Sociologija prava
| Sociologija prava |
|---|
| Autor |
| Georges Gurvitch |
| Originalni naziv |
| Sociology of Law |
| Datum izdavanja |
| 1942. |
- "Sociologija prava je inkompatibilna ne sa autonomijom tehničkog izučavanja prava, već sa analitičkom školom Johna Austina (čiji su prethodnici bili Hobbes i Bentham), sa kontinentalnim "pravnim pozitivizmom" i sa "normativnim logicizmom"." (Uvod: I. prethodno pitanje)
- "[V]aljanost prava ne može se uspostaviti jednostavnim tumačenjem i sistematizacijom zakonskih tekstova i sudskih odluka. Pravna pravila, naime, mogu postati potpuno nemoćna, to jest, mogu se uopće ne primjenjivati, a sudske odluke mogu jedna drugoj protivrječiti. Kad pravnik ne bi uzimao u obzir živo pravo, spontano pravo u akciji, fleksibilno i dinamično pravo (koje neprestano teče i očigledno se ne može razdvojiti od svoje društvene stvarnosti), kao i ponašanje, postojeću praksu, institucije, vjerovanja vezana za pravo - došao bi u opasnost da podiže jednu građevinu koja je potpuno iskopčana od zaista važećeg prava, od prava koje je stvarno djelotvorno u datoj društvenoj sredini. Kako, pored toga, tumačiti i kako sistematizovati tekstove bez bilo kakvog kriterijuma, bez prodiranja u "duh prava" koji ga oživljava? Da bi se zaista bavio pozitivnim pravom, prije nego formalnom logikom, pravnik ne može odvajati svoje misaone konstrukcije od sociološkog istraživanja onog djelotvornog prava koje može biti i, po svom dinamičnom karakteru, u izvjesnoj mjeri uvijek i jeste, "u pobuni protiv formulisanih kodeksa"." (Uvod: II. Tendencije u jurisprudenciji i njihov odnos prema sociologiji)
- "Pravo predstavlja pokušaj da se u datom društvenom okruženju ostvari ideja pravde (to jeste, preliminarno i, u suštini, varijabilno izmirenje sukobljenih duhovnih vrijednosti otjelovljenih u društvenoj strukturi), kroz multilateralnu imperativno-atributivnu regulaciju zasnovanu na vezi između zahtjeva (prava) i obaveza (dužnosti); ovakva regulacija izvodi svoju vrijednost iz normativnih činjenica koje pružaju društvenu garanciju svoje djelotvornosti i koje mogu, u izvjesnim slučajevima, ostvariti svoje zahtjeve putem precizne i spoljne prinude, ali koje tu prinudu ne pretpostavljaju kao nužnu." (Uvod: V. Definicija prava)
- "Cjelokupno pravo koje prati prinuda pretpostavlja postojanje prava kojeg takva prinuda ne prati, ali koje je podobno da opravda ono pravo. Pored toga, dobro je poznato da čak ni najvažniji dijelovi ustavnog prava nisu praćeni prinudom, da se i ne spominje međunarodno pravo, itd. [...] [C]jelokupno pravo praćeno je sankcijama neodobravanja socijalnog miljea u kome je do povrede (prava) došlo, ali čitavo pravo ne mora uvijek pratiti prinuda. Konačno, društvena garancija djelotvornosti, karakteristična za cjelokupno pravo, koje svoju važnost izvodi iz normativnih činjenica, samo se ovdje manifestuje kroz sankciju, dok u drugim domenima (moral, estetika, religija, obrazovanje), sankcije ne moraju uvijek biti izraz društvene garancije." (Uvod: V. Definicija prava)
