnu zavisnost o internoj tački gledišta i stanovištu (u kojima su pravila razlozi za djelovanje), ostavlja te razloge najvećim dijelom neobjašnjenim, i najvećim je dijelom zadovoljna sa izvještavanjem činjenice da ljudi imaju stanovište koje je interni aspekt njihove prakse. Nakon što je tako plodonosno otišla izvan posmatračeve ili gledalačeve perspektive o tjelesnim kretanjima i ponašanju, ostaje zvanično zadovoljna sa izvještajem da učesnici imaju razloge za njihovo ponašanje i njihovu praksu. Ne teži da objasni te razloge kao što svi razlozi zahtjevaju da budu razumljeni - u dimenziji ispravnosti ili neispravnosti, prikladnosti ili neprikladnosti, istini ili grešci. Da je bila konzistentna u svojoj apstinenciji od bavljenja sa tom dimenzijom - od "vrijednosnih tvrdnji" - Hartova metoda ga je trebala ograničiti na opservaciju da ljudi često misle da imaju razloge, da mnogi ljudi misle ili su mislili da je pred-pravni skup društvenih pravila bio defektan, da misle da su sekundarna pravila lijek, i tako dalje. Ali angažman njegove knjige sa čitaocima bio bi dosta drugačiji. I budući da nipošto svi i svugdje nemaju ista vjerovanja o razlozima, pitanje zašto izabrati za izvještavanje te navodne razloge radije nego druge bilo bi zaglušujuće; razvalilo bi zabavu."
  • John Gardner
    • "Hartovi revolucionarni pozitivni doprinosti našem razumijevanju prirode prava leže uglavnom na dva fronta: prvo, u njegovom shvatanju kako različite vrste normi (one koje nameču obaveze i koje dodjeljuju ovlaštenja, primarne i sekundarne, opće i pojedinačne) međusobno dejstvuju da konstituišu pravne sisteme; drugo, u njegovom saznanju da je pravni sistem (u određenom smislu) stvorenje običaja." (Why Law Might Emerge: Hart’s Problematic Fable)
    • "Hartov ključni potez, po mom viđenju, jeste što je prepoznao da svo pravo nije stvoreno relevantnim pokušajima ljudi da ga se stvori. Često pravo se stvara slučajno, pa i od ljudi koji tek pokušavaju da slijede ili primjene pravo za koje misle da već postoji. Ako su oni relevantni ljudi [pravni zvaničnici - op.a.] oni ponekad mogu promijeniti pravo pogrešno ga razumijevajući. Iz ovoga može se izgraditi slika toga kako oni postaju relevantni ljudi. Oni postaju relevantni ljudi tako što se međusobno tretiraju, pogrešno, kao da već jesu relevantni ljudi. To je kolektivna i slučajna forma samo-imenovanja. Hart je nazvao postemeno mutirajuću običajnu normu kojom se zvaničnici međusobno priznavaju kao zvaničnici (i stoga postaju zvaničnici sistema normi u kojem su tako priznati) "konačnim pravilom priznanja" pravnog sistema i tvrdio je, mislim tačno, da svaki pravni sistem nužno ima barem jedno takvo pravilo." (Law as a Leap of Faith - intervju)
  • Leslie Green
    • "Pravo je društvena konstrukcija. To je historijski kontigentna odlika nekih društava, čiji se nastanak navještava usponom sistematske forme društvene kontrole kojom upravljaju institucije. U jednom smislu pravo derogira običaj, u drugom ono se na njemu temelji, jer pravo je sistem primarnih pravila koja upravljaju i ocijenjuju ponašanje zajedno sa sekundarnim društvenim pravilima o tome kako se prepoznaju, izvršavaju i mijenjanju primarna pravila. Takva shema može biti korisna, ali samo u nekim kontekstima i uvijek uz cijenu, jer predstavlja posebne rizike od nepravde i otuđenja njegovih subjekata od nekih od najbitnijih normi koje upravljaju njihovim životima. Prikladan odnos koji se treba zauzeti prema pravu jeste taj opreza radije nego slavlja. Štaviše, pravo ponekad ima pretenziju ka objektivnosti koju nema jer, šta god sudije govorile, oni uistinu posjeduju ozbiljnu moć da stvaraju pravo. Stoga su pravo i presuđivanje politički. Na drugi način, također je i pravna teorija. Ne može postojati „čista“ teorija prava: jurisprudencija građena samo na korištenju pojmova izvučenih iz samog prava nije prikladna za razumijeanje prirode prava; potrebna joj je pomoć izvora iz drušvene teorije i filozofskih istraživanja. Jurisprudencija stoga nije jedini dom, niti čak prirodno stanište, pravnika ili profesora prava. To je tek jedan dio općenitije političke teorije. Njena vrijednost ne leži u pomaganju pri savjetovanju klijenata ili presuđivanju, već u razumijevanju naše kulture i institucija i u podupiranju bilo kakve njihove moralne procjene. Takva procjena mora biti osjetljiva na prirodu prava, ali također i na prirodu moralnosti, koja obuhvaća pluralne i sukobljene vrijednosti. / Ovo su najvažnije ideje H.L.A. Hartovog "Koncepta prava", jednog od najutjecanijih djela u savremnoj pravnoj filozofiji." (The Concept of Law Revisited)
