Ivo Andrić

Ivo Andrić
Ivo Andrić; Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. poznatija djela: Prokleta avlija, Na Drini ćuprija i dr.
Rođenje	09. oktobar 1892. Travnik
Smrt	13. mart 1975. Beograd

• "Ako, sa krajnjim naporom, čovjeku koji stari pođe za rukom da se održi uredan i čist, to je sterilizovana čistoća apoteke a ne čistoća cvijeta."

• "Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna."

• "Cijelog vijeka se liječimo od nesretnog djetinjstva."

• "Čim jedna vlada osjeti potrebu da svojim građanima obećava putem plakata mir i blagostanje, treba biti na oprezu i očekivati obrnuto od toga."
• "Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga posmatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno."
• "Čovjek koji ne voli nije sposoban da osjeti veličinu tuđe ljubavi, ni snagu ljubomore, ni opasnost koja se u njoj krije."
• "Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!"

• "Da je šutnja snaga, a govorenje slabost, vidi se po tome što starci i djeca vole da pričaju."
• "Danas sam nervozan jače i ne mogu da pišem sve o njima (op.a. Bošnjacima muslimanima), samo ti velim da ih mrzim do kriminala. Mnogo sam puta premišljao - sjedeći s njima - kako bi bilo divno otrovati im vodovod da jednog dana pocrkaju svi upravo u času kad popuste iza ručka kajiš i posrknu vode." (na ljetnom raspustu 1913. godine u Višegradu, u pismu prijatelju Vojmiru Dubrešiću)
• "Dugi su i zamršeni računi i obračuni između onih koji imaju i ne daju i onih koji nemaju ništa do svojih potreba."

• "I vrline jednog čovjeka mi primamo i cijenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shvatanjima i sklonostima."
• "Ima izvjesnih mislilaca čija filozofija nije ništa drugo, do neki duševni komoditet, neko rimovanje misli."
• "Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabe."
• "Ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i izmisle."
• "Imati veliku snagu, fizičku ili moralnu, a ne zloupotrijebiti je bar ponekad, teško je, gotovo nemoguće."

• "Ja sam, Envere, u mojoj literaturi došao do avlinskih vrata, a ti si ušao u kuću." (o Enveru Čolakoviću)

• "Kad počnemo da se pitamo šta ćemo sa svojim životom (kod nekih se to pitanje postavlja i u mlađim godinama, a kod većine sa prvim pojavama starenja), to je znak da silazimo sa pravog puta i da život ne zna šta će sa nama. Jer, ne živimo mi život, kao što u svojoj slijepoj egocentričnosti mislimo, nego život upotrebljava nas, upravlja nama i odbacuje nas kad više ne možemo da poslužimo njegovim nama nepoznatim ciljevima. Poslije toga mi još „živimo„ neko vrijeme, ali samo po inerciji, krećući se sopstvenim pogonskim sredstvima, dok nas taj život ne skloni sa piste kao smetnju svom živom saobraćaju. Dešava se, naročito na putovanjima i kad ostanem duže sam, da izgubim račun o vremenu i o sebi u njemu, da mi posve nestane utvrđeno osjećanje vremena, kao što čovjeku nestaje daha, da gubim brzinu i padam kao mrtav predmet, sopstvenom težinom. Tada se gubi najprije sjećanje, pa svijest o sebi i svojim dimenzijama, planovima, dužnostima i potrebama, naglo slabi volja i odliva se snaga od nas. U tom stanju, kad bi potrajalo, ne bi se moglo živjeti ni onoliko koliko čovjek može izdržati bez vode ili bez hrane, jer od njega postaje živo ništa koje se gubi u opštem, bezimenom postojanju.“
• "Ko čini dobro, od njega se još više dobra očekuje."
• "Ko je duga vijeka, taj nadživi sve, pa i svoje zasluge."

