Prvi nemiri

Prvi nemiri
Autor	Zija Dizdarević
Originalni naziv	Prvi nemiri

• "Sokakom je letjela prašina, crnili se negdje naprijed orasi sa širokim krošnjama, a iza njih je golemo, čudesno golemo polje sa ispucanom zemljom i suhim strnjištima, sa plastovima čije sjenke uvijek podsjećaju na bajke o džinovima, polje je mirno i drago i u njemu je uprskano svih šesnaest Rustemovih godina. Škilje lampe po zaspalim prozorima. Duboko skriveni u tamu pod nadstrešicama šapću djevojački glasovi ili se to Rustemu samo čini, gluho doba je prošlo, a vruć vazduh i šumovi pretvaraju noć u uzavreo kazan i sve nešto Rustema bode, baca u toj uzavrelosti. Prolaze kuće naherene, nagorjele, poznate, mrke, davnašnje kuće mahalske, ovdje iza ovog prozora spava Fatima, tamo je Zilha, a ondje je, eno, lani, naslonjena grudima na mušebake, bdila Lejla. Pronosi vjetar pokraj Rustema slike mirisne i teške u onoj sparini, pade mu na pamet kako su ga obijesne cure proljetos nizašto ismijale pa se on zacrvenio i sramotno pobjegao, sad se zbog toga opet zastidi, nekakav kamen zape mu i on posrnu."

• "Budna i zabrinuta majka ga je u sabah dočekala.

- Đe si bio, ako boga znaš?

- Nigdi - disao je umorno sav prašnjav.

Mati s bolom ćuti i gleda. A Rustem, pošto se onako obučen bacio na šiljte i poćutao nekoliko časova s rukama pod glavom, otkide s mukom, brzo izgovarajući kao da se želi što prije rastati s nečim neugodnim:

- Majko, ja hoću da me oženiš... odmah... brzo... vakat mi je!

Pa pred novom navalom stida okrenu glavu od matere koja se umirena, nečemu tiho smijala."