Zimska slika

Zimska slika
Autor	Zija Dizdarević
Originalni naziv	Zimska slika

• "Tako dođe zima u moju kasabu. Hukti napuk­la peć u Sadikovu hanu i kad čovjek, koji se nazimio cijepajući drva i unoseći ih u kuću, uđe sa selamom i trljajući ruke, ne može a da ne obiđe peć, obuhvati poizdalje oko nje rukama kao da će je dodirnuti i izgrliti, pa još jednom protrlja raskravljene šake i sjedne na sećiju, pazeći da se ne nabode na šipke iscijepanih drva što vire ispod nje, naslagana.."

• "Padaju bijele tišine iz neba i sliježu se, moćne i sveobuhvatne, na maha­le, teret njihov sve je teži, puckaraju drveni krovo­vi, a ipak se ne čuje ništa, i čovjek sam, kad se nađe u sniježnom prostranstvu, počinje uplašeno da se obazire, obuhvaćen nenadnim strahom od ove teške tišine, osjećajući se napušten kao utop­ljenik. Bježe ljudi u tople, zagušljive, dimne i vlažne prostorije, sabijaju se jedan uz drugog po kafanama i birtijama; gonjeni mutnom potrebom da osjete toplu blizinu drugoga i da kroz žamor, dodir i dovikivanje dozive ono osjećanje sigurnosti kakvo po svoj prilici imaju ovce u toru."

• "Pada sumrak, iz peći gleda žalosna umitrica sa tri vlažna drveta i slabašnim, na smrt osuđenim plamičkom, a Bajko široko otvorenih očiju kopa po sebi, na šta ga to sjeća ona izgub­ljena jučerašnja slika. I postepeno kroz taj doživ­ljaj obasjava mu se čitav njegov život zajedno sa svim zimama, sa ovom zimom i ovim danom. Bez riječi nemajući kome ili ne znajući kako da izrazi, Bajko je gledao jasnu sliku sebe, svog življenja, današnjeg dana i ovih strašnih tišina, sliku što mu se u jedan čas objavila kao nesumnjiva istina o svemu: sve je to kao čisto, sniježno prostranstvo, ti ideš, nosiš breme i želiš čovjeka, a on, sam i drag, odlazi ispred tebe u sumrak."