• "Ljepša duša dublje jeca."
• "Ljubav, kad je iskrena i duboka, lako prašta i zaboravlja."
• "Ljudi često cijelog vijeka vuku za sobom obzire, kao lance, a na kraju vide koliko su nedostojni i nepotpuni."
• "Ljudi koji ne paze šta govore i ne vode računa kad šta govore ni pred kim govore, a mnogo više misle o tome kako izgledaju i kakav utisak ostavljaju dok govore, nisu ni prijatni ni korisni, i sa priličnom vjerovatnošću može se kazati da će cijeloga života biti i sebi i drugima nezgodni i teški. Ali, sa druge strane, ljudi koji samo na to paze i samo o tome vode računa, a ni po čemu drugom nisu ništa bolji. Naprotiv. U ovom slučaju pravi put je zaista u sredini."
• "Ljudi koji sami ne rade i ne poduzimaju ništa u životu, lahko gube strpljenje i padaju u pogreške kad sude o tuđem radu."
• "Ljudi male pameti rijetko se boje da ne budu dosadni."
• "Ljudi vole razgovore o padu i poniženju onih koji se suviše visoko uzdignu i polete."

• "Mir i spokojstvo, jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih i bezimenih ljudi."
• "Mladost je sretno doba u kome čovjek počinje da vjeruje u sebe, a još nije prestao da vjeruje drugima."
• "Mnogi postignu ono što su htjeli, a izgube sebe."
• "Možda je u početku bilo i drugih motiva, ali danas je glavni strah. Od straha su ljudi zli, surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri."

• "Naročito me veseli tvoja lijepa zbirka pjesama, u kojoj ima i jedna posvećena meni. Mene također ova sredina smrada, loja, ljenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni." (o Muhammedu a.s. i muslimanima u pismu Niki Miroševiću)
• "Nisu svi ljudi tako hrđavi i kao što to hrđav čovjek misli."
• "Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i sretno proživljena nesreća."
• "Ništa ne može tako da nas prevari kao naše rođeno osjećanje smirenosti i prijatnog zadovoljstva tokom stvari."
• "Ništa nije teže ni strašnije nego gledati svijet oko sebe očima bivše ljepotice."

• "Od svog porijekla i djetinjstva ne može se lahko pobjeći."
• "Oko ljepote su uvijek ili mrak ljudske sudbine ili sjaj ljudske krvi."
• "Onaj koji ne iznosi nježni cvijet svoje duše na vjetrove iskušenja, pa ma ga i cijela spasio i prenio do kraja, tome je kao da ga nikad nije ni imao."
• "Ono što je najljepše na iskrenoj i dubokoj ljubavi na kojoj je sve lijepo, to je da u odnosu prema onome koga volimo nijedna naša mana ne dolazi do izraza. Mnogo šta što je zlo u nama izčezava, a ono što je dobro ustostručuje se"

• "Prekori između starih i harmoničnih supružnika bezazleni su, bez oštrine, ne sudaraju se nego klize lahko kao oni kamenčići beluci koje je rijeka u toku godina zaoblila i uglačala do savršenstva, tako da više vezuju par ljudi nego što ga dijele."
• "Primitivni i ograničeni ljudi imaju razvijenu sposobnost nadanja. Kod umnih i darovitih ljudi ta moć je, čini mi se, manja."

• "Rana koja se krije, sporo i teško zarasta."
• "Rat, i najduži, samo protrese pitanja zbog kojih se zaratilo, a njihovo rješenje ostavlja vremenima koja nastupaju poslije sklapanja mira."

• "Slabe i plašljive ljude strah nagoni da rade upravo ono čega se najviše boje."
• "Smrt ne čeka niko odveć dugo".
• "Svi mi umiremo jednom, a veliki ljudi po dva puta: jednom kada ih nestane sa zemlje, a drugi put kada propadne njihova zadužbina"
• "Svi pravi životi su lijepi i teški."
• "Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo."

• "Što ne boli - to nije život, što ne prolazi - to nije sreća."

• "Tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti, u dobroj mjeri zavisi od nas."
• "Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti."

