Ivo Andrić

Izvor: Wikicitati
Idi na: navigacija, traži
Ivo Andrić
Andric Ivo.jpg
Jugoslovenski književnik rođen na području današnje Bosne i Hercegovine. ;
Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961.
poznatija djela: Prokleta avlija, Na Drini ćuprija i dr.
Rođenje
09. oktobar 1892.
Travnik
Smrt
13. mart 1975.
Beograd
  • "Ako, sa krajnjim naporom, čovjeku koji stari pođe za rukom da se održi uredan i čist, to je sterilizovana čistića apoteke a ne čistoća cvijeta."
  • "Cijelog vijeka se liječimo od nesretnog djetinjstva."
  • "Čim jedna vlada osjeti potrebu da svojim građanima obećava putem plakata mir i blagostanje, treba biti na oprezu i očekivati obrnuto od toga."
  • "Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga posmatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno."
  • "Čovjek koji ne voli nije sposoban da osjeti veličinu tuđe ljubavi, ni snagu ljubomore, ni opasnost koja se u njoj krije."
  • "Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!"
  • "Da je šutnja snaga, a govorenje slabost, vidi se po tome što starci i djeca vole da pričaju."
  • "Dugi su i zamršeni računi i obračuni između onih koji imaju i ne daju i onih koji nemaju ništa do svojih potreba."
  • "I vrline jednog čovjeka mi primamo i cijenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shvatanjima i sklonostima."
  • "Ima izvjesnih mislilaca čija filozofija nije ništa drugo, do neki duševni komoditet, neko rimovanje misli."
  • "Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabe."
  • "Ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i izmisle."
  • "Imati veliku snagu, fizičku ili moralnu, a ne zloupotrijebiti je bar ponekad, teško je, gotovo nemoguće."
  • "Ja sam, Envere, u mojoj literaturi došao do avlinskih vrata, a ti si ušao u kuću." (o Enveru Čolakoviću)
  • "Kad počnemo da se pitamo šta ćemo sa svojim životom (kod nekih se to pitanje postavlja i u mlađim godinama, a kod većine sa prvim pojavama starenja), to je znak da silazimo sa pravog puta i da život ne zna šta će sa nama. Jer, ne živimo mi život, kao što u svojoj slijepoj egocentričnosti mislimo, nego život upotrebljava nas, upravlja nama i odbacuje nas kad više ne možemo da poslužimo njegovim nama nepoznatim ciljevima. Poslije toga mi još „živimo„ neko vrijeme, ali samo po inerciji, krećući se sopstvenim pogonskim sredstvima, dok nas taj život ne skloni sa piste kao smetnju svom živom saobraćaju. Dešava se, naročito na putovanjima i kad ostanem duže sam, da izgubim račun o vremenu i o sebi u njemu, da mi posve nestane utvrđeno osjećanje vremena, kao što čovjeku nestaje daha, da gubim brzinu i padam kao mrtav predmet, sopstvenom težinom. Tada se gubi najprije sjećanje, pa svijest o sebi i svojim dimenzijama, planovima, dužnostima i potrebama, naglo slabi volja i odliva se snaga od nas. U tom stanju, kad bi potrajalo, ne bi se moglo živjeti ni onoliko koliko čovjek može izdržati bez vode ili bez hrane, jer od njega postaje živo ništa koje se gubi u opštem, bezimenom postojanju.“
  • "Ko čini dobro, od njega se jos više dobra očekuje."
  • "Ko je duga vijeka, taj nadživi sve, pa i svoje zasluge."
  • "Ljepša duša dublje jeca."
  • "Ljubav, kad je iskrena i duboka, lako prašta i zaboravlja."
  • "Ljudi često cijelog vijeka vuku za sobom obzire, kao lance, a na kraju vide koliko su nedostojni i nepotpuni."
  • "Ljudi koji ne paze šta govore i ne vode računa kad šta govore ni pred kim govore, a mnogo više misle o tome kako izgledaju i kakav utisak ostavljaju dok govore, nisu ni prijatni ni korisni, i sa priličnom vjerovatnošću može se kazati da će cijeloga života biti i sebi i drugima nezgodni i teški.Ali, sa druge strane, ljudi koji samo na to paze i samo o tome vode računa, a ni po čemu drugom nisu ništa bolji. Naprotiv. U ovom slučaju pravi put je zaista u sredini."
