O ljudskim pravima

Izvor: Wikicitati
Jump to navigation Jump to search
O ljudskim pravima
Autor
James Griffin
spis političke teorije
Originalni naziv
On Human Rights
Datum izdavanja
2007.



1. Ljudska prava: nedovršenost ideje[uredi]

  • "Termin "ljudsko pravo" je gotovo bez kriterija. Postoji neuobičajeno malo kriterija za određenje kada se termin koristi ispravno, a kada neispravno – i to ne samo među političarima, već i među filozofima, političkim teoretičarima, i filozofima prava. Jezik ljudskih prava je, na ovaj način, unižen [...] Pojam "ljudsko pravo" je mnogo manje određen nego mnoge imenice – čak i od večine etičkih termina."


2. Prvi koraci u objašnjenju ljudskih prava[uredi]

  • "Ljudski život je drugačiji od života drugih životinja. Mi ljudska bića imamo koncepciju nas samih i naše prošlosti i budućnosti. Mi razmišljamo i ocijenjujemo. Mi stvaramo slike onoga što bi trebao biti dobar život - često, tačno je, samo u malim razmjerama, ali ponekad također u velikim razmjerama. I mi pokušavamo ostvariti te slike. To je ono što mi smatramo jedinstveno ljudskim iskustvom [...] I mi vrednujemo naš status kao ljudskih bića naročito visoko, često više nego čak i našu sreću. Taj status težište ima u tome što smo činioci – što raspravljamo, ocjenjujemo, izabiremo, i djelujemo tako da učinimo za sebe ono što vidimo kao dobar život. Ljudska prava se onda mogu vidjeti kao zaštite našeg ljudskog položaja ili, kao što ću ja istači, naše osobnosti. A pojam osobnosti se može razbiti u jasnije komponente razbijanjem pojma činilaštva. Biti činilac, u najpotpunijem smislu u kojem smo sposobni, osoba mora (prvo) izabrati svoj put kroz život – to jeste, ne biti dominirana ili kontrolisana od nekoga ili nečega drugog (nazovimo to "autonomijom"). I (drugo) izbori koje čini moraju biti stvarni; osoba mora imati barem određeni minimum obrazovanja i informacija. I nakon što je izabrala, osoba mora imati mogućnost da djeluje; to jeste, mora imati barem minimum opskrbe sredstava i sposobnosti koje su potrebne (nazovimo sve to "minimum opskrbe"). A ništa od ovoga nije od bilo kakve koristi ako ta osoba potom bude zaustavljena; stoga (treće) treći također ne smiju na silu zaustaviti osobu u ostvarivanju onoga što vidi kao vrijedan život (nazovimo to "sloboda"). Budući ta pridajemo tako visoku vrijednost našoj pojedinačnoj osobnosti, mi vidimo njeno područje vršenja kao privilegovano i zaštićeno."


  • "Iz pojma osobnosti mi možemo generisati večinu konvencionalne liste ljudskih prava. Mi imamo pravo na život (bez njega, osobnost je nemoguća), sigurnost ličnosti (iz istog razloga), na glas u političkim odlukama (ključno za korištenje autonomije), slobodu govora, udruživanja, i slobodne štampe (bez njih, korištenje autonomije bi bilo isprazno), molitve (ključno za ispoljavanje onoga što neko smatra poentom života). Također generira, rekao bih (iako je to jako sporno), pozitivnu slobodu: naime, pravo na temeljno obrazovanje i minimalnu opskrbu koja je potrebna da bi osoba postojala - nešto više, to jeste, nego puko fizičko preživljavanje. Također generira i pravo da se ne bude mučen, jer, od mnogih njegovih zala, mučenje uništava sposobnost osobe da odlučuje i drži se svojih odluka. I tako dalje."


  • "Ljudska prava, predlažem, imaju svoje utemeljenje u tri vrijednosti osobnosti: autonomiji, slobodi, i minimumu opskrbe."