• "U svakoj ženi ima đavo kojeg treba ubiti ili poslom ili rađanjem ili i jednim i drugim, a ako se žena otme i jednom i drugom, onda treba ubiti ženu." (pripovjetka "Anikina vremena)

• "U zemlji mržnje najviše mrze onoga ko ne umije da mrzi."

• "Vrijednost ljepote je u beskrajnoj raznolikosti vidova u kojima nam se javlja. U tome je i njena oplemenjujuća snaga i njena najveća draž."

• "Za one koji su nošeni mladošću i gonjeni željom, i dužina očekivanja i gorčina neizvjesnosti samo su sastavni dio velike slasti koju ljubav svakome obećava."
• "Zarazna je i razorna moć laži."
• "Zašto od svih stvorova samo čovjeku dano da može da zamrzi svoj život?"
• "Zvjezdanog neba i ljudskog srca nikad se čovjek neće moći nagledati."

• "Žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta."
• "Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo."
• "Životna snaga jednog čovjeka mjeri se, pored ostalog, i njegovom sposobnošću zaboravljanja."

Drugi o njemu

• Almir Mehonić
  • "Očito da Andrićevi kontakti s četnicima nisu bili nepoznanica za neke ugledne i utjecajne predstavnike nove vlasti poslije 1944. godine, a vjerovatno ni za njene represivne organe, oličene u Knoju i Ozni. Zbog čega se o svemu ovome nije govorilo i pisalo i zbog čega je ovo bila tabu tema u komunističkoj Jugoslaviji, pitanje je koje se može postaviti u istoj ravni s onim pitanjima o Andrićevim diplomatskim danima u nacističkoj Njemačkoj i njegovim susretima s Hitlerom i prisustvu pri potpisivanju Trojnog pakta." (Stav broj 210, mart 2019)

• Branko Lazarević
  • "U početku se nešto interesovao za Ravnogorski pokret, a tvrdi se čak da je pisao i neka ohrabrujuća pisma nekim četničkim vođama iz Hercegovine..." (1946. godine, na stranicama svog tajnog dnevnika [1])

• Enes Durmišević

• • "Andrić? Užas. Vi danas u Sarajevu ne smijete kritizirati Andrića. Busuladžić napisao rečenicu koja bi se mogla eventualno tumačiti. Andrić se slika s Hitlerom, Andrić potpisuje Pakt." (promocija knjige "Batonove priče" Saida Štete)

• Enver Čolaković

• • "Šta da pišem? O čemu? O nenapisanim romanima, o mnogim jalovim odlukama da opišem stvarnost naše današnjice, ili da dokažem Ivi Andriću, kako on ne poznaje dušu Bosne, koju tako majstorski falcificira..."

• Fahrudin Sinanović

• • "Svako malo tzv. ljevičari potegnu pitanje naziva neke škole po Mustafi Busuladžiću. Sve njih pitam da li su znali za sljedeće činjenice:

– Ivo Andrić je prisustvovao potpisivanju Trojnog pakta sa Hitlerom.

– Ivo Andrić je pohvalno govorio o nacističkoj Njemačkoj i Hitleru.

– Andrićev govor prilikom predaje akreditiva Hitleru: “Gospodine kancelare, Čast mi je da Vašoj Ekselenciji predam pisma kojima je Kraljevsko Namesništvo, u ime Njegovog Veličanstva Kralja Jugoslavije, moga uzvišenog Suverena, izvolelo da me akredituje kod Vaše Ekselencije u svojstvu svoga izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra, kao i opozivna pisma moga prethodnika g. Cincar Markovića. (…) Predajući Vašoj Ekselenciji moja pisma, koristim ovu svečanu priliku da izrazim u ime Njegovog Namesnika, Kraljevskog Namesništva i Kraljevske vlade najlepše želje za ličnu sreću Vaše Ekselencije, koja sa toliko uspeha i dostojanstva stoji na čelu Velikog Nemačkog Rajha, i napredak nemačkog naroda.”

