Identitet

---

Citati

• Amartya Sen
  • "Pojedinačna ljudska bića sa njihovim različitim pluralnim identitetima, mnogobrojnim afilijacijama i različitim udruživanjima su suštinski društvena stvorenja sa različitim vrstama društvenih odnosa. Prijedlozi da vidimo osobe tek kao članove jedne društvene grupe temelje se na neprikladnom razumijevanju opsega i kompleksnosti bilo kojeg društva u svijetu." (Ideja pravde)
  • "Svijest o identitetu može značajno pridonijeti snazi i toplini naših odnosa s drugima, susjedima ili članovima iste zajednice ili sugrađanima ili sljedbenicima iste religije. Usmjerimo li svoju pažnju na određeni identitet, naše međusobne veze mogu se obogatiti i radit ćemo usluge jedni drugima i napraviti ćemo odmak od vlastitih egocentričnih života [...] [S]vijest o identitetu može jednako odlučno isključiti mnoge, kao što može i toplo prihvatiti druge. Uspješno integrirana zajednica u kojoj pripadnici nesvjesno rade posve divne stvari jedni za druge, vrlo izravno i s puno solidarnosti, mogla bi biti upravo ona zajednica u kojoj se cigle bacaju kroz prozore imigranata koji su se odnekud doselili u regiju. Nesretna okolnost isključivanja ide ruku pod ruku s darovima uključivanja." (Identitet i nasilje)
  • "Kultivirano nasilje povezano sa sukobima identiteta kao da se ponavlja diljem svijeta s upornošću koja raste." (Ibid.)
  • "Alternativa podijeljenosti jedne najistaknutije kategorizacije nije u bilo kojoj nerealnoj izjavi kako smo svi velikim dijelom isti. Što nismo. Već, glavna nada za skladom u našem problematičnom svijetu leži u mnogostrukosti naših identiteta koji se presijecaju međusobno i bore protiv oštrih podjela oko jedne jedine ustaljene linije žestokih podjela kojoj se navodno ne može oduprijeti. Naša ljudskost koju dijelimo divljački je napadnuta kada se naše razlike svedu na jedan izmišljen sustav jedinstveno moćne kategorizacije." (Ibid.)
  • "Opirući se umanjivanju ljudskih bića, čime se bavila ova knjiga, možemo također otvoriti mogućnost za svijet koji može prevladati sjećanje na svoju problematičnu prošlost i ublažiti nesigurnosti svoje teške sadašnjosti. Kao jedanaestogodišnji dječak nisam mogao puno učiniti za Kadera Miju dok je krvareći ležao i držao glavu u mom krilu. Ali zamišljam drugi svemir, ne izvan našeg dosega, u kojem on i ja možemo zajedno potvrditi naše mnogobrojne zajedničke identitete (čak i dok zaraćeni separatisti kucaju na vrata). Moramo biti sigurni, prije svega, da nam horizont ne dijeli um na dva dijela." (Ibid.)

• Aristotel
  • "U utvrđivanju identiteta grada moramo pogledati ustav." (Politika)