3. Kada se ljudska prava sukobljavaju[uredi]

  • "Vidjeli smo da se ljudska prava mogu sukobljavati – kako međusobno, tako i sa drugim vrstama moralnih obzira. Stoga ona ne mogu biti apsolutna [...] Postoje, predložio sam, sukobi između prava. Gotovo se svi slažu da bitan dio njihovog rješavanja zavisi od određivanja stepena vrijednosti koje konstituišu osobnost koja je u pitanju [...] Gotovo isto se može reći i za sukobe prava i blagostanja. Nakon što razumijemo vrijednost ljudskih prava, vidimo da njihova vrijednost može doći u stepenima. Možda nećemo biti spremni da prihvatimo uskraćivanje samog statusa kao činioca mnogim ljudima da bi olakšali određenu patnju, ali mogli bi, ukoliko bi patnja bila dovoljno velika, prihvatiti neku djelimičnu, kratkotrajnu predaju autonomije da je izbjegnemo. U tom slučaju mi činimo relativni sud o važnosti života."


4. Čija prava?[uredi]

  • "Normalne odrasle osobe imaju neku vrstu prirodne jednakosti: svi su podjednako normativni činioci; oni svi prelaze prag u klasu takvih činilaca. To znači da, kada se govori o ljudskim pravima, razlikovanje između muškaraca i žena, crnaca i bijelaca, visoko obrazovanih i malo obrazovanih – u suštini, sve razlike osim činilaca i ne-činilaca – su irelevantne."


  • "Moje uvjerenje je da imamo bolju šansu da unaprijedimo diskurs o ljudskim pravima ako stipuliramo da samo normativni činioci mogu biti nosioci ljudskih prava – bez izuzetaka: ne novorođenčad, ne teško mentalno onesposobljeni, ne oni u trajnom vegetativnom stanju, i tako dalje. Da bi se diskurs popravio, kriteriji za ispravno i neispravno korištenje termina moraju biti poprilično široko prihvaćeni."


8. Autonomija[uredi]

  • "Autonomija i sloboda su različite vrijednosti. I njihovi neprijatelji su različiti. Neprijatelji autonomije su indoktrinacija, pranje mozga, dominacija, manipulacija, konformitet, konvencijonalnost, lažna savjest, određeni oblizi nezrelosti. Neprijatelji slobode su prinuda, ograničenje, osiromašene opcije u životu. Primjer će ukazati na ove razlike. Neko može biti slobodan, ali nemati autonomiju – recimo, ako je tako konvencionalno odgojen da, bez razmišljanja, potpada pod vrijednosti društva, ali je opet slobodan da ih ostvaruje kako želi. Osoba može biti i slobodna i autonomna – nakon što je izabrala svoje vrijednosti, nakon promišljanja, i kada je slobodna da ih ostvaruje kako želi. Drugi je bolji život. Vrijednost autonomije je odvojena od vrijednosti slobode."