– Hitler je odlikovao Ivu Andrića Ordenom njemačkog orla. Isti orden dobio je i Ante Pavelić.

– U privatnom pismu prijatelju o Višegrađanima Andrić piše:“Toliko ih mrzim da bih im najradije zatrovao vodu da pocrkaju posle ručka.“ (Dakle, ovo Andrić lično govori, a neki njegov književni lik.)

– Ivo Andrić svome prijatelju Niki Miroševiću, koji mu je posvetio pjesmu Kairski bazar (Mujezin pjeva sure svome Bogu/Alah da mu oprosti, jerbo lažno pjeva./

Nije to ljubavi već pjesma gnjeva,/poziva na kavgu a odbija na slogu.) piše:“Naročito me veseli tvoja lepa zbirka pesama, u kojoj ima i jedna posvećena meni. Mene također ova sredina smrada, loja, ljenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni.’’

Gospodo, hoćete li tražiti da se i ime Ive Andrića briše iz svih naziva? Ako se sve ovo oprostilo Ivi Andriću, zašto se ne bi sporne rečenice mogle oprostiti i Mustafi Busuladžiću? Ovo moje pisanje nije determinirano mržnjom prema Andriću, veliki je to pisac, nego mi se gadi licemjeran odnos u situacijama u kojima se, zbog znatno manjeg grijeha, osuđuju Busuladžić i drugi Bošnjaci, a abolira Andrić." (reakcija pod naslovom "Moj odgovor njima: O Andriću, Busuladžiću i dvostrukim aršinima" na inicijativu Igora Stojanovića za promjenu naziva škole nazvane po Busuladžiću, Facebook, 16. juna 2020. [2], [3], [4])

• Haris Zahiragić
  • "Kazali ste da ćete mi na pauzi kazati koji su ljudi stupali u stroju NDH. Nadam se da ne mislite na Ivu Andrića koji je sa Adolfom Hitlerom primao agremane ambasadorske. Ivo Andrić uprkos svemu onome što je pisao, mislim da iako je dobitnik Nobelove nagrade i jedan od najboljih književnika svih vremena na ovim prostorima, meni se lično njegova djela sa aspekta naroda kojem pripadam, u značajnoj mjeri ne dopadaju. Uprkos svemu tome što mi se ne dopada šta je pisao, ko sam ja da osporavam njegovo djelo." (Sjednica Skupštine Kantona Sarajevo, 30.5.2022. [5])

• Ivan Lovrenović

• • "Tako je Ivo Andrić, njegova književnost – uza sve drugo što jest i čemu “pripada” - danas zapravo jedino čvrsto i sigurno mjesto kompleksnoga bosanskohercegovačkoga identiteta, mjesto u koje je taj identitet pohranjen i iz kojega je razgovijetno čitljiv. I tu nastaje turobni paradoks: proces stvaranja i divergiranja triju zasebnih i odvojenih nacionalnih kultura u Bosni i Hercegovini – koji bi se lako mogao pokazati nepovratnim - proizvodi kulturnu situaciju u kojoj je takva vrsta identiteta, zapravo, nepoželjna. Rezultat: najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni je danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni." (Ivo Andrić: paradoks o šutnji)

