Osnovne crte filozofije prava

Izvor: Wikicitati
Idi na: navigacija, traži
Osnovne crte filozofije prava
Autor
Georg Wilhelm Friedrich Hegel
Originalni naziv
Grundlinien der Philosophie des Rechts
Datum izdavanja
1820.



  • "Ideja prava je sloboda i da bi bila istinski shvaćena ona se mora spoznati u njenom pojmu i njegovom postojanju." (§ 1)


  • "Pravo je pozitivno uopće a) po obliku, što ono u nekoj državi važi, a taj zakonski autoritet princip je za njegovo poznavanje, pozitivna pravna nauka, b) Po sadržaju dobiva ovo pravo pozitivan element; α) po posebnom nacionalnom karakteru nekog naroda, po stepenu njegovog historijskog razvoja i povezanosti svih odnosa koji pripadaju prirodnoj nužnosti, β) po nužnosti da jedan sistem zakonskog prava sadržava primjenu općeg pojma na poseban kvalitet predmeta i slučajeva koja je dana izvana - primjenu koja nije više spekulativno mišljenje i razvoj pojma, nego supsumcija razuma; γ) u posljednjim određenjima koja su potrebna za odluku u zbilji." (§ 3)


  • "Ličnost sadrži u sebi pravnu sposobnost i zato čini pojam i apstraktnu osnovu apstraktnog i formalnog prava. Stoga pravna zapovijest glasi: budi ličnost i poštuj druge kao ličnosti." (§ 36)


  • "Ono što se neposredno razlikuje od slobodnog duha jeste za sebe i po sebi spoljašnje uopće, stvar, neslobodno, bezlično i bespravno." (§ 42)


  • "Što je po sebi pravo, postavljeno je u njegovu objektivnom opstanku, tj. određeno s pomoću misli za svijest i kao ono što jest i važi kao pravo, poznato, zakon; a pravo je ovim određenjem pozitivno pravo uopće [...] Ono što je pravo dobiva tek time što postaje zakonom ne samo oblik svoje općenitosti nego i svoju istinsku određenost. Stoga kod predstave ο zakonodavstvu ne treba imati pred sobom samo taj jedan moment da se na taj način izriče nešto kao pravilo koje važi za sve; nego unutarnji bitni moment ispred onoga drugoga jest spoznaja sadržaja u njegovoj određenoj općenitosti." (§ 211)


  • "Jednoj obrazovanoj naciji ili njenom jurističkom staležu odreći sposobnost da napravi zakonik - jer ne može biti riječ ο tome da se napravi sistem novih zakona po njegovu sadržaju, nego da se spozna, tj. misaono shvati, postojeći zakonski sadržaj u njegovoj određenoj općenitosti - s dodatkom primjene na posebno - bila bi jedna od najvećih uvreda koja bi se mogla učiniti jednoj naciji ili onom staležu." (§ 211)


  • "Sunce kao i planete također imaju svoje zakone ali oni ih ne znaju; barbarima upravljaju nagoni, običaji, osjećaji, ali oni toga nisu svjesni. Kroz to da je pravo postavljeno i znano, otpada sva slučajnost osjećanja, mnijenja, forma osvete, sućuti, tvrdoglavosti, i tek tako pravo doseže svoje istinsko određenje i dolazi do svoje časti. Tek njegovanjem shvatanja postajemo sposobni za općenitost." (§ 211)


  • "U pozitivnom je pravu otuda ono što je zakonito izvor spoznaje onoga što je pravo, ili zapravo što pripada pravu; - pozitivna pravna nauka utoliko je historijska nauka, koja kao svoj princip ima autoritet." (§ 212)


  • "Objesiti zakone tako visoko, kao što je činio Dionizije Tiranin, da ih nijedan građanin nije mogao čitati - ili ih ukopati u opsežni aparat učenih knjiga, zbirki sudova i mnijenja, običaja itd. što odstupaju od decizija, te još k tome na stranom jeziku, tako da je znanje važećeg prava pristupačno samo onima koji su učeno tome prionuli - jedno je te isto nepravo. Vladari koji su svojim narodima dali, premda samo neoblikovanu, zbirku, kao Justinijan, ali još više neko zemaljsko pravo kao uređen i određen zakonik, postali su ne samo najveći njihovi dobročinitelji, pa su ih oni sa zahvalnošću slavili, nego su time izvršili i velik akt pravednosti." (§ 215)


  • "Pravo, koje je u obliku zakona počelo da opstoji, jest za sebe, stoji samostalno nasuprot posebnom htijenju i mnijenju ο pravu, pa ima da pribavi sebi važenje kao ono općenito. Ova spoznaja i ozbiljenje prava u posebnom slučaju, bez subjektivnog osjećaja posebnog interesa, pripada javnoj vlasti, sudu." (§ 219)


  • "Ustav mora po sebi i za sebe biti na čvrstom tlu na kojemu stoji zakonodavna vlast i on stoga ne mora biti tek sačinjen. Ustav dakle jest, ali on isto tako bitno postaje, to znači, on napreduje u obrazovanju. Ovo napredovanje jedno je mijenjanje koje je neupadljivo i nema formu promjene [...] Tako je, dakle, dalje obrazovanje nekog stanja prividno mirno i neprimjetno. Nakon dugog vremena ustav na ovaj način dolazi do jednog posve drugog stanja nego ranije." (§ 298)


Vanjski linkovi[uredi]


Djela Hegela
Estetika | Fenomenologija duha | Historija filozofije | Filozofija historije | Filozofska propedeutika | Dijalektika i osnovni zakoni formalne logike | Osnovne crte filozofije prava