  • "Ljudi koji sami ne rade i ne poduzimaju ništa u životu, lahko gube strpljenje i padaju u pogreške kad sude o tuđem radu."
  • "Ljudi male pameti rijetko se boje da ne budu dosadni."
  • "Ljudi vole razgovore o padu i poniženju onih koji se suviše visoko uzdignu i polete."
  • "Mir i spokojstvo, jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih i bezimenih ljudi."
  • "Mladost je sretno doba u kome čovjek počinje da vjeruje u sebe, a još nije prestao da vjeruje drugima."
  • "Mnogi postignu ono što su htjeli, a izgube sebe."
  • "Možda je u početku bilo i drugih motiva, ali danas je glavni strah. Od straha su ljudi zli, surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri."
  • "Nisu svi ljudi tako hrđavi i kao što to hrđav čovjek misli."
  • "Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i sretno proživljena nesreća."
  • "Ništa ne može tako da nas prevari kao naše rođeno osjećanje smirenosti i prijatnog zadovoljstva tokom stvari."
  • "Ništa nije teže ni strašnije nego gledati svijet oko sebe očima bivše ljepotice."
  • "Od svog porijekla i djetinjstva ne može se lahko pobijeći."
  • "Oko ljepote su uvijek ili mrak ljudske sudbine ili sjaj ljudske krvi."
  • "Onaj koji ne iznosi nježni cvijet svoje duše na vjetrove iskušenja, pa ma ga i cijela spasio i prenio do kraja, tome je kao da ga nikad nije ni imao."
  • "Ono što je najljepše na iskrenoj i dubokoj ljubavi na kojoj je sve lijepo, to je da u odnosu prema onome koga volimo nijedna naša mana ne dolazi do izraza. Mnogo šta što je zlo u nama izčezava, a ono što je dobro ustostručuje se"
  • "Prekori između starih i harmoničnih supružnika bezazleni su, bez oštrine, ne sudaraju se nego klize lahko kao oni kamenčići beluci koje je rijeka u toku godina zaoblila i uglačala do savršenstva, tako da više vezuju par ljudi nego što ga dijele."
  • "Primitivni i ograničeni ljudi imaju razvijenu sposobnost nadanja. Kod umnih i darovitih ljudi ta moć je, čini mi se, manja."
  • "Rana koja se krije, sporo i teško zarasta."
  • "Rat, i najduži, samo protrese pitanja zbog kojih se zaratilo, a njihovo rješenje ostavlja vremenima koja nastupaju poslije sklapanja mira."
  • "Slabe i plašljive ljude strah nagoni da rade upravo ono čega se najviše boje."
  • "Smrt ne čeka niko odveć dugo".
  • "Svi mi umiremo jednom, a veliki ljudi po dva puta: jednom kada ih nestane sa zemlje, a drugi put kada propadne njihova zadužbina"
  • "Svi pravi životi su lijepi i teški."
  • "Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo."
  • "Što ne boli - to nije život, što ne prolazi - to nije sreća."
  • "Tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti, u dobroj mjeri zavisi od nas."
  • "Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti."
  • "U zemlji mržnje najviše mrze onoga ko ne umije da mrzi."
  • "Vrijednost ljepote je u beskrajnoj raznolikosti vidova u kojima nam se javlja. U tome je i njena oplemenjujuća snaga i njena najveća draž."
  • "Za one koji su nošeni mladošću i gonjeni željom, i dužina očekivanja i gorčina neizvjesnosti samo su sastavni dio velike slasti koju ljubav svakome obećava."
  • "Zarazna je i razorna moć laži."
  • "Zašto od svih stvorova samo čovjeku dano da može da zamrzi svoj život?"
  • "Zvjezdanog neba i ljudskog srca nikad se čovjek neće moći nagledati."
  • "Žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta."
  • "Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo."
  • "Životna snaga jednog čovjeka mjeri se, pored ostalog, i njegovom sposobnošću zaboravljanja."


Drugi o njemu[uredi]

  • Enver Čolaković
    • "Šta da pisem? O čemu? O nenapisanim romanima, o mnogim jalovim odlukama da opišem stvarnost naše današnjice, ili da dokažem Ivi Andriću, kako on ne poznaje dušu Bosne, koju tako majstorski falcificira..."
  • Ivan Lovrenović
    • "Tako je Ivo Andrić, njegova književnost – uza sve drugo što jest i čemu “pripada” - danas zapravo jedino čvrsto i sigurno mjesto kompleksnoga bosanskohercegovačkoga identiteta, mjesto u koje je taj identitet pohranjen i iz kojega je razgovijetno čitljiv. I tu nastaje turobni paradoks: proces stvaranja i divergiranja triju zasebnih i odvojenih nacionalnih kultura u Bosni i Hercegovini – koji bi se lako mogao pokazati nepovratnim - proizvodi kulturnu situaciju u kojoj je takva vrsta identiteta, zapravo, nepoželjna. Rezultat: najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni je danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni." (Ivo Andrić: paradoks o šutnji)
    • "Fama o tobožnjem Andrićevom negativnom odnosu prema bosanskim Muslimanima i islamu stvorena je na osnovi pogrešno usmjerenoga čitanja Andrićeve sklonosti istraživanju i oblikovanju nesretnih, bizarnih, pa i mračnih i morbidnih ljudskih karaktera i sudbina, te anatomiji vlasti i njezinih protuljudskih mehanizama, što je on, uostalom, radio i s temama iz drugih razdoblja, i ne samo s muslimanskim likovima, a to se u ovoj interpretaciji sustavno ignorira. Protivno ovoj fami, u cjelokupnoj bosanskoj, pa i bošnjačkomuslimanskoj književnosti teško je naći pisca koji je s uživljavanjem i s takvim tragičkim ko-sentimentom razumijevao povijesnu i civilizacijsku sudbinu bosanskih Muslimana, kao Andrić. Pisac koji je napisao remek-djelo kakvo je "Most na Žepi", ili "Smrt u Sinanovoj tekiji", koji je napisao malo poznatu a sjajnu priču "Ruđanski begovi" o dvojici braće što ginu u obrani rođene zemlje antički pomireni u samrtnome času, pisac koji je modelirao moćni lik Hamdi-bega Teskeredžića, koji je tako maestralno književno replicirao čudesni višegradski most, a unutar toga djela stvorio plemeniti tragički lik Alihodže Mutevelića, da ne nabrajam dalje, a mogao bih nabrajati k'o Šeherzada - taj pisac je toliko bitno bosanskomuslimanski, da je doista nerazumno i neistinito proglašavati ga antimuslimanskim. Napokon, Andrić je u poetičko-filozofskom ali i u praktično-životnom smislu usvojio, kao dio vlastitoga pogleda na svijet i na temeljna pitanja condition humaine, neke od postulata i tekovina eminentno islamskih: vrijednost dobročinstva, smisao strpljenja, graditeljsku i socijalnu veličinu institucije zadužbine-vakufa, etiku dugovanja zavičaju, itd. A u meditativnoj minijaturi Staze, koja ima ton i karakter duhovnoga creda, Andrić piše: "U trenucima kad me zamarao i trovao svet u kom sam po zlu slučaju živeo i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja leči svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje." Kako se može antimuslimanstvo pripisivati piscu, koji u svome najsublimnijemu ispovjednom tekstu za svoje vjerništvo ne uzima nijednu drugu sliku, nego baš središnju sliku iz islama: "kao vernik molitveni ćilim"? Što tek reći za tvrdnju da su Đerzelez i braća Morići kod Andrića "dehumanizirani", kada stvar stoji upravo obrnuto: u Andrićevu postupku ovi likovi iz narodne pjesme bivaju deheroizirani, delegendarizirani, "spušteni na zemlju", i tako prikazani kao ljudi, "krvavi ispod kože" kao i svi stvarni ljudi, dakle - humanizirani. Podvrgnuto ovoj vrsti istražnoga postupka, najmanje pola najbolje svjetske i evropske književnosti moralo bi biti prokazano kao "dehumaniziranje"." (Za Večernji list, 22.12.2012)

Vanjski linkovi[uredi]

Wikipedia
Wikipedia na bosanskom jeziku ima članak pod nazivom:


Djela Ive Andrića
Ex Ponto | Gospođica | Jelena, žena koje nema | Mustafa Madžar | Na Drini ćuprija | Omerpaša Latas | Prokleta avlija | Travnička hronika | Za logorovanja | Znakovi pored puta