• • "Fama o tobožnjem Andrićevom negativnom odnosu prema bosanskim Muslimanima i islamu stvorena je na osnovi pogrešno usmjerenoga čitanja Andrićeve sklonosti istraživanju i oblikovanju nesretnih, bizarnih, pa i mračnih i morbidnih ljudskih karaktera i sudbina, te anatomiji vlasti i njezinih protuljudskih mehanizama, što je on, uostalom, radio i s temama iz drugih razdoblja, i ne samo s muslimanskim likovima, a to se u ovoj interpretaciji sustavno ignorira. Protivno ovoj fami, u cjelokupnoj bosanskoj, pa i bošnjačkomuslimanskoj književnosti teško je naći pisca koji je s uživljavanjem i s takvim tragičkim ko-sentimentom razumijevao povijesnu i civilizacijsku sudbinu bosanskih Muslimana, kao Andrić. Pisac koji je napisao remek-djelo kakvo je "Most na Žepi", ili "Smrt u Sinanovoj tekiji", koji je napisao malo poznatu a sjajnu priču "Ruđanski begovi" o dvojici braće što ginu u obrani rođene zemlje antički pomireni u samrtnome času, pisac koji je modelirao moćni lik Hamdi-bega Teskeredžića, koji je tako maestralno književno replicirao čudesni višegradski most, a unutar toga djela stvorio plemeniti tragički lik Alihodže Mutevelića, da ne nabrajam dalje, a mogao bih nabrajati k'o Šeherzada - taj pisac je toliko bitno bosanskomuslimanski, da je doista nerazumno i neistinito proglašavati ga antimuslimanskim. Napokon, Andrić je u poetičko-filozofskom ali i u praktično-životnom smislu usvojio, kao dio vlastitoga pogleda na svijet i na temeljna pitanja condition humaine, neke od postulata i tekovina eminentno islamskih: vrijednost dobročinstva, smisao strpljenja, graditeljsku i socijalnu veličinu institucije zadužbine-vakufa, etiku dugovanja zavičaju, itd. A u meditativnoj minijaturi Staze, koja ima ton i karakter duhovnoga creda, Andrić piše: "U trenucima kad me zamarao i trovao svet u kom sam po zlu slučaju živeo i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja leči svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje." Kako se može antimuslimanstvo pripisivati piscu, koji u svome najsublimnijemu ispovjednom tekstu za svoje vjerništvo ne uzima nijednu drugu sliku, nego baš središnju sliku iz islama: "kao vernik molitveni ćilim"? Što tek reći za tvrdnju da su Đerzelez i braća Morići kod Andrića "dehumanizirani", kada stvar stoji upravo obrnuto: u Andrićevu postupku ovi likovi iz narodne pjesme bivaju deheroizirani, delegendarizirani, "spušteni na zemlju", i tako prikazani kao ljudi, "krvavi ispod kože" kao i svi stvarni ljudi, dakle - humanizirani. Podvrgnuto ovoj vrsti istražnoga postupka, najmanje pola najbolje svjetske i evropske književnosti moralo bi biti prokazano kao "dehumaniziranje"." (Za Večernji list, 22.12.2012)

• Husein Tokić

"... esejistički šizofreničko–podmetački i morbidna filozofski izobličena prizma o pogrešnom filozofskom viđenju bosanske «drugosti» u krajnjoj inverznoj ishodnici je po; JUDI, ABELU i KAINU je ESEJISTIČKO "naučno"POSTIGNUĆE. Tako Književno-umjetničko djelo (ni)je refleksija piščeve psihe.Esejistička («književno-naučna») metodološka inverzija pravdanja nenamjerne «književne fikcije» «mrke ljepote» Bosne negira definiciju umjetnosti a posebno književnosti.To znači, da kod piščevog ( Andrićevog) djela ne postoji komunikacijsko-korelacijski (duhovni) proces između umjetnika (stvaraoca)-umjetničkog djela (cjelokupnog književnog opusa) ikonzumenta (čitalačke publike). To jeste moguće ali (čitalačka publika) onda mora da nema «percepciju i recepciju». Ako ni(su) zadovoljena ova tri dovoljna i potrebna uslova uumjetničkoj (matematičkoj) logici, onda ono što je napisao književnik(Andrić) nema umjetničku vrijednost. Tako esejističkom «naučnom» prašinom umjetnik,(književnik), stvara (piše) umjetničko djelo ( roman ) bez inspiracije,(nije znao šta će reći) za publiku ( konzumenta) koja je «operisana» od percepcije i recepcije i u duhovnom smislu, pa tako nastaje (književna) umjetnost (Andrićeva) zbog «nulte estetske vrijednosti« da bi bila samo «nagrađena». Po («naučnoj») logici eseja pisac bi pisao što mu naumpadne. Umjetničko (Andrićevo) djelo je tako negacija umjetnosti jer ono nije refleksija umjetničke (piščeve) psihe!!!???.....