11. Ljudska prava: nesklad između filozofije i međunarodnog prava[uredi]

  • "Ne postoji zaključak koji vodi od toga da je nešto stvar pravde ili pravičnosti do toga da je stvar ljudskih prava. Ovo je važna tačka sporenja između mog objašnjenja i onog određenog međunarodnog prava. Neki međunarodni pravnici pišu kao da su područja pravde i ljudskih prava identična. Ali jasno je da nisu. Ljudska prava ne iscrpljuju čitavo područje pravde ili pravičnosti [...] Ako se švercate u autobusu jer znate da neće doći do štete, jer mi ostali plaćamo svoje karte, vi nećete prekršiti moja prava, iako ćete, jasno je, djelovati nepravično. Ako, kada igramo našu povremenu igru pokera, vi koristite lažni šipl karata, vi ponovo djelujete nepravično, ali ne kršite moja ljudska prava. Ovo objašnjava zašto tradicija smatra proceduralnu pravdu pitanjem ljudskih prava, ali ne i nekoliko formi distributivne pravde. Proceduralna pravda štiti naše slobode. Distributivna pravda, koliko god bila bitna, često se ne tiče naše osobnosti – to jeste, toliko dugo koliko se poštuje ljudsko pravo na minimum opskrbe. Štaviše, budući da večina ljudi u večini društava nikada ne privlači pažnju policije ili sudova, njihovi interesi se vjerovatnije više tiču pitanja distributivne pravde nego proceduralne pravde. Ali pitanja pravde mogu biti veoma važna u našim životima bez da su pitanja ljudskih prava [...] Ljudska prava se toliko nenormalno šire jer mi želimo da iskoristimo moć jezika ljudskih prava. Ali zašto umjesto toga ne povratiti i zaštititi moć jezika pravde? Velika je pogreška misliti da, jer mi vidimo prava kao naročito važana u moralnosti, moramo sve naročito značajno u moralnosti pretvoriti u pravo [...] Duboko je kontraintuitivno smatrati sva ozbiljna moralna zla, čak i sve suštinske nepravde, kao kršenja ljudskih prava."


13. Privatnost[uredi]

  • "Pitanje oko ljudskog prava na privatnost tiče se toga da li su određene forme privatnosti nužni uslovi za normativno činilaštvo. Koja vrsta nužnosti je u pitanju? U ovom slučaju to nije konceptualna nužnost; možemo zamisliti osobu koja funkcioniše kao normativni činilac uprkos moru voajera, prislušnih uređaja, magazina koji su posvećeni fotografijama intimnih trenutaka. Najsnažnija forma nužnosti na koju se može misliti ovdje jeste empirijska nužnost: da homo sapiens neće uistinu funkcionisati kao normativni činilac u odsustvu ovih formi privatnosti. Ali ni to nije vjerovatno. Postoji nekolicina ljudi koji su dovoljno hrabri ili sa dovoljno samopouzdanja, ili dovoljno egzibicionizma, da cvjetaju u očima javnosti. Samo je stvar u tome što mi ostali to ne možemo. Ali dokle god su te poznate slabosti karakteristične za čovječanstvo naširoko, one su dovoljne da ponude osnov za ljudsko pravo. Normativno činilaštvo sačinjava ono što bi nazvali "ljudskim dostojanstvom". Ljudska prava trebaju da zaštite dostojanstvo sasvim uobičajenih ljudskih bića. Iskrivili bi uslove postojanja ljudskih prava ukoliko bi ih ograničili na ono što je nužno za normativno činilaštvo superljudi ili egzibicionista. Njih bi također iskrivilo, u suprotnom smjeru, uračunavanje u to šta je nužno za normativno činilaštvo čak i onih najmalodušnijih među nama; to bi vjerovatno rezultiralo u previše velikom gubitku drugih vrijednosti, poput snažog izražavanja mišljenja."

14. Da li ljudska prava zahtijevaju demokratiju?[uredi]

  • "Mnoga ljudska prava su nužni uslovi kako za normativno činilaštvo, tako i za demokratiju: sloboda izražavanja, okupljanja, pravo na privatnost, na informisanje, i tako dalje. Ali to pokazuje da demokratija zahtjeva određena ljudska prava, a mi se pitamo o suprotnom. Ljudska prava koja najvjerovatnije služe kao moralni osnovi za demokratiju nisu ova, već dva apstraktna prava u centru normativnog činilaštva: autonomija i sloboda. Autonomija je samo-zakonodavstvo, odlučivanje o sopstvenim ciljevima u životu, izabiranje sopstvene koncepcije vrijednog života; sloboda biti slobodan da ostvariš tu koncepciju. U odlučivanju da li ljudska prava zahtijevaju demokratiju, moramo imati na umu koliko terena prava na autonomiju i slobodu pokrivaju. Može se činiti očitim da prava na nužne uslove normativnog činilaštva ne mogu uopće podržati pravo na demokratsku participaciju. Zar neko ne može biti normativni činilac u daleko manje idealnim političkim uslovima – čak, recimo, u tiraniji? Ali, kao što smo vidjeli, autonomija zahtjeva pravo na privatnost, okupljanje, informiranje, slobodu izražavanja, i tako dalje; da bi ih se osiguralo zahtjeva se mnogo elemenata liberalnog društva. A sloboda [...] zahtjeva slobodu za ostvarenje sopstvene koncepcije vrijednog života, a to pak zahtijeva društvo koje promovira pristojan spektar opcija, i sigurno ih nepotrebno neograničava, što pak zahtijeva društvo koje ne potkopava razne vrste sloboda i prosperiteta."