• Asim Mujkić
  • "Većina današnjih institucija našeg školstva reducirano je u funkcionalnom smislu na jedinice ideološke reprodukcije, na pogone proizvodnje zasebnih etnopolitičkih identiteta u nepomirljivoj opreci prema drugima, što je sa svoje strane drastično provincijaliziralo institucije koje su po prirodi svog posla suštinski univerzalističke." (Obrazovanje kao proces naturaliziranja etnonacionalne ideologije)
  • "Moramo imati u vidu najprije da je bosanskohercegovačko društvo u strukturnom smislu nasilničko društvo etnonacionalnih homogenih kolektivističkih identiteta u procesu svog nacionalnog zaokruženja. Ti identiteti – nacije u procesu proizvodnje (‘under construction’) - su proizvodi niza nasilnih praksi stvorenih otvorenom ilegalnom upotrebom sile, etničkim čišćenjima i genocidom. Po nizu svojih karakteristika ove prakse se mogu okarakterizirati nacionalnim revolucijama koje su prekinute izvanjskom intervencijom međunarodne zajednice [...] Revolucionarni prevrat tokom niza ratova na području bivše Jugoslavije, a osobito u BiH, podrazumijevao je korjenite strukturne društvene promjene. Bilo je potrebno uspostaviti, doslovno proizvesti, najprije aktom čiste sile, a potom cijelom mrežom novih zakona, pretpostavke za buduću državnu, odnosno nacionalno-državnu infrastrukturu, ključne elemente za izgradnju fundamentalnih institucija nove političke zajednice od vlastite vojske, policije, sudstva do školstva, muzeja i galerija koje će čuvati, razvijati i baštiniti etnonacionalnu partikularnost. Nakon temeljitog etničkog prekomponiranja cijelih područja BiH pristupilo se temeljitom etnonacionalnom pre- komponiranju zatečenih ili formiranju sasvim novih institucija. Taj proces pratio je svojevrsni geografski kopernikanski okret, proizvodnje vlastitog etnonacionalnog prostora kroz preimenovanja gradova, naselja, gradskih ulica što je sastavni dio svake revolucionarne prakse [...] Nakon nasilnog prekida etnonacionalnih revolucija, nastupio je period ‘dejtonske BiH’ kojeg, u terminima političke ontologije karakterizira razvijanje cijele mreže rituala etničke mobilizacije kojima se nastavlja ‘mirnodopski’ proizvoditi nacija, uz pomoć kontroliranih praksi etničke kolektivne mobilizacije, manifestacija grupnog jedinstva koje se u praktičnoj ravni otkrivaju kao mreža diskriminatornih praksi. Ova kontrolirana ritualizacija grupnog jedinstva koja održava revolucionarni duh nacionalnog zasnivalaštva zove se događanje naroda [...] Dakle, na djelu je hegemonija tri performativne kolektivističke naracije identiteta koje opstoje na radikalnoj negaciji drugog koja je sama po sebi destruktivna jer je njena ključna karakteristika proizvodnja i održavanje političkog neprijatelja i stalno opiranje njegovoj institucionalizaciji koja, sa svoje strane, prijeti da konflikt pretoči u dosadne procedure i ‘isprazno javno brbljanje’. Taj ‘herojski’ nacionalizam koji ustrajno odolijeva stalnoj egzistencijalnoj opasnosti za svoj etnički kolektiv čime ga drži na margini političkog, nakon oružanog teritorijalnog razgraničenja ustremljuje se na preuređenje svog biološkog tkiva, na utiskivanje identitetskih oznaka uniformirajući javni prostor uz pomoć dominantnih metafora etno- nacionalnog jedinstva, užurbano proizvodeći svoj distinktivni nacionalni identitet, odnosno njegove poželjne značajke na koje će se, kao na činjenice ‘objektivnog’ realiteta, pozivati u svom svakodnevnom političkom djelovanju. U tom smislu, institucije obrazovanja imaju značajnu ulogu: na svojim nižim instancama – osnovna i srednja škola - usvaja etnonacionalna zgotovljena, proizvedena znanja i učestvuje u njihovom, rječnikom Butlerove kazano, ‘recitiranju’ i ‘ponavljanju’ – a na svojim višim instancama – visoko obrazovanje – osposobljava mlade za učešće u daljoj proizvodnji fraza i metafora kolektivnog identiteta koji će se recitirati i ponavljati s namjerom proizvodnje ontološkog učinka. Ova užurbana proizvodnja kolektivnih identiteta je u BiH značajno otežana kulturno-historijskom bliskošću naših etničkih kolektivâ – nepodnošljivo istim jezikom kojim se služe i razumiju jedni druge, što dovodi do frustracije usljed gubitka intimnosti i nemogućnosti potpunog odjeljivanja. Ništa bolje ne stoje identitetske naracije niti s historijom koja obiluje tendencijama međusobnog preplitanja i ukrštanja. Ukoliko je proizvodnja ‘prirodnih’ kolektivističkih identitetskih naracija ‘neprirodna’, agresivnija u svojoj diskriminativnosti, nasilnija nad životom svakodnevlja, nerazumnija, utoliko je ta proizvodnja razlike po svaku cijenu brutalnija i sveobuhvatnija – od vrtića do grobalja." (Ibid.)

