Imperativ integracije

Izvor: Wikicitati
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Imperativ integracije
Autor
Elisabeth Anderson
spis političke teorije
Originalni naziv
Imperative of integration
Datum izdavanja
2013.



  • "Segregacija društvenih grupa je osnovni razlog nejednakosti grupa. Ona izolira grupe u nepovoljnijem položaju od pristupa javnim i privatnim resursima, od izvora ljudskog i kulturnog kapitala, i od društvenih mreža koje upravljaju pristupom poslovima, poslovnim vezama, i političkom utjecaju. Ona deprimira njihovu mogućnost da akumuliraju bogatstvo i dobiju pristup kreditima. Ona ojačava stimatizirajuće stereotipe o onima u nepovoljnijem položaju i stoga uzrokuje diskriminaciju. Segregacija također potkopava demokratiju. Demokratski ideal teži kulturi i političkim institucijama koje ostvaruju društvo kao sistem jednakih građana. Demokratske političke institucije trebaju biti jednako osjetljive na interese i obzire svih građana, te jednako svima odgovorne. Segregacija spriječava realizaciju ovog ideala i ovih principa. Ona ometa stvaranje međugrupnih političkih koalicija, omogućava političke igre koje dovode do podjela, i omogućava zvaničnicima da čine odluke koje su na štetu segregiranih zajednica bez da su im odgovorne. Ona potkopava kompetencije zvaničnika ograničavajući njihovo znanje i odgovornost prema utjecaju njihovih odluka na interese svih. Ako je segregacija temeljni uzrok društvene nejednakosti i nedemokratskih praksi, onda integracija promovira veću jednakost i demokratiju. Stoga, to je imperativ pravde. Također je i pozitivno dobro. Ona nam treba biti poželjna i pozivati nas na djelovanje. U našoj preokupaciji sa slavljenjem naših pojedinačnih etno-kulturnih identiteta, mi smo zaboravili vrijednost identifikacije sa većom, nacionalnom zajednicom. Integracija u podijeljenom društvu proširuje naše mreže saradnje i nudi prvu stepenicu prema kozmopolitskom identitetu, koji nudi mogućnosti zahvalnog odnosa sa ljudima u čitavom svijetu."


  • "Neidealna teorija počinje sa dijagnozom problema i žalbi našeg društva i istražuje kako da prebrodimo te probleme. Neidealna teorija ne odbacuje ideale, već zamišlja njihovu funkciju drugačije nego idealna teorija. U idealnoj teoriji, ideali funkcionišu kao standardi za ocjenjivanje bilo kojeg društva. Oni nisu predmet testiranja u praksi jer oni postavljaju standarde, van prakse, za uspjeh prakse. U neidalnoj teoriji, ideali utjelovljuju zamišljena rješenja za identificirane probleme u društvu. Oni funkcionišu kao hipoteze, koje se trebaju testirati u iskustvu. Mi testiramo naše ideale stavljajući ih u praksu i gledajući da li oni rješavaju probleme za koje su osmišljeni, zadovoljavaju razumne žalbe ljudi, i nude način života koji ljudi smatraju superiornijim od onoga što su imali prije. Ako prođu taj test, ovo ih ne validira van historije. Okolnosti se mijenjaju, i novi problemi i žalbe nastaju, zahtijevajući konstrukciju novih ideala. Ako naši ideali neuspiju na testu, mi ih moramo promijeniti ili zamijeniti. Ovaj proces nije tek instrumentalan: to nije stvar nalaženja boljih načina za određeni cilj koji je već u cijelosti artikulisan. Promišljanje o našem iskustvu može dovesti do novih koncepcija uspješnog ponašanja. Ideali mogu biti testirani u iskustvu jer standardi koje teže da zadovolje su interni našoj koncepciji onoga što oni pokušavaju da učine – da riješe problem, zadovolje žalbu – i možemo otkriti, kroz promišljanje o posljedicama slijeđenja ideala, da smo pogrešno shvatili problem, da je naš predloženi odgovor bio zbunjen ili nekoherentan. Kada lijek neuspije izliječiti bolest, mi ne nastavljamo tek iskušavati druge lijekove za istu bolest. Ponekad mi promijenimo dijagnozu."


