Elisabeth Anderson

Izvor: Wikicitati
Jump to navigation Jump to search
Elisabeth Anderson
američki filozof
Rođenje 5. decembar 1959.
Sjedinjene Američke Države
  • "Da bi ostvarili epistemičku moć demokratije, građani moraju slijediti norme koje prihvataju ili barem tolerišu raznolikost i neslaganja, koje priznaju jednakost učesnika u raspravama dajući svima pravično saslušanje, nebitno koji im je društveni status, i koji ustanovljavaju promišljanje i davanje razloga, radije nego prijetnje i uvrede, kao osnov njihove međusobne komunikacije. Epistemička analiza demokratije pomaže nam da vidimo da ona nije tek stvar pravnih aranžmana. Ona je način života koji je upravljan kulturnim normama jednakosti, rasprave, i tolerancije raznolikosti." (The Epistemology of Democracy)


  • "Skorašnja egalitarna literatura postala je dominirana gledištem da je temeljni cilj jednakosti da kompenzira ljude za nezasluženu lošu sreću - što su rođeni sa lošom prirodnom obdarenošću, lošim roditeljima, neprijatnim ličnostima, što su žrtve nesreća i bolesti, i tako dalje. Ja ću tvrditi da su fokusiranjem na ispravljanje navodne kozmičke nepravde, skorašnja pisanja u egalitarizmu izgubila iz gledišta karakteristično političke ciljeve egalitarizma. Odgovarajući negativni cilj egalitarne pravde nije da ukloni utjecaj puke sreće iz ljudskih odnosa, već da okonča ugnjetavanje, koje je po definiciji društveno nametnuto. Njegov podesan pozitivni cilj nije da osigura da svako dobije ono što moralno zaslužuje, već da stvori zajednicu u kojoj ljudi stoje u odnosima jednakosti prema drugima." (What is the Point of Equality?)


  • "Tvrdit ću da [koncepcija svrhe jednakosti zvana] jednakost sreće pada na najtemeljnijem testu kojeg bilo koja egalitarna teorija mora položiti: da njeni principi izražavaju jednako poštovanje i obzir za sve građane. Pada na tom testu na tri načina. Prvo, ona isključuje neke građane od uživanja društvenih uslova slobode po patvorenom izgovoru da je njihova krivica što su ih izgubili. Izbjegava ovaj problem tek po cijenu paternalizma. Drugo, jednakost sreće međusobne zahtjeve građana utemeljuje na činjenici da su jedni inferiorni s obzirom na vrijednosti njihovih života, talenata i ličnih kvaliteta. Stoga, njeni principi izražavaju prezrivo sažaljenje za one koje država označi kao žalosno inferiorne i zagovara zavist kao osnov za raspodjelu dobara od srećnika na nesrećnike. Takvi principi stigmatiziraju nesrećnike i omalovažavaju srećnike neuspjevajući pokazati kako ih zavist može obavezivati. Treće, jednakost sreće, pokušavajući osigurati da ljudi budu odgovorni za svoje izbore, čini ponižavajuće i nametljive prosudbe o sposobnostima ljudi da vrše odgovornost i efektivno im diktira prikladna korištenja njihove slobode." (Ibid.)


  • "[P]rimarni predmet pravde su institucionalni aranžmani koji stvaraju mogućnosti ljudi kroz vrijeme." (Ibid.)


  • "[Demokratska jednakost] tvrdi da društveni uslovi življenja slobodnog života znače biti u odnosu jednakosti sa drugima [...] Jednaki nisu predmet proizvoljnog nasilja ili fizičke prisile od drugih. Izbor koji nije ograničen proizvoljnom fizičkom prisilom jedan je od temeljnih uslova slobode. Jednaki nisu marginalizirani od drugih. Oni su stoga slobodni da učestvuju u politici i značajnim institucijama civilnog društva. Jednaki nisu dominirani drugima. Oni ne žive po milosti tuđih volja. To znači da oni upravljaju svojim životima sopstvenim voljama, što je sloboda. Jednaki nisu eksploatisani od drugih. To znači da su slobodni da osiguraju pravičnu vrijednost njihovog rada. Jednaki nisu predmet kulturnog imperijalizma: oni su slobodni da prakticiraju sopstvenu kulturu, pod uslovom poštovanja svačije tuđe. Živjeti u egalitarnoj zajednici, onda, znači biti slobodan od ugnjetavanja u participaciji i u uživanju dobara društva, i učestvovanju u demokratskoj samoupravi." (Ibid.)


  • "Demokratska jednakost zamišlja jednakost kao odnos između ljudi, radije nego tek kao obrazac u raspodjeli djeljivih dobara. To nam pomaže da vidimo kako egalitarijanci mogu uzeti mnoge druge odlike društva pored raspodjele, kao što su društvene norme, kao predmet kritičke ocjene. Dopušta nam da vidimo kako nepravde mogu bolje biti ispravljene mijenjanjem društvenih normi i strukture javnih dobara, nego preraspodjelom sredstava. I dopušta nam da integrišemo zahtjeve jednake raspodjele i jednakog poštovanja, osiguravajući da principi po kojima raspodjeljujemo dobra, koliko god jednaki rezultirajući obrasci bili, zaista ne izražavaju prezrivo sažaljenje za uživace egalitarnih obzira. Demokratska jednakost stoga nudi superioran način za razumijevanjem ekspresivnih zahtjeva pravde - zahtjeva da djelujemo samo po principima koji izražavaju poštovanje za sve." (Ibid.)


  • "Korelat pojedinačnom neotuđivom pravu na društvene uslove njene slobode je neuslovljena dužnost drugih da poštuju njeno dostojanstvo i moralnu jednakost." (Ibid.)


  • "Onda kada svi građani budu uživali dostojan skup sloboda, dovoljan za njihovo funkcionisanje kao jednakih u društvu, nejednakosti u zaradi van te tačke ne čine se tako problematičnim po sebi. Stepen prihvatljive nejednakosti u zaradi zavisit će u dijelu u tome koliko je bilo lako pretvoriti nejednakost zarade u nejednakost statusa - razlike u društvenim osnovima samo-poštovanja, utjecaja nad izborima, i slično. Što su jače ograde protiv komodifikacije društvenog statusa, političkog utjecaja, i slično, više će biti prihvatljive značajne nejednakosti u zaradi. Moralni status raspodjela u slobodnom tržištu ojačava se što je pažljivije definisano produčje u kojem takve raspodjele imaju slobodne ruke." (Ibid.)


Djela[uredi]