• Eldar Sarajlić
  • "[P]rioriteti etničkih aktera su mnogo češće vezani uz potrebu politike priznanja nego politike distribucije. Bosanskohercegovačko tranzicijsko iskustvo savršeno svjedoči o takvoj prirodi politike etniciteta: etnički akteri se čine mnogo zainteresovanijim da unaprijede formalno-simboličku od socijalno-ekonomske pozicije članova svojih pretpostavljenih zajednica. O socijalnoj i ekonomskoj nejednakosti koja proizilazi iz tranzicijom nametnutih društveno-političkih okvira danas se u Bosni i Hercegovini veoma rijetko govori, a takva pitanja ne nalaze se na listi prioriteta niti jedne etnopolitičke partije. Mnogo važnijim se čine pitanja etničkog priznanja i simboličke reprezentacije, poput etničke kulture, folklora, himni, spomenika, jezika, etničkih tv kanala, sportskih timova, zastava i vjerskih objekata. / To međutim ne znači da ispod površine etničkih odnosa ne postoji struktura eksploatacije koja prevazilazi površinske linije podjele uspostavljene po etničkom ključu. Skoro po pravilu, najgrlatiji zagovornici etničkog identiteta u bosanskohercegovačkoj političkoj sferi su obično oni koji od postojeće društvene konstelacije imaju najviše ekonomske ili političke koristi. Etnički identitet se tako otkriva kao politička ideologija par excellence, sistem projiciranih vrijednosti kao mehanizam političke kontrole." (Kultura kulture)
  • "[M]ožemo utvrditi da prihvatanje minimuma liberalnih političkih načela uglavljenih u ustav države može predstavljati osnov identiteta zajednice [...] Međutim, taj identitet ne treba biti preduvjetom, odnosno uzrokom udruživanja u političku zajednicu, već njena demokratsko-deliberativna posljedica. U tom kontekstu, politički identitet, kao opredijeljenje za život u zajednici koja će transcendirati kulturnu sličnost i zasnovati se na principima solidarnosti izvedenim iz individue kao ključne riječi refleksivno shvaćene postmoderne politike, ne predstavlja supstitut za bilo koju vrstu ličnog ili kolektivnog identiteta koji bi se izvodio iz zajednice jezika, religije, seksualnog opredjeljenja ili rase, već njegov politički uslov, odnosno odrednicu njegove političke slobode u okvirima date države." (Ibid.)

• Elisabeth Anderson
  • "[P]ojedinci koji djeluju iz toplih osjećaja za članove unutar svoje grupe u kontekstu ličnih odnosa prijateljstva i prisnosti ne ponižavaju vanjske grupe, niti na drugi način djeluju nepravedno. Članovi vanjske grupe nemaju moralno pravo da zahtijevaju da se sprijatelje s tim pojedincima. Ovo ne znači da je takvo ponašanje van moralne kritike. Ono sadrži klice nepravde jer može proširiti svoje učinke van sfere intimnih odnosa i može voditi kategoričkoj nepravdi, predrasudama, i stigmi [...] [D]ržava [ne treba] biti pasivna oko etnocentričnih veza, čak i kada su zakonite i nisu nepravedne. To iz razloga što takve veze sadrže klice nepravde, i država treba preduzeti korake da spriječi etnocentrične obrasce afilijacije od toga da se ne reprodukuje u institucije civilnog društva poput javnih škola. Ona treba preduzeti aktivne korake da dovede u zajedništvo studente iz različitih grupa. Etnocentrizam također čini prepreku u razvoju zajedničkog identiteta kao građana, što je potrebno da se održi snažna demokratska kultura i podrži demokratska uprava. Ovo daje državama dalje razloge da ohrabruju ljude da kuju inkluzivnije, manje parohijalne identitete u domenima koje kontrolišu." (Imperativ integracije)

• Georg Wilhelm Friedrich Hegel
  • "Apstraktni identitet sa sobom još nema života... Nešto, dakle, ima život samo ukoliko sadrži proturječnosti u sebi i ima snage da može proturječnost u sebi da obuhvati i da je zadrži."
  • "...jedna od osnovnih predrasuda današnje logike i običnog predstavljanja sastoji se u shvaćanju da proturječnost nije toliko bitna i imanentna odredba kao identitet... čak ako bi bilo govora o rangu i ako bi se obje ove odredbe fiksirale kao odvojene, proturječnost bi trebalo smatrati dubljom i bitnijom. Jer identitet u sravnjenju s proturječnošću samo je odredba proste neposrednosti, mrtvog bića, dok je proturječnost korijen svakog kretanja i života: samo ukoliko nešto ima u sebi samom proturječnost, kreće se, ima impulsa i djelatnost." (Dijalektika i osnovni zakoni formalne logike)

