Fenomenologija duha

Izvor: Wikicitati
Idi na: navigacija, traži
Fenomenologija duha
Autor
Georg Wilhelm Friedrich Hegel
Fenomenologija duha.jpg
Originalni naziv
Phänomenologie des Geistes
Datum izdavanja
1807.



  • "U pogledu svih umjetnosti, nauka i zanata vlada uvjerenje da se svaki onaj koji se njima želi baviti mora dugo i postupno učiti i u njima vježbati. Jedino o filozofiji vlada predrasuda da je svako u stanju neposredno filozofirati i ocjenjivati vrijednost neke filozofije prema mjerilima koja posjeduje u svom prirodnom umu. Mada svako priznaje da nije u stanju napraviti cipele, premda ima i oči i ruke i može nabaviti i kožu i alat – kao da mjerilo za cipele ne posjeduje u svome stopalu!"


  • "Istinito i lažno spadaju u određene misli koje se smatraju za nepokretne naročite biti, od kojih jedna čvrsto stoji izolirana s one strane a druga s ove strane, bez uzajamne zajedničke veze. Protiv toga se mora reći da istina ne predstavlja neki iskovani novac koji bi se mogao dati kao gotov i tako steći. U filozofiji dogmatizam kao način mišljenja ne znači ništa drugo do vjerovanje da se ono što je istinito sastoji u jednom stavu koji predstavlja stalni rezultat i koji se neposredno zna. (..) Filozofija promatra život u svome pojmu. To je onaj proces koji stvara svoje momente i prožima ih, i to cijelo kretanje čini istinu. Dakle, ova istina obuhvaća u sebi isto tako ono što bi se označilo kao lažno, kad bi se to moglo promatrati kao nešto takvo od čega treba abstrahirati. Naprotiv, ne treba ga u odredbi nečega stalnoga što je odsječeno od istinitoga ostaviti izvan njega, neznano gdje, kao što ni ono što je istinito ne treba ostaviti na drugoj strani kao neko mrtvo pozitivno koje miruje."


  • "I jedino stavljanje života na kocku jeste ono čime se osvjedočava sloboda, čime se osvjedočava da suština samosvijesti nije biće, nije neposredni način na koji se ona pojavljuje, ne njena utonulost u rasprostiranje života, - već to što u njoj ne postoji ništa što za nju ne bi predstavljalo išćezavajući momenat, to što ona jeste čisto biće za sebe."


  • "Živi običajni svijet jeste duh u njegovoj istini; kako on najprije dolazi do apstraktnog znanja o svojoj suštini, običajnost propada u formalnoj opštosti prava. Duh, koji se sada razdvojio u samom sebi, opisuje u svome predmetnome elementu kao u nekoj gruboj stvarnosti jedan od svojih svjetova, carstvo obrazovanja, i njemu nasuprot u elementu misli svet vjerovanja, carstvo suštine.Oba pak svijeta, koje shvaća duh, koji se iz ovoga gubljenja sama sebe vraća u sebe, to jest koji shvaća pojam, spliću se i revolucionišu saznanjem i njegovim rasprostiranjem, naime, prosvjećivanjem, i carstvo prošireno i podijeljeno u ovozemaljski i vanzemaljski svijet vraća se u samosvijest, koja sebe sada u moralitetu shvaća kao suštastvenost a suštinu kao stvarno samstvo, i koja svoj svijet i njegov osnov ne izbacuje više iz sebe, vec pušta da sve u njoj izgori i kao savjest jeste duh koji je siguran u sama sebe."


  • "Cilj, apsolutno znanje, ili duh koji zna sebe u svojstvu duha ima za svoj put sećanje duhova, kakvi su oni sami po sebi i kako izvršuju organizaciju svoga carstva. Njihovo očuvanje u pogledu njihovoga slobodnoga određenoga bića, koje se pojavljuje u formi slučajnosti, jeste istorija, a u pogledu njihove pojmljene organizacije jeste nauka znanja koje se pojavljuje; oboje zajedno, pojmljena istorija, obrazuju sećanje i Golgotu apsolutnoga duha, stvarnost, istinu i sigurnost njegovoga prestola, bez koga bi on bio beživotni usamljenik..."

Vanjski linkovi[uredi]


Djela Hegela
Estetika | Fenomenologija duha | Historija filozofije | Filozofija historije | Filozofska propedeutika | Dijalektika i osnovni zakoni formalne logike | Osnovne crte filozofije prava