  • Nigel Simmonds
    • ""H.L.A. Hartov temeljni doprinos pravnoj teoriji najbolje se razumije kao ukazivanje na neprikladnost [...] redukcionističkih teorija prava, istovremeno pokazujući da idealističko objašnjenje prirode prava ne mora biti jedina alternativa. Tretirajući tvrdnje prava kao prediktivne ili opisne iskaze (koji se tiču vjerovatnoće kažnjavanja, vjerovatne reakcije sudova, ili činjenice da su neke odluke izdate) redukcionističke teorije nemaju mogućnost da objasne smisao koje takve pravne tvrdnje imaju u pravnom diskursu. Iskaz čija je posljedica da stranka ima pravnu dužnost, na primjer, može se prizvati kao razlog za određivanje sankcije protiv nje, radije nego predviđanje da će se takva sankcija vjerovatno izreći. "Okvir pravnog mišljenja" kojeg je Hart preuzeo da objasni je normativan u karakteru: to jeste, on se tiče postojanja i sadržaja preskripcija koje teže da upravljaju i reguliraju ponašanje. Da bi se razumila takva normativna forma diskursa, moramo je locirati unutar "interne tačke gledišta" učesnika (naročito zvaničnika), koji smatraju zakone kao standarde koje treba poštovati. Sugerišući da se primarni smisao pravnih tvrdnji treba locirati unutar "interne tačke gledišta", međutim, Hart ne sugeriše da su tvrdnje prava suštinski moralne u karakteru. Jer, za vjerovanje da se zakoni "trebaju" poštovati, učesnici koji prihvate internu tačku gledišta ne moraju smatrati pravo kao moralno obavezujuće: "trebanje" ne mora biti moralno "trebanje", već se može temeljiti na razboritom samo-interesu (na primjer). Na ovaj način, Hart se nada da je pokazao da normativni aspekt prava koji upravlja djelovanjem (s njim povezani rječnik prava i dužnosti) ne može biti analiziran reduktivno kao čisto opisni u karakteru, ali da nas to ne treba natjerati na idealizirano objašnjenje prirode prava kao nužno moralne." (Pravo kao moralna ideja)
  • Scott J. Shapiro
    • "[P]rije nego što je Koncept prava objavljen 1961., koncept sankcija imao je centralno mjesto u svakoj drugoj pozitivističkoj teoriji prava […]. Iako je Hans Kelsen nastojao objasniti pravna pravila i obaveze u smislu normi, on je razumijevao te norme kao upute sudovima koje zahtijevaju da se sankcije primjene. Razlike između Austina i Kelsena umanjuje Alf Ross koji je zamišljao pravna pravila kao norme oslovljene na sudove upućujući ih da koriste sankcije, a izjave pravne valjanosti kao predviđanje da će se te norme poštovati. / U Konceptu prava, H.L.A. Hart pokazao je da objašnjenja svake vrste koja se temelje na sankciji zanemaruju suštinsku odliku prava. Tu odliku on je oslovio “internom tačkom prava”. Viđeno iz interne tačke gledišta, pravo nije samo sankcijom prijeteće, -upučujuće, ili –predviđajuće, već radije obavezo-namečuće. / Iako je interna tačka gledišta vjerovatno Hartov najveći doprinos filozofiji prava, ovaj koncept je često i lako pogrešno shvaćen [...] Interna tačka gledišta igra četiri uloge u Hartovoj teoriji: (1) ona određuje posebnu vrstu motivacije koju neko može imati prema pravu; (2) ona konstituira jedan od glavnih uslova postojanja za društvena i pravna pravila; (3) ona je razlog razumljivosti pravne prakse i diskursa; (4) ona predstavlja osnov naturalistički prihvatljive semantike za pravne tvrdnje." (What is Internal Point of View)
    • "U Legalnosti, tvrdio sam da Hartova teorija društvenih pravila temeljena na praksi ne može ponuditi čvrstu osnovu za pozitivističku teoriju prava. Prvo, istakao sam da Hartovo svođenje društvenih pravila na društvene prakse uključuje kategoričku grešku: pravila su apstraktni propozicijski objekti, ne skupine konrektnih događaja. Drugo, tvrdio sam da čak i verzija teorije prakse kojoj se ne može prigovoriti - ona koja shvata pravila kao da su stvorena od, radije nego se svode na, prakse - jeste također neprikladna. Budući da brojne društvene prakse ne stvaraju društvena pravila, Hart nema opravdanje za tvrdnju da društvena pravila priznanja nastaju društvenim praksama priznanja. / Zbog neuspjeha teorije prakse, predložio sam svježi početak. Umjesto razmišljanja o temeljnim pravilima pravnih sistema kao hartovskim društvenim pravilima, predložio sam da mislimo o njima kao da formiraju zajedničke planove. Budući da su planovi apstraktni predmeti koji se stvaraju veoma specifičnim vrstama društvenih praksi, oni nisu podložni primjedbama koje sam učinio protiv Hartove teorije." (Reply to Crocker, Guest and Murphy)

Djela[uredi]

Wikipedia