Mehmed Meša Selimović

Izvor: Wikicitati
(Preusmjereno sa Meša Selimović)
Idi na: navigacija, traži
Mehmed Meša Selimović
Mesa(Mehmed) Selimovic.jpg
bosanskohercegovački pisac
Rođenje
26. april 1910.
Tuzla, Bosna i Hercegovina
Smrt
11. juli 1982.
Beograd, Srbija
  • "Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje. Viđena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, viđena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako i u sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i dramatičnije određen istorijom kao Bosanac. Šta se sve kroz vijekove nakupilo u tim ljudima! Osjećanje vlastite neodređenosti, tuđe krivice, teške istorije, neizvjesne budućnosti, straha od promjene, želje za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja i čestih razočarenja koja su rađala mržnju. To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvim viđenju i po spoljašnjim utiscima."


  • "Možda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreća, zbog istorijske kobi. Nikad Bosna nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru. Od dalekih bogumila, koje prestavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, uništavali pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu. Turska okupacija je jednim oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su prešli u tuđu vjeru, ostali su Bosanci, čudan soj ljudi, koji se nije mješao sa okupatorom, ali nije više bio što su njegova druga braća, mada su im isti običaji, način života, jezik, ljubav prema zavičaju. Tako ostaju sami. Mislim da nikad ni jedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomagalo ni to što je Bosna do osamnaestog vijeka bila relativno razvijena, praktički bez nepismenih, sa mnoštvom škola, s uređenim urbanim životom, sa dosta vjerske tolerancije, neprirodnost njihovog položaja bila je očita. Nisu prišli tuđinu a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikuda. To je tragičan bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuće i porodice stvoren je kult, i sav neistrošen vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj način stvorila intezivna intimna atmosfera, s neobičnom jakom osjećajnošću (naše najljepše narodne balade i romanse su muslimanske) stvorila se isto tako neophodnost za javnu djelatnost jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Išli su s okupatorom ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalim nisu mogli jer su željeli kraj Turske carevine i doprinosili njegovom rušenju. A kraj Turske carevine je i kraj svega što su oni bili. Razum tu nije mogao pronaći rješenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini pri čemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematično, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mržnja, osjećanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana kao neimanje pravca i ispadi drugih prema njima mržnje prema Turcima, eto vam, ukratko, skica jednog pandemonijuma koji se zove BOSNA i njeni ljudi."


  • "Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredjeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije "Srpska književnost u sto knjiga", koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umjetnosti i sa mnom su zajedno u Odjeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović."


Drugi o njemu[uredi]

  • Nedžad Ibrišimović
    • "Mehmedu Selimoviću jedna djevojčica, muslimanka, Sabiha, haman, nacrta svoju ruku, metne šaku na papir, raširi prste pa onda olovkom okruži prste, a on ode u Beograd pa sastavi cedulju: Ja sam, napiše, srpski pisac. A Srbi to jedva dočekaju, umjesto da ga ti mudri ljudi, sijede glave Srpske akademije lijepo, ljudski nasavjetuju i reknu mu: idi ti, Meša, u svoju Bosnu, tamo je tvoj narod, grehota je i sramota to što radiš, tvoje je ime sada čuvenije od svakog drugog imena muslimanskog, tvome se uspjehu tvoj narod obradovao. Takvih pisaca kao što si ti, mi, Srbi, imamo barem dvadeset a muslimanski narod samo jednog, tebe." ("Sabiha" - januara, 1992. - Ruhani i šejtani inspiracija)