  • "Demokratija je forma vladavine u kojoj narod vlada; samo narod odlučuje, tako što svaka osoba ima pravični udio – to jeste, jednak u skladu sa slobodno prihvaćenom procedurom odlučivanja i sa kontrolom nad onim što je dovoljno važno za njihovo odlučivanje. Stoga zaključujem da se pravičnost mora pojaviti u prikladnom objašnjenju toga šta "demokratija" znači."


  • "Moraju postojati neke vrste zla koje su dovoljne da poreknu vladi njenu legitimnost: na primjer, značajna nepravda ili značajan neuspjeh u vršenju važnih dužnosti i funkcija vlade, kao što su sigurnost, javni red, ili promocija prosperiteta. Kvalifikacija "značajan" je suštinska. Sve vlade imaju svoje manjkavosti; sve čine stvari koje su moralno neprihvatljive. Ono što je bitno za legitimnost ne može biti da li je svako vršenje ovlaštenja vlasti savršeno, već da li je njeno vršenje ovlaštenja, općenito, i uz ograde, opravdano. Poštovanje (gdje to uključuje štićenje) ljudskih prava od strane vlade često se uzima kao da čini nužni i dovoljni uslov legitimnosti. Ali vlada mora činiti puno više od poštovanja ljudskih prava da bi bila legitimna. Demokratska vlada, na primjer, mora također svim građanima dati pravičan značaj glasa da bila demokratska ili legitimna. Ona također mora zadovoljiti minimum standarda pravde u raspodjeli bogatstva – minimum iako ipak više od minimalnog standarda blagostanja koje zahtjevaju ljudska prava. Na primjer, ako vlada nepravedno dodjeljuje večinu bogatstva privilegovanoj večini, dok drži siromašnu manjinu tek iznad minimuma koji zahtjevaju ljudska prava, ona bi ipak vjerovatno izgubila svoju legitimnost."


  • "Ljudska prava i demokratija razvile su se da zadovolje sasvim različite potrebe. Ljudska prava su izrasla da zaštite ono za što smatramo da sačinjava ljudsko dostojanstvo: život, autonomiju i slobodu pojedinca. Demokratske institucije su nastale iz naše potrebe za procedurom odlučivanja za grupe – procedurom koja je stabilna, dobro upravlja prijenosom vlasti, prikladna je za društvo čiji članovi su manje ili više jednaki u moći ili vrijednosti, pomiruje gubitnike u društvenim odlukama sa temeljnim strukturama društva, i ima tendenciju da promovira blagostanje – to jeste, poredak, pravdu, sigurnost, i prosperitet. Mnogo više ide u demokratiju, kako u samu ideju, tako i njene značajne dužnosti i funkcije, nego što se može dobiti iz ljudskih prava. Nije iznenađujuće da pravičnost treba ući u ono što se može ubrojati kao demokratija, i također da promocija velikog spektra socijalnih ciljeva treba ući u njene značajne dužnosti i funkcije. Ne možemo izvući zahtjev za pravičnim političkim procedurama samo iz ljudskih prava, iako bi to mogli učiniti iz cjeline moralnosti."