• Hanna Lerner
  • "Ustavi usvojeni od duboko podjeljenih društava mogu zaista oslikavati identitet 'naroda' u čije ime je ustav pisan. Oni to čine predstavljajući identitet 'naroda' kao što je postojao u vrijeme ustavotvorstva, drugim riječima, podijeljeni identitet." (Stvaranje ustava u duboko podjeljenim društvima)
  • "U doboko podjeljenim društvima, inkrementalistički ustavi ostvaraju legitimnost i pristanak predstavljajući identitet naroda kakav zaista i jeste - duboko podijeljeni. Na ovaj način, inkrementalistički ustavni pristup ide van kako esencijalističkog modela 'države-nacije', tako i proceduralističkog 'liberalnog' modela odnosa ustava i identiteta. U jednu ruku, inkrementalistički ustav ne teži predstaviti homogenu cjelinu i priznaje da je društvo segmentirano. U drugu ruku, ne pokušava 'privatizirati' pitanja identiteta ignorišući ih i isključujući ih iz ustavne arene. Radije, priznaje interne napetosti, i koristi dvosmisleni i magloviti jezik u pokušaju da odloži - ne da zanemari - odluke koje se tiču temeljnih aspekata ustava." (Ibid.)

• Hamdija Pozderac
  • "I Muslimani i Srbi i Hrvati, kao i pripadnici drugih naroda i narodnosti koji žive u BiH, obezbjeduju i ostvaruju u njoj svoj nacionalni identitet i punu afirmaciju nacionalnih vrijednosti. Upravo iz tih razloga, iako se BiH ne definiše kao nacionalna država u klasicnom smislu, ona je uistinu i nacionalna država i za Srbe, i za Hrvate i za Muslimane i za pripadnike drugih naroda i narodnosti koji žive na njenom tlu." (Glavni referat na proglašenju Ustava 1971. godine)

• Helder De Schutter
  • "Ja razumijevam kulturalni inžinjering kao politički cilj koji ohrabruje razvoj određenog sloja nacionalnog identiteta iz instrumentalnih razloga, definiranih kao ne-identitarni razlozi: razlozi koji trebaju da zaštite ne identitarnu vrijednost nacionalnog identiteta, već radije njegovu instrumentalnu vrijednost. Dati ću jasan primjer. Zamislite da se smatra poželjnim implementirati neku formu evropske šeme socijalne pravde. Ako je tako, onda razumno gajenje evropskog nacionalnog identiteta će biti korisno za taj projekat [...] [V]ažno je da se kulturalni inžinjering ne sukobljava sa argumentom nacionalnog identiteta. Instrumentalni argument nema prioritet nad argumentom identiteta, i nije dio argumenta kulturalnog inžinjeringa da evropski identitet treba ili će ukinuti ili zamijeniti sve nacionalne identitete. Legitimno je ako u određeno vrijeme ljudi svojevoljno napuste svoje izvorne identitete i jedinstveno se identifikuju sa novim slojem identiteta. Ali to ne znači da oni koji to nisu učiniti nemaju pravo na političko priznanje svojih identiteta. Stoga, trebamo ograničiti spektar instrumentalnih razloga za gradnju-nacije na stimuliranje dodatnog nivoa identiteta. Stimuliranje dodatnih nivoa je moguće jer [...] identiteti nisu "isključivi": ljudi su sposobni prisvojiti višestruke identitete istovremeno." (European Ties that Bind: Political or Cultural?)
  • "Kada se razmišlja o osmišljavanju jedinstva za političke zajednice koje nisu ujedinjene u smislu nacionalnosti, tri se smjera mogu zamisliti. Prvi ni jednoj identitarnoj grupi ne daje nacionalno priznanje, i pomjera izvor identiteta na zajedničke političke principe. To je obrazloženje iza ustavnog patriotizma. Drugi pokušava da premjesti srce demokratije i pravde na manje nacionalno homogene političke zajednice, ili, gdje se to čini nemogućim, daje, da se tako kaže, svo nacionalno priznanje jednoj od nacionalnih kultura koje postoje u političkoj zajednici. To je liberalno nacionalni smjer kako se uobičajeno razumijeva. Dalja mogućnost nije u uskraćivanju priznanja prema svima, niti u davanju istog jednoj grupi, već davanje istog svim grupama. To je pluralistička alternativa [...] Ona svesrdno prihvata gradnju-nacije, temeljeći jedinstvo na svojstvima od kojih ustavni patriotizam tipično bježi, kao što su historijske tradicije, međusobna poštovanja starih nacionalnih kultura i lingvističkih kultura, ili evropskog kulturnog identiteta. Ali ipak to čini na način koji je inkluzivan i otvoren, i koji poštuje pod-EU nacionalne identitete." (Ibid.)
  • "[K]ada se od ljudi zahtijeva da izaberu principe za povlačenje granica u izvornoj poziciji poput one Rawlsove - ne znajući svoju rasu, etnicitet, ili jezik [te ako su] upoznati sa opsegom kulturne hibridizacije, jezičkog ukrštanja, mješovitih ili višestrukih identitarnih struktura poput binacionalnih identiteta, i odsutnosti identičnih identitetskih struktura među članovima jedne iste teritorijalne jedinice, postoje dobri razlozi da vjerujemo da bi izabrali federalne oblike zaštite kulturnog konteksta izbora. Onda bi znali da pojedinci koje predstavljaju mogu imati kulturne povezanosti koje su veće od monokulturalne nacije, da mogu biti dio više od jednog nacionalno-kulturnog konteksta, te da svaki pojedinac ne izvodi svoj kulturni identitet iz istog takvog konteksta. Kao posljedica toga, stranke u izvornoj poziciji bile bi zabrinute da zaštite interes da institucije ne budu utemeljene u nacionalnom identietu koji ne dijele. Budući da ne znaju da li će biti članovi institucionalno priznatih identiteta, oni će umjesto toga preferirati koncepciju federalizma koja tretira različite nacionalno identitetske grupe jednako. Jednako postupanje ne znači da asimetrična rješenja u podjeli vlasti između federalnih i poddržavnih jedinica ili između samih poddržavnih jedinica ne možu biti opcija. Takva asimetrična rješenja mogu se vidjeti kao izražaji jednakog postupanja, ako shvatimo da ono što želimo da tretiramo kao jednako nije priznavanje nacija (recimo, dajući pola dostupnih ovlasti Katalonskoj naciji, a drugo pola Španskoj naciji), već nacionalno-identitetskih grupa (recimo, predominantno Katalonske i samo djelimično Španske grupe, ili 50/50 dualne grupe, itd.). Tretiranje identitetskih grupa jednako može zaista implicirati diferencirano priznavanje ili asimetriju, tako da uzme u obzir snagu identiteta." (Federalism As Fairness)