  • ""Segregacija" se može odnositi na procese ili na uslove. Segregacijski procesi sastoje se bilo kojih unutargrupnih odnosa (zakona, normi, praksi, navika) kojima jedna identitarna grupa zatvara svoju društvenu mrežu suprotnoj grupi. Segregacija ima dva temeljna modela: prostorna segregacija – procesi koji dodjeljuju grupama različite društvene prostore i institucije – i segregacija uloga – procesi koji dodjeljuju grupama različite društvene uloge. Takvi procesi su instrumenti i slike segregacije društvenih mreža afilijacije, kolegijalnosti, identiteta, povjerenja, i lojalnosti. Primjeri uključuju zakone koji propisuju segregirane škole, norme protiv miješanih brakova, etnocentrične prakse zapošljavanja, emulacija etnički utemeljene dodjele poslova u firmi, i navike izbjegavanja – poput prelaska ulice kada vam članovi vanjske grupe dolaze u susret – koji jednu grupu drže van kontakta druge. Oni tipično rezultiraju u uslovima prostorne segregacije ili segregacije uloga, iako takvi uslovi mogu nastati i od drugih uzroka. Segregacija tipično vodi grupnoj nejednakosti kada grupa koja prakticira društveno zatvaranje kontroliše raspodjelu dobara koja su kritična za osiguranje moći ili napretka. Ona može kontrolisati procese prostorne raspodjele tako da dodjeli vanjskim grupama prostore kojima manjkaju kritična dobra, i/ili kontroliše procese raspodjele uloga tako da dodijeli sebi dominantne uloge i vanjskim grupama subordinirane uloge. Takva hijerarhijska segregacija uloga može preživiti formalnu desegregaciju ustanova, geografsko miješanje stanovništva, i čak bliske kontakte između gruša. Veza između segregirajućih procesa i uslova i grupne nejednakosti je slučajna. Grupa koja prakticira društveno zatvaranje može ne uspije u ustanovljavanju dominacije nad drugima, čak i ako (početno) kontroliše ključno dobro. Vanjske grupe mogu osmisliti načine prodiranja u privilegovane redove, naći alternativne načine pristupa kritičnom dobru, ili dobiti pristup drugim kritičnim dobrima. Ako grupa ne kontroliše kritično dobro, onda ni procesi niti uslovi segregacije općenito ne uzrokuju grupnu nejednakost. Ako obje grupe uživaju paritet u kontroli odvojenih prostora koje nude ugrubo jednake mogućnosti, ili ako odvojene uloge koje zauzimaju stvaraju uporedive prednosti, grupna segregacije možda neće voditi grupnoj nejednakosti. Na primjer, katolici i protestanti u Sjevernoj Irskoj kruto se segregiraju po kvarovima, školama, crkvama, i prijateljstvima, ali su ugrubo ekonomski jednaki. Takva segregacija je za osudu po kozmopolitskim i demokratskim osnovama, ali ne po egalitarnoj perspektivi."


  • "Ove dvije vrste zahtjeva – za minimalnim nivoom dobara koja su potrebna za interakciju na osnovu jednakosti sa drugima, i na pravične mogućnosti za razvoj i korištenje talenta – potrebne su da bi se prebrodile dvije dimenzije segregacije – isključenje jedne grupe od kontakta sa drugom, i kontakst samo po subordiniranim uslovima."


  • "Ponašanje utemeljeno na čistom etnocentrizmu ne čini uvijek ekspresivnu štetu niti krši principe distributivne pravde. Da li to čini zavisi od odgovornsoti činioca u društvenom domenu koji je u pitanju. Demokratski režimi imaju dužnost da služe svim građanima nepristrasno. Etnocentrično ponašanje zvaničnika stoga je nepravedno jer u raspodjeli takvih usluga krši javnu dužnost nepristrasnosti. To također može biti ponižavajuće, ako je dovoljno sistematsko da bude javno označavanje nekih grupa kao da imaju pravo na više javnih usluga nego druge."


  • "[P]ojedinci koji djeluju iz toplih osjećaja za članove unutar svoje grupe u kontekstu ličnih odnosa prijateljstva i prisnosti ne ponižavaju vanjske grupe, niti na drugi način djeluju nepravedno. Članovi vanjske grupe nemaju moralno pravo da zahtijevaju da se sprijatelje s tim pojedincima. Ovo ne znači da je takvo ponašanje van moralne kritike. Ono sadrži klice nepravde jer može proširiti svoje učinke van sfere intimnih odnosa i može voditi kategoričkoj nepravdi, predrasudama, i stigmi [...] [D]ržava [ne treba] biti pasivna oko etnocentričnih veza, čak i kada su zakonite i nisu nepravedne. To iz razloga što takve veze sadrže klice nepravde, i država treba preduzeti korake da spriječi etnocentrične obrasce afilijacije od toga da se ne reprodukuje u institucije civilnog društva poput javnih škola. Ona treba preduzeti aktivne korake da dovede u zajedništvo studente iz različitih grupa. Etnocentrizam također čini prepreku u razvoju zajedničkog identiteta kao građana, što je potrebno da se održi snažna demokratska kultura i podrži demokratska uprava. Ovo daje državama dalje razloge da ohrabruju ljude da kuju inkluzivnije, manje parohijalne identitete u domenima koje kontrolišu."