"Multikulturalizam, drugim riječima, zahtijeva više od proste koegzistencije u jednom društvu različitih religija, muzičkih kultura, etničkih kuhinja i tako dalje. On zahtijeva da ljudi sebe vide kao da pripadaju grupama koje su definisane jednom ili više od ovih kulturalnih oznaka, kao da imaju poseban odnos sa drugim članovima te grupe i kao da smatraju svoj grupni identitet kao značajan i vrijedan. Drugim riječima, možemo legitimno govoriti o multikulturalnim društvima kao da ih sačinjavaju različite kulturne zajednice, naravno priznajući da granice koje postoje između tih zajednica nisu uvijek oštre - neki ljudi, zbog miješanih brakova, na primjer, vidjet će sebe razapnute između dvije ili više kulturnih grupa." (Pravda za Zemljane)
"Vrijedi izvršiti razlikovanje između dva široka načina na koje multikulturalizam može omesti društvenu pravdu kao politički ideal. Prvi je taj što se može pokazati nemogućim postizanje sporazuma o principima pravde u multikulturalnom društvu. Zbog njihovih različitih kulturalnih pozadina, grupe bi bile vezane za različite principe pravde, i to ne bi bilo samo pitanje grupnog samo-interesa ili grupne predrasude koju se može prevazići racionalnim argumentom, već posljedica sveprisutnog utjecaja kojeg kultura ima na način na koji ljudi razumijevaju svoje međusobne odnose. Svijet bi se jednostavno činio veoma različitim zavisno o kulturalnoj tački gledišta s koje se gleda. Druga mogućnost jeste da bi kulturne grupe bile voljne da prakticiraju pravdu prema insajderima, ali ne prema outsajderima. Drugim riječima, dozvolili bi da opseg pravde bude određen principalno kulturalnom grupom kojoj pripadaju. Oni bi mogli priznati neke dužnosti pravde ne-članovima, ali te bi bile relativno tanke, možda ne više od dužnosti koje bi priznali ljudskim bićima drugdje. Ovaj drugi potencijalni problem, drugim riječima, jeste motivacioni: u kulturalno podijeljenim društvima, ljudi možda ne bi bili motivirani da žive sa drugim ljudima izvan grupe pod uslovima koji otjelovljuju snažne, suštinske principe pravde. Rawlsovskim riječnikom, oni sebe ne bi vidjeli kao da pripadaju obuhvatnoj društvenoj uniji, već samo kao članove jedne kulturalno-definirane unije koja postoji pored drugih." (Ibid.)
"[M]ultikulturalizam uključuje više od specifičnih politika. On uključuje promjenu u stajalištima, i u načinima na koje razumijevamo naša društva i mislimo o njima. Da ponovim poentu: on uključuje primarno razmišljanje o našim društvima kao da se sastoje ne od većina i manjina, već da se sastoje od pluraliteta kulturnih grupa. Ništa poput ovoga ne slijedi iz prava protiv diskriminacije, ili slobode religije, ili bilo kojeg drugog temeljunog prava." (Multiculturalism)
"Članovi savremenog političkog društva moraju dijeliti zajedničku kulturu. Ovo je tačno, ali također je lako pročitati preuveličane zaključke iz ove bezopasne opaske. Mi znamo da zajednička kultura ne znači zajedničku religiju, i da ne znači članstvo u etničkoj ili rasnog grupi. To ne znači ni zajednički jezik, iako odsustvo zajedničkog jezika može biti smetnja. Kada kažem da ništa od ovoga nije nužno za htijenje za dijeljenjem zajedničkog političkog društva ne mislim da to ne pomaže. To zaista pomaža tamo gdje je prisuto. Ali da to nije nužno je i dobro, jer misao da političke zajednice moraju biti temeljene na zajedničkoj religiji ili rasi nije mnogo privlačnije od sugestije da moraju biti temeljene na zajeničkom neprijatelju… Konačno, političko jedinstvo zavisi od slobodne i voljne identifikacije ljudi sa političkim društvom kojem pripadaju: na činjenici da se osjećaju njemcima, da je njihov osjećaj njihovog identiteta kao Njemaca potpuno instinktivan i neproblematičan. I zavisi od činjenice da su ponosni što su Njemci. / Među stvarima koje nas naše veoma nesavršeno razumijevanje uslova identifikacije uči je sljedeće: prvo, identifikacija uključuje smisao pripadanja, biti dio veće cjeline. Drugo, ljudi se identificiraju sa različitim grupama i institucijama: oni pripadaju porodici, radnom mjestu, stranci, sportskom klubu, religijskoj grupi, itd. Mi znamo da višestruke identifikacije općenito ne dolaze međusobno u sukob. Suprotno tome, one se međusobno podupiru. Treće, naročito je važno da identifikacija sa političkim društvom ne mijenja, već inkorporira identifikaciju sa drugim grupama u tom društvi. Općenito se prihvaća da je komunistički pokušaj ugnjetavanja svih drugih grupa bio katastrofalan i mnoge studije danas naglašavaju važnost koegzistencije višestrukih fokalnih tačaka identiteta. / Dolazeći sada do tačaka koje su neposrednije relevantne za multikulturalizam: od vitalne je važnosti za sposobnost jedne grupe da se identificira sa političkim društvom to da je njihovo članstvo u manjoj grupi poštovano od strane političkog društva; ovo se primjenjuje na sve aspekte identiteta. Političko društvo koje ne poštuje homoseksualce, ili kršćane, ili crnce, ne može očekivati da oni koje ono ne poštuje će se identificirati sa njim, i ne zaslužuje njihovu vjernost. Zato je važan uslov identifikacije sa političkim društvom da njihovo društvo poštuje svoje članove. Poštovati ih znači poštovati njihove kulture, njihove religije itd. U tom smislu multikulturalizam, daleko od toga da je prijetnja za zajedničku vezu koja ujedinjuje političko društvo jeste jedan od faktora koji mu doprinose." (Ibid.)
"Moj fokus će biti na vrsti "multikulturalizma" koji nastaje iz nacionalnih i etničkih razlika. Kao što sam kazao ranije, ja koristim "kulturu" kao sinonim za "naciju" ili "narod" - to jeste, kao intergeneracijsku zajednicu, manje ili više institucionalno kompletnu, koja zaposjeda određeni teritorij ili domovinu, dijeli poseban jezik i historiju. A država je multikulturalna ako njeni članovi ili pripadaju različitim nacijama (multikulturalna država), ili su emigrirali iz drugih nacija (polietnička država), i ako je ta činjenica važan aspekt ličnog identiteta i političkog života." (Multikulturalno građanstvo)
"Uprkos pesimističnim tvrdnjama nekih od ranijih zagