Muhamed Filipović

Izvor: Wikicitati
Muhamed Filipović
akademik, filozofski pisac, teoretičar, esejist, historičar
Rođenje 3. august 1929.
Banja Luka, Bosna i Hercegovina
  • "Dogodila se ironija koju historija zna prirediti da je od komunizma nastavila da djeluje totalitarna politika, ali na konceptu nacionalnog totalitarizma, a od institucija bivšeg režima zadržane su dvije najgore - to je nacionalni ključ u konstituciji vlasti i državna kontrola nad društvenim kapitalom, kojom je omogućeno provođenje kriminalne operacije privatizacije s izdavanjem bezvrijednih papira radnicima." ("Kako je bankrotirao SDP", Dnevni avaz, 12.12.2014.)


  • "Safvet-beg Bašagić nije nikada bio, niti je hrvatski pisac, to nije bio Musa Ćazim Ćatić, kao ni Mak Dizdar, kao što ni Meša Selimović nije bio srpski pisac. Međutim, ne treba sve bacati na te koji to čine, jer oni to čine na osnovu izjava, deklariranja i želja takvih pisaca. Treba znati da su se naši brojni pisci izjašnjavali kao Hrvati: Safvet-beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Alija Nametak, Muratbegović, Mak Dizdar; kao što su se drugi, od Avde Karabegovića do Meše Selimovića, izjašnjavali kao Srbi, a npr. Ćamil Sijarić kao Crnogorac. Druga je stvar zbog čega su to oni činli. Svako zna da je Meša postao Srbin zbog terora nad njim kojeg je vršio Cvjetin Mijatović, uz pomoć nekih muslimanskih pseudo-intelektualaca, a da je Mak postao Hrvat, kako je meni lično obrazložio, jer je tako imao bolju prođu i mogao štampati svoje knjige u većem tiražu i u više izdanja, a to mu je bilo važno u sirotinjskom životu kojeg je veći dio svog života vodio. S druge strane, i mnogi drugi, političari i navodni narodni vođe, su se izjašnjavali kao Srbi ili Hrvati. Tako je npr. i Alija Izetbegović bio dugo godina Srbin, prema svom izjašnjenju u popisima stanovništva. To, međutim, ne mijenja istinu i identitet tih pisaca. Svako, ko zaviri u njihova djela može se jednostavno uvjeriti da je sadržaj, jezik, faktura i sve o čemu oni pišu i kako misle, vezano sa Bosnom, vezano za bosanski način života i našu tradiciju i kulturu. Jedan od razloga da drugi preuzimaju naše pisce može biti i u tome što je malo naroda koji su u tako malo vremena dali toliko velikih pisaca. Uzmite samo kratak period od 1908.-1917. godine. U tom vremenu se među Bošnjacima rađaju Hasan Kikić, Ahmet Muratbegović, Meša Selimović, Skender Kulenović, Midhat Begić, Safet Krupić, Ćamil Sijarić, Muhamed Abdagić, da navedemo samo najpoznatije i nesumnjivo velike pisce koji bi činili čast svakoj našoj književnosti. To može biti razlog da se drugi pokušavaju na nama namiriti za oskudnost svojih pisaca. Ko zna." (oktobar 2005. za Radio Slobodna Evropa odgovarajući na pitanje o svojatanju bošnjačkih i bosanskih intelektualaca od susjednih Srba i Hrvat)


  • "Mi imamo naše historijsko i etničko, odnosno nacionalno ime, koje u novijoj terminologiji glasi Bošnjaci. Tome nije potreban nikakav dodatak. Prvo, nisu svi muslimani Bošnjaci, niti su svi Bošnjaci nužnim načinom muslimani. To što neki naš narod nazivaju Bošnjaci-Muslimani je ostatak prošlosti i pokazuje da oni nisu raščistili sa nacionalnim identitetom našeg naroda i da ga limitiraju samo na vrijeme od kad smo mi postali muslimani, kao da smo mi vezani za Bosnu otada, a ranije smo bili nešto drugo. Ništa gore od toga. Prije našeg prihvatanja islama mi smo bili Bošnjani. Osmanlije su nas nazivale Bošnjak, pa smo mi vremenom preuzeli taj naziv, što je isto što i Bošnjanin. Mi imamo naslijeđe i u staroj bosanskoj državi i nosioci smo njene državnosti od najranijih vremena. Mi nismo mijenjali svoju domovinu, to je oduvijek bila Bosna, ali smo promijenili vjeru i naši su preci odabrali vjeru koja im je više odgovarala. Naročito nakon što su katolici teško progonili pripadnike Crkve bosanske, pa je bilo malo ljudi koje su koptirali za katoličanstvo, nakon svirepih katoličkih progona kojima su krstjani Bosne bili izloženi za vrijeme vladavine dva zadnja kralja bosanska. Treba obratiti pažnju koliko katolici ili današnji Hrvati žele da ograniče Bosnu na zadnje katoličke vladare, pa i kraljicu Katarinu, za koju sasvim lažno tvrde da je bila Hrvatica, jer je bila katoličke vjere. Što se tiče naših katolika i pravoslavaca, koji su danas Srbi i Hrvati, budite uvjereni da su oni sve do sredine 19. vijeka bili Bošnjaci pravoslavci ili katolici, a da su pod uticajem propagande iz Srbije i Hrvatske počeli uzimati do tada ovdje nepoznato nacionalno ime Hrvati ili Srbi. Postoji bezbroj dokaza za to, mada nosioci današnjeg agresivnog srpskog i hrvatskog nacionalizma u BiH to nikako ne žele priznati. Oni, a s njima i mnogi "objektivni" historičari, žele dokazivati kako je Bosna oduvijek bila katolička, a to bi onda trebalo da znači hrvatska ili pravoslavna, a to onda znači hrvatska ili srpska zemlja. To je najveća neistina koja se polako provlači kroz knjige i udžbenike, što je moguće u današnjem haotičnom stanju u našoj državi, koja je bez vlade i bilo kakve odgovorne politike i u kojoj probleme obrazovanja nauke i kulture vode nekompetentni ljudi." (oktobar 2005. za Radio Slobodna Evropa o Bošnjacima, bosanskim Hrvatima i Srbima)


  • "Nažalost, Dalibor Brozović, koji je vrsni lingvist i koji veoma dobro poznaje bosansku jezičku situaciju, nije, kao ni mnogi drugi, izbjegao nacionalnoj bolesti. On dobro zna da je ono što je nekad nazvano južno narječje, zapravo bosanski jezik, samo što tadašnjim ideolozima ilirizma i kasnije srpskohrvatskog nacionalizma nije odgovaralo da uvode u svoju terminologiju bosansko ime. Brozović, sasvim nehistorijski i paušalno, povezuje stanje koje je vladalo u Jugoslaviji s ovim koje vlada u BiH. To stanje je sasvim različito i ovdje nema nikakve majorizacije ili marginalizacije i sve je slobodno, sva leksika i svi oblici su u slobodnoj upotrebi. To je kada se misli sa pozicija nauke. Ali kada se počinje misliti sa političke pozicije i pozicije stvaranja nacije putem jezičke politike, a to je uvijek zloupotreba nauke, onda stvari dobivaju drugačiji izgled, pa izgleda da je normalno da naši Hrvati uče jezik kojeg ne znaju i ne razumiju i da im se nameće i leksika i oblici koji nemaju nikakve veze sa njihovim jezičkim iskustvom i osjećanjem. Ovdje majke i očevi hrvatskih nacionalno svjesnih političara i intelektualaca ne razumiju govor svoje djece. Ono što oni žele, a nažalost i Brozović, jeste da se jedan laboratorijski jezik nametne putem politike kao nacionalni jezik Hrvata u BiH. To je eksperiment, a mi ćemo vidjeti šta će iz toga biti. Najzad, svako je ovisan o drugima i niko sam za sebe ne može da živi. Koliko god je BiH ovisna o Hrvatskoj i Hrvatska je ovisna o BiH. Nije uzalud Tuđman pokušavao silom i intrigama da podeblja kiflu. To je uzajamno. Mi treba da nastojimo živjeti u miru i saradnji, a to nije moguće ukoliko jedan dio stanovništva naše države ne vidi BiH kao svoju državu i domovinu. Tu je glavni problem." (oktobar 2005. za Radio Slobodna Evropa o "ultimatumu" Dalibora Brozovića po kojem se Hrvatima nalaže da bosanski jezik nazivaju "bošnjačkim")


  • "Oni žele da i mi pristanemo na nacionaliziranje našeg jezika, jer bi to onda opravdalo njihovo tjeranje svih Srba i Hrvata da govore jezik kojeg im oni propišu. To što oni čine nema veze ni sa naukom, ni sa poštenjem, ni sa interesima tih ljudi i naše zemlje." (oktobar 2005. za Radio Slobodna Evropa odgovarajući na pitanje: "Zbog čega srpski i hrvatski lingvisti nameću Bošnjacima da svoj jezik kojeg oduvijek zovu bosanskim, prestanu tako nazivati i da ga preimenuju u bošnjački")


  • "Islamofobija je odgajana vijekovima i ona se naslanja na staru evropsku islamofobiju koja potiče još od krstaških ratova i stava Svetog njemačkog rimskog carstva (Achen 800. godine) da Evropa mora biti kršćanska, te da sve muslimane treba iz nje istrijebiti. To je uspjelo u Španiji, Italiji i započelo, ali nije uspjelo, na Balkanu. Islamofobija se njeguje i zbog toga što se kod nas vrši identifikacija vjere i nacije, pa se nacionalni interesi i sukobi projiciraju i na vjeru. Sama po sebi islamofobija nije osnovana i ne bi smjela biti dopuštena ni po crkvenom kanonu, ni po sadržaju Isusove vjere ljubavi, ako je takva vjera i moderno kršćanstvo jedne, druge ili treće provencijencije." (oktobar 2005. za Radio Slobodna Evropa o islamofobiji)


  • "Njihova mržnja je stvar odgoja. Onaj koji se od malena odgaja da je Turčin-musliman, glavni neprijatelj, da ga je opravdano ubiti i da ga treba mrziti, ne može a da ne mrzi nas muslimane, jer nas identificira sa Turcima. Ta je mržnja dio vjerskog i nacionalnog odgoja kod Srba i Hrvata. Mene raduje što mi ne bolujemo od te bolesti i nadam se da će nas zaraza mržnje mimoići, jer ona na kraju ubija onog ko je u sebi nosi." (oktobar 2005. za Radio Slobodna Evropa o srpskoj i hrvatskoj mržnji prema Bošnjacima)


  • " ... u Evropi se vodi veliki krstaški rat protiv muslimana u Bosni!"
  • "Nas Evropa ne želi, kao što nije željela Židove... Evropa neće reći da treba istrijebiti muslimane u Bosni, ali će pustiti da nas trijebe i neće uraditi ništa da se to spriječi"
  • " ... taj Šaćirbegović je jedan obični gulanfer!" (decembar 2012. za emisiju "U škripcu" - TV ALFA Sarajevo o optužbama Muhameda Šaćirbegovića protiv Muhameda Filipovića o navodnoj pronevjeri državnog novca)
Wikipedia
Wikipedia