...Neoborivo je da Andrićevo djelo ideloško jugoslovenstvo. Ono je egzistiralo duhovno na ideloškoj inverziji i «drugosti» kao „unutarnjem“ neprijatelju a koji je još „beg“ a ne „kmet” u pojačavanju neprijateljstva sa ideološkom socijalnom komponentom. Kod većine ovih Andrićevih ideoloških i inverznih matrica dovoljno bi bilo zamijeniti riječi Istok i Zapad te dobiti pravu refleksije piščeve isfrustrirsne psihe renegata. Te dvije forme antifašizma ne «razlikuje» ni aktuelna HB esejistika, a ako ga razumije onda ga «naučno» manipulatorski potura kao inverziju-zamjenu teza. Po analitičkoj književnoj esejistici nastojanja pomirenja gledišta «svebosanskog» Andrića kao neideološkog pisca jer je pisao o Turcima, (čitaj Bošnjacima), pravoslavcimaa, katolicima a u skladu sa «antiideološkom bošnjačkom kazazologijom» ; ima se za cilj ono što jeste namjera esejiste. Ako se u kulturnoj «tranziciji» na bosanskim i bivšim prostorima najgrlatije spominje slovo S i H pa tako se nesuvislo čuje i dostignuće «hrvatska govedina «, «srpska kobasica»; a mnogo stariji je «bosanski lonac» onda dakako postoji i «hrvatski « komad-dio «zajedničkog» Andrića. Meritorna društveno priznata-nagrađena književna esejistika nas nevješto ubjeđuje da nema niti je bilo u bošnjačkom književnom okruženju SH romantizma ,(epike u kojoj se laž i legenda pretvara u istinu), hajdučko-uskočkog naciona, nacionalne ideologije, nacionalsocijalizma-fašizma a što je historijski falsifikat a ne prilog književnoj znanosti u postojanju ideološkog književno umjetničkog smeća estetke vrijednost.".

....Ideološkim «ikonoklasticima» se nazivaju oni,( Bošnjaci-esejisti) što razobličuju i „razbijaju“ i ne poštuju ikonu, (Andrića), jugoideološkog komunističkog antifašizma. Tako, oni (esejisti) što štite ikonu nisu ikonoklastici već su ikonoklastici oni što (anti)ideološki istu razbijaju i esejistički su razbili vjerovanje u nju (ikonu).Sa stanovišta ideološkog antifašizma i metodološkog pristupa (ko negira antifašizam pa i Andrićev jugoslavenski) mogao bi se i optužiti za fašizam. ŠIZOFRENIČNO esejističko-podmetački, ZAR NE!.Navodi Iz eseja "Ivo Andrić-paradoks bosanskog društva-Pamflet u eseju "Ivo Andrić paradoks o šutnji" Preporod,16/906,2009.Knjiga "Jugoslavenstvo je SH agresija" OFF-SET Tuzla,2011.)

• Kosta St. Pavlović
  • "Njegova povučenost (Andrićeva, za vrijeme okupacije) bila, po pričanju nekih zajedničkih prijatelja, bila je samo prividna, jer se bio prilično upleo u pokret otpora, i to na strani generala Dragoljuba Mihailovića, kome je čak, jednom pismenom porukom, izrazio podršku. ("Poezija i proza")
  • "U četvrtak, 23. decembra 1943., dobio sam prve vijesti od Mladena Žujovića… Krišom je dolazio u Beograd. Tamo je viđao Andrića, koji je u Dražinom beogradskom odboru." ("Ratni dnevnik 1941–1945")

• Kosta Timotijević
  • "Mnogi su čekali oslobođenje sa zebnjom u srcu… Marko Ristić i Aca Vučo obrađivali su Ivu Andrića, spašavajući ga od odlaska na Ravnu goru. Navodno je imao i uniformu sašivenu." (zapis "Zašto je lijeva građanska inteligencija počinila klasno izdajstvo?")