• Ivan Lovrenović
  • "Tako je Ivo Andrić, njegova književnost – uza sve drugo što jest i čemu “pripada” - danas zapravo jedino čvrsto i sigurno mjesto kompleksnoga bosanskohercegovačkoga identiteta, mjesto u koje je taj identitet pohranjen i iz kojega je razgovijetno čitljiv. I tu nastaje turobni paradoks: proces stvaranja i divergiranja triju zasebnih i odvojenih nacionalnih kultura u Bosni i Hercegovini – koji bi se lako mogao pokazati nepovratnim - proizvodi kulturnu situaciju u kojoj je takva vrsta identiteta, zapravo, nepoželjna. Rezultat: najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni je danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni." (Ivo Andrić: paradoks o šutnji)

• Film "Identitet"
  • "Identitet je tajna. Identitet je misterija. Identitet je ubica." (reklamna rečenica)

• Mairead Corrigan
  • "Sasvim sigurno je došlo vrijeme da naš identitet kao ljudi za nas postane najvažniji: da naše zajedničko "biti čovjek" prepoznamo kao naš prvi identitet; da smo prije svega ljudi koji su rođeni u ovom današnjem svijetu da bi bili voljeni i da bi voljeli - mi smo povezani jedni sa drugima i potrebni smo jedni drugima."