" Kakav je intelektualni mentalni sklop od Bošnjaka-Bosanca za cilj imao stvoriti jugoslovenstvo u jednoj i drugoj (Titinoj i kraljevoj) formi je slučaj bosansko-bošnjanskog (u to vrijeme muslimanskog) nacionalnog renegatstva Mehmeda Meše Selimovića - Andrićevog epigona (po stilu, tematici, i stereotipskom ideološkom stvaranju zla “okolo” konzumenta-čitaoca). Meša je “boreći se” (romanom “Derviš i smrt”), protiv ideologije sistema kojem je i sam pripadao, a koji mu je ubio brata Šefkiju pod lažnom optužbom da bi dokazao da počiva ideološki na moralu, “zglajzao” sa sopstvenog kolosijeka vrijednosti i postao lokomotivom - spomenikom ideologije krajnje stanice tog sistema . Sa stanovišta konzumenta-čitaoca, Meša je antiideološkim romanom napisao drugu vrstu ideologije “zarad jugoideološke umjetnosti” nadmašivši književnim stilskim umijećem Andrića dostigavši Dostojevskog uportretisanju mračnjaštva “turskog” sistema a kojeg su prvo činili Andrićevi (pa) sad i Mešini Bošnjaci. Sa stanovišta konzumenta srpske (pa i djelomično H) fikcije o postojanju “unutarnjeg i vanjskog” neprijatelja izvan mene, srećom po Bošnjake da Meša nije napisao više od dva romana u kojima je nadmašio Andrića. Paradoksalno je da je Meša ideološki sistem društvenih vrijednosti koji je “umjetnički gradio” utkavši sebe u taj sistem podveo pod islamski -(“turski”) i analizom vlasti i morala i odnosa tog svog sistema oskrnavio islam kao religiju, posebno prikazujući derviše kao crkveni red jezuitskih popova, a i više od toga; nešto natprirodno bez porodice da bi odslikao moralni asketizam jugokomunističke ideologije kojoj je pripadao. Meša je tako ocrnio šerijat i oskrnavio tarikat. Paradoksalno je da nije uspio da umjetnički pobjegne od svog islamskog izvora crpljenja vrijednosnih istina koje je neintegralno već parcijalno “izvezao” iz bošnjačke sehare u tuđu neprirodnu seharu. Sanduk jugoideloškog srpstva. NIKADA SE NE CITIRA DIO AJJETA da bi se dobila lična istina, (lični roman). GUBITAK JE UNIVERZALAN o univerzalnoj ISTINI. Tada Bismilla nema svrhu. Bismilla nema svrhu ni kod Selimovića-“Derviša Nurudina”…. Može li se nivoom književnosti Dostojevskog (o)pravdati Selimovićevo bosansko renegatstvo i kriza identiteta i kompleksa!?. (Selimović je 1971.g. dobio “politički nacionalni poklon makar sa "Zelenom trakom oko rukava” zahvaljujući upornosti političkoj i kulturnoj bošnjačkoj i spisateljskoj eliti.). Bio bi veći da je prihvatio ono što su mu drugi bosanski-bošnjački pisci donijeli na tanjiru i ne bi sa svojim “delom” bio dio političkog “plena”. Teško piscima za čije se napisano “delo” otima politika radi dela i radi onoga “šta je pisac šćeo da kaže”. Bošnjaci su se od takve politike odbranili 1992-1995, pa im Meša sada dođe kao bespotrebni nacionalni zbunjujuće-manipulatorski višak. Sa Mešom i bez Meše su na istom. Na istom su i njegov rodni grad u kojem je bio za “komunistička” vremena “nepoželjna persona”, no čini se ne bez razloga.Meša nije “sam i svoj”. Mešu je neko,(opet), politički (za hator bratsva-jedinstva) vratio u vidu kipa u rodni grad ;na Korzo-u da smeta šetačima čiji je historijski identitet historijski oskrnavio i čiji identitet nije priznavao. Šta je Bošnjacima historijski važnije BOŠNJAČKI identitet ili Meša koji je vrlo mali dio bošnjačke-sunitske filozofske misli upakovao zbog krize ličnog, a ne kolektivnog (osporavanog jugoslavenstvom) identiteta izvezao u tuđu seharu kulture!? Vrijeme je najpravedniji sudija. Vlasnik vremena je Svemogući: a čovjek svojih djela u svojoj prolaznosti. Svaki čovjek na gubitku je ako u to ne vjeruje. Meša u to nije vjerovao. U borbi protiv vremena kip je najveća ljudska zabluda."(Nacionalno renegatstvo Meše Selimovica iz knjige H.Tokić-"Jugoslavenstvo je SH agresija", OFF-SET Tuzla,2011.)


Djela Mehmeda Meše Selimovića
Derviš i smrt | Krug | Magla i mjesečina | Ostrvo | Tvrđava