• Michael Martens

• • "Andrić je bio rođeni diplomata. Miran, oprezan, povučen. On je kroz život hodao na prstima. Sve što je rekao bilo je dobro promišljeno. Više je volio da prozbori riječ manje nego jednu previše. I sem u mladim godinama, kada je svom prijatelju Vojmiru Durbešiću napisao kako sanja da siluje kćerke višegradske sitne buržoazije, nikada nije izgovorio nijednu radikalnu misao. Nije želio ni da ulazi u javne polemike." ("Ivo Andrić - U požaru svjetova", 2019)

• • "Njegov glavni zadatak u Berlinu bio je da sačuva Jugoslaviju od rata. To je izgledalo moguće 1939. godine. Naravno, Andrića su špijunirali u Berlinu, a budući da Nijemci vole arhivirati, postoji mnogo tajnih izvještaja o njemu. Iz tih dokumenata vidljivo je da je Andrić davao sve od sebe da zadobije povjerenje Nijemaca. Službeno nastupajući kao diplomat govorio je o Hitleru i nacionalsocijalizmu u najvišim tonovima, posebno kad je znao da su u blizini skriveni mikrofoni. Ali njegovo hvaljenje Hitlera kao velikog lidera nije odražavalo njegove prave misli i osjećaje. Ono što je zaista mislio vidi se u njegovim privatnim bilješkama. Morao je voditi dvostruki život što je profesionalna deformacija svakog diplomate, a posebno je teško kad vam se dogodi da ste diplomat u Hitlerovom Berlinu ili Staljinovoj Moskvi." ("Ivo Andrić - U požaru svjetova", 2019)

• Nadan Filipović

• • "Da su naši partizanski osloboditelji bili u pravu u slučaju Alije Nametka, pitam se koliko godina ili smrtnih kazni je trebao dobiti muslimanofob, bosnofob i islamofob Ivo Andrić, koji je, k’o biva, svojim nedjelima širio ljubav među narodima i narodnostima bivše Jugoslavije. Međutim, bilo je po principu Aliju na robiju, a Ivu u obaveznu lektiru." (Kratki uvod u pripovjetku "Za obraz", Mladi dani, 2009. ISBN 978-9958-10-875-4)

• Nedžad Ibrišimović
  • "Rek’o sam da sam doš’o da vidim Švedsku, zemlju koja svake godine daje najveću nagradu za književnost na svijetu. Da su Nobelovu nagradu za književnost dobili Ivo Andrić i Nagib Mahfuz zato što su ružno pisali o muslimanima. Ja neću ružno pisati o muslimanima, pa nikad ne dobio Nobelovu nagradu za književnost." ("Bio sam u Švedskoj, ne daj Bože tuđine", 1996. [6] [7])

• Ratko Peković
  • "Andrić je vjerovao da su tzv. nacionalističke snage one koje se nalaze na čelu oružanog ustanka, ali ne ostajući slijep pred činjenicama, on postepeno uviđa da su te snage, sa Dražom Mihailovićem, izdajničke, i pošteno revidira izvjesne svoje zablude i iluzije. Poslije jedne iskrene moralno-političke krize, Andrić se u trenutku oslobođenja našao spreman da obnovi i napretku svoje domovine lojalno pomogne. Njegova dobronamjernost i iskrenost u tom trenutku nisu mogle biti stavljene u sumnju i to možda baš zato što njegovo opredeljenje nije bilo plod nekog naglog, oportunističkog obrta, nego jednog sporog, poštenog ispita savjesti." ("Angažovani Andrić 1944–1954")

Vanjski linkovi

• Govor na dodjeli Nobelove nagrade za književnost
• [<ref>http://knizhen-pazar.net/index.php?...Husein%20Toki%26%23263%3B...]
• [<ref>http://bosnjaci.net/prilog.php?pid=47750..]