Rascijepljeni Zapad

Izvor: Wikicitati
Idi na: navigaciju, pretragu
Rascijepljeni Zapad
Autor
Jürgen Habermas
Originalni naziv
Der gespaltene Westen
Datum izdavanja
2004.



Predgovor[uredi]

  • "Zapad nije rascijepila opasnost međunarodnog terorizma nego politika sadašnje administracije Sjedinjenih Američkih Država koja ignorira međunarodno pravo, marginalizira Ujedinjene nacije i prihvaća raskid s Evropom."


Poslije 11. septembra[uredi]

  • ""Fundamentalistički" ima pejorativan prizvuk. Tim predikatom označavamo neko duhovno držanje koje na relaciji vlastitih uvjerenja i razloga ustrajava čak i onda kad su ta uvjerenja i razlozi sve drugo osim općeprihvaćeni. To posebno važi za religijke istine vjere [...] Jedna [...] ortodoksija postaje fundamentalističkom tek ako čuvari i reprezentanti istinske vjere ignoriraju epistemičnu situaciju nekog svjetonazorno pluralnog društva i - čak silom - ustrajavaju na ostvarenju i općoj obavezanosti svoga nauka [...] Kada se savremeni režimi kao što je režim u Iranu protive da izvrše ovo odvajanje [religije od svjetonazorno neutralne državne vlasti], ili kad religijski inspirirani pokreti teže ka ponovnom ustanovljavanju islamske teokratije, onda to promatramo kao fundamentalizam. Ja bih taj fanatično kruti mentalitet objasnio kao rezultat potiskivanja kognitivnih disonanci. On postaje nužan ako se u kognitivnim uvjetima naučnog svjetskog znanja i svjetonazornog pluralizma - dakle, nakon što je nedužnost epistemične situacije jedne sveobuhvatne svjetske perspektive odavno izgubljena - propagira povratak ka ekskluzivnosti predmodernih vjerskih stavova. To držanje proizvodi kognitivne disonance jer su kompleksni životni odnosi u pluralnim društvima normativno spojivi još samo sa strogim univerzalizmom jednakog poštovanja svakoga - bilo katolika ili protestanata, bilo muslimana ili jevreja, hindusa ili budista, vjernika ili nevjernika."


  • "Upravo zato što su naši socijalni odnosi prožeti nasiljem, strategijskim djelovanjem i manipulacijom, mi ipak ne bismo trebali previdjeti dvije druge činjenice. S jedne strane, praksa našeg svakodnevnog zajedničkog života počiva na solidnom temelju zajedničkih bazičnih uvjerenja, kulturnih samorazumljivosti i recipročnih očekivanja. Koordiniranje djelovanja tu se odvija preko uobičajenih jezičkih igara, preko uzajamno postavljenih i barem implicitno priznatih zahtjeva za važenjem - u javnom prostoru više ili manje dobrih razloga. Zato, s druge strane, konflikti (koji, ako su posljedice dovoljno bolne, završavaju kod terapeuta ili pred sudom) - nastaju zbog smetnji u komunikaciji, zbog krivog razumijevanja ili nerazumijevanja, neiskrenosti ili dovođenja u zabludu. Spirala nasilja počinje sa spiralom ometenih komunikacija koja preko spirale neobuzdanog recipročnog nepovjerenja vodi prekidu komunikacije. Ali ako nasilje počinje sa smetnjama u komunikaciji, možemo znati šta je krenulo krivo i šta se mora popraviti nakon što je nasilje izbilo."


  • "Univerzalistička jezgra demokratije i ljudskih prava upravo jest u tome što zabranjuje njihovu unilateralnu realizaciju ognjem i mačem. Univerzalistički zahtjev za važenjem koji Zapad povezuje sa svojim "temeljnim političkim vrijednostima", dakle s postupkom demokratskog samoodređenja i vokabularom ljudskih prava, ne smije se pobrkati sa imperijalnim zahtjevom da politička forma života i kulture jedne određene (pa bilo to i najstarije) demokratije bude egzemplarna za sva društva."


  • "Moderno samorazumijevanje je, nasuprot tome, obilježeno egalitarnim univerzalizmom koji ustrajava na decentraliziranju dotične vlastite perspektive; on prisiljava na to da se vlastiti pogled stavi u relaciju sa perspektivama tumačenja ravnopravnih Drugih."

Glasovi Evrope u višeglasnosti njenih nacija[uredi]

  • "Naknadno javno žalovanje nad umrlima u ratu nije neprirodno, ali također nije bezopasno. To sjećanje ne smije se učvrstiti u kolektivni narcizam i prkosno se okrenuti protiv drugih."


  • "[P]oslije izumiranja svjedokâ vremena morat će se mijenjati modus ophođenja sa monstruoznim aspektima naše novije prošlosti."


Kantov projekat i rascijepljeni Zapad[uredi]

  • "Klasično međunarodno pravo je utoliko već neka vrsta ustava, kad među formalno ravnopravnim strankama stvara jednu pravnu zajednicu. Taj međunarodno-pravni proto-ustav u bitnim crtama se izvjesno razlikuje od republikanskog ustava. On se ne sastoji od individualnih pravnih partnera nego od kolektivnih aktera, i nema funkciju konstituiranja vladavine nego samo funkciju formiranja vlasî. Za ustav u striktnom smislu, zajednici međunarodno-pravnih subjekata osim toga nedostaje povezujuća snaga recipročnih pravnih obaveza. Tek dobrovoljno ograničenje suvereniteta - prije svega odustajanje od njegovog bitnog sastavnog dijela, prava na rat - može iz ugovornih stranaka napraviti članove politički "ustrojene" zajednice. Sa dobrovoljno deklariranim odustajanjem od osvajačkih ratova, članovi saveza naroda ipak već prihvataju vlastitu obavezu koja i bez naddržavne prinudne vlasti ima jači vezujući učinak nego pravni običaji i međudržavni ugovori."


  • "Konstitucionaliziranje međunarodnog prava koje ograničava vladavinu ali je deetatizirano, zadovoljit će legitimacijske uvjete jednog "svjetskog građanskog stanja" samo onda ako - kako na razini UN tako i na razini transnacionalnih sistema progovaranja - dobije "osiguranje leđa" kroz procese demokratskog obrazovanja mišljenja i volje, koji mogu biti poptuno institucionalizirani samo u ustavnim državama (bez obzira na to u kojoj mjeri mogu biti kompleksne te federalno izgrađene države kontinentalnih razmjera). Slabo deetatizirano konstitucionaliziranje ostaje upućeno na priliv legitimacije od strane ustavnih poredaka čiji centar predstavlja država. Samo ovdje organizacijski dio ustava - preko institucionalizirane javnosti, izborâ, parlamenata i drugih formi učestvovanja - osigurava građanima egalitaran pristup politički obavezujućim odlukama većine. Samo unutar demokratskih ustavnih država postoje organizacijsko-pravne mjere opreza za ravnomjerno uključenje građana u proces zakonodavstva. Ondje gdje te mjere nedostaju (kao u nadnacionalnim ustavima), uvijek postoji opasnost da se, u ogrtaču nepristrano vladajućih zakona, hegemonijalno do važenja dovedu određeni "vladajući" interesi."