• Mattias Kumm
  • "Kada nacionalni sud prizove ustavni identitet nacionalne zajednice kao argument za nepoštovanje pravne obaveze, nije [...] neuvjerljivo razumjeti tu tvrdnju kao demokratski “konstitucionalizovanu” verziju onoga što se na pojedinačnom nivou može prepoznati kao prigovor savjesti." (The Moral Point of Constitutional Pluralism: Defining the Domain of Legislative Institutional Civil Disobedience and Conscientious Objection)

• Siniša Malešević
  • "[I]nstitucije nacionalne države koriste imaginarij i retoriku solidarnosti mikro-nivoa da kontinuirano legitimiziraju i mobiliziraju društveno djelovanje pojedinaca pod njihovom kontrolom. To se ponekad čini kroz namjerna djelovanja političkih preduzetnika, nacionalističkih intelektualaca ili vojnih figura, ali u većini drugih slučajeva to je gotovo praksa iz navike u koju su uključene sve savremene nacionalne države. U ovom kontekstu, organizaciono generisana, duboka ideološka penetracija jeste preduslov za organizacioni uspjeh. Kumulativna birokratizacija prinude nudi dugoročno izgrađenu organizacionu okolinu, ali ideologija nacionalizma jeste ono što 'prevodi' istinsku mikro-solidarnost u privrženost specifičnoj državi naciji. Ono što se s vana i kolokvijalno percipira kao da ima snažan 'nacionalni identitet' jeste zaista slika dugoročnog strukturalnog razvoja: kapacitet države nacije ili društvenih pokreta (u slučajevima gdje je ambicija za secesijom) da ideološki i organizaciono penetriraju univerzim na mikro-nivou i da povežu različite đepove mikro-solidarnosti u široko-društveni narativ ideološkog jedinstva na makro-nivou. Ne postoji 'nacionalni identitet' bez ideologije, društvene organizacije i mikro-solidarnosti. Jedinstvena, historijski proizvedena, kombinacija ta tri procesa čini mogućim ono što se percipira kao 'nacionalni identiteti'. Ovo očito ne znači reći da su nečiji osjećaji povezanosti sa nacijom neiskreni ili rezultat indoktrinacije. Nasuprot tome, diskurs 'nacionalnog identiteta' je daleko najdominantniji weltanschauung savremene ere." (Do national identities exist?)

• Tarik Haverić
  • "U proteklih 150 godina, nastojanjem 'djelatnih manjina' koje u svakom srednjoevropskom nacionalističkom pokretu - iznoseći historijske, etnografske ili filološke "dokaze" - utvrđuju osnovne parametre mita o naciji, bosanskomuslimanski identitet je oblikovan na etnoreligijskim a ne na građansko-republikanskim osnovama. Otud bosanski muslimanski subjekt svoje napredovanje u osvajanju slobode ne mjeri povećanjem sposobnosti pojedinca da utječu na vlastiti život, već (ne)zavisnošću političkih entiteta i njihovih idealiziranih poglavara (banova, kneževa, kraljeva, ajana itd.) s kojima se etnoreligijska skupina retrospektivno poistovjećuje. U toj projekciji, današnji Bošnjaci nisu socijalna i historijska konstrukcija već jednom davno formiran kolektivitet s nepromjenjivim biološko-kulturnim značajkama, čiju ljudsku podlogu čine 'bogumili' tj. bosanski heretici koji su nakon pada Bosne pod osmasku vlast masovno, dobrovoljno i takoreći u jednom trenutku prihvatili religiju osvajača [...] Zbog te 'dvokomponentnosti', bosanski muslimanski subjekt ima prema vlastitoj formativnoj prošlosti dva protivrječna stava. Današnja bošnjačka intelektualno-politička elita u pravilu veliča srednjovjekovnu bosansku državu i društvo, i istovremeno gaji, ponekad do idolatrije, kult Mehmeda Osvajača koji je samostalnost te države ukinuo! Napetost između dvije vrste činjenično-vrednosnih iskaza kojima se ta prošlost opisuje je nerazrješiva, budući konstitutivna za bošnjački identitet, ali se protivrječnost nastoji ublažiti retoričkim sredstvima." (Kritika bosanskog uma)
  • "Glave pune nedomišljenih pripovijesti o identitetu čija je pouka uglavnom da 'treba biti ono što jesi', ni bosanski subjekt ne pomišlja da su identiteti socijalni konstrukti koji se izgrađuju i razgrađuju, već pred-postavlja vanvremen i neprotivrječan skup formi kolektivnog življenja kao 'ono što on jest' nezavisno od svake kontingencije, formi koje su - iz te perspektive - bile potiskivane, nipodaštavane i razarane tokom desetljeća ili čak stoljeća neprijateljske političke, kulturne i ekonomske dominacije a koje sada, nakon konačnog oslobođenja, treba restaurirati u njihovom punom sjaju, na upotrebu novim naraštajima koji će se, često uz groteskne rituale, u njima prepoznati. Ta 'restautracija' je, naravno, invencija, no element proizvoljnosti grčevito se prikriva: kulturno-političke elite predstavljaju taj izbor tradicije kao samorazumljiv povratak korijenima i 'ponovno otkrivanje narovnog bića'." (Ibid.)

• Will Kymlicka
  • "[Z]ajedničke vrijednosti nisu dovoljne za društveno jedinstvo. Činjenica da dvije nacionalne grupe dijele neke vrijednosti ili principe pravde ne daje im nužno bilo kakve snažne razloge da se spoje (ili ostanu) zajedno, radije nego da ostanu (ili se razdvolje) dvije odvojene države. Šta više, ili šta još, se zahtijeva za društveno jedinstvo? Čini se da je nedostajući sastojak ideja zajedničkog identiteta." (Multikulturalno građanstvo)
  • "Pattenova centralna metafora 'kulturnog formatiranja' ilustruje problem. Metafora se može tumačiti na različite načine, oslikavajući različita gledišta o prirodi države. Kako Patten postavlja metaforu, država je poput izdavača koja bi preferirala da objavljuje bez privilegovanja bilo kojeg fonta, ali na žalost ne postoji univerzalni font, i stoga moramo ponekad birati između, recimo, Helvetike i Palatina. To je međutim tek tehnički izbor, nepovezan sa suštinskim vrijednostima ili suštinskim identitetom države. Budući da je kulturno formatiranje u ovom smislu za žaljenje, ali ipak nužan partikularizam koji je vanjski univerzalnim temeljnim principima liberalne demokratije, proporcionalno finansiranje je prikladan lijek. Dogodilo se da mnogi od nas koriste Helvetiku ovdje, ali to nema implikacija za to ko smo, ili za naše političke vrijednosti ili aspiracije, i stoga nam je drago dati proporcionalno finansiranje korisnicima Palatina. / Nepotrebno je reći da ovo nije način na koji stvarna liberalna država razmišlja o svom kulturalnom formatiranju. Suprotno tome, države stalno naglašavaju njihovo posebno formatiranje, i ohrabruju građane da misle o njemu kao suštinskom za njihov identitet. Kako su izabrali Helvetiku, oni pravdaju tu odluku govoreći da su oni Helvetikanci, koji žive u Helvetikalandu. I činjenica da smo Helvetikanci, koji žive u Helvetikalandu, upravo je ono što nas čini 'narodom' koji zajedno pripadaju, i koji mogu legitimno isticati pravo na narodni suverenitet. Ukratko, stvarne države uključene su u kulturno formatiranje jer je njihova legitimnost utemeljena na tvrdnjama narodnog suvereniteta, i ovo zahtijeva konsolidovanje smisla narodnjaštva [peoplehood] kroz zajednički identitet. Formatiranje, po ovom gledištu, nije nužnost za žaljenje, već vrlina: to je način održanja smisla zajedničkog pripadanja kao posebnog demosa. Čak i da postoji univerzalni font, mi bi i dalje koristili Helvetiku, jer smo Helvetikanci, koristeći naša prava kao narod kroz Helvetikansku državu. / Ovo su dva potpuno različita koncepta formatiranja, i naš pristup manjinskim pravima će zavisiti od toga za koji mislimo da nudi bolju analogiju za savremenu državu. Ako prihvatamo prvu koncepciju formatiranja kao povremenu, ali žaljenja vrijednu, nužnost koja nema nikakvu veći svrhu građenja države, onda nešto poput prijednoga proporcionalnog finansiranja ima smisla. Ali ako mislite da se kulturno formatiranje često tiče gradnje države za održanje tvrdnji narodnog suvereniteta, onda su ulozi mnogo veći, rizici za manjine su ozbiljniji, i lijekovi koji se zahtijevaju su drugačiji. U slučaju nacionalnih manjina i domorodaca, lijek će vjerovatno uključivati dijeljenje suvereniteta i raspodjelu kontrole nad njihovim sopstvenim institucijama (tj., stvaranje multinacionalne države). U slučaju imigranata, lijek će vjerovatno uključivati priznanje unutar većeg nacionalnog projekta (tj, stvaranje multikulturnog nacionalizma). I tako, počevši od logike narodnog suvereniteta, brzo se vraćamo grupno-diferenciranoj teoriji odnosa države i manjina [...]." (Liberal Multiculturalism as a Political Theory of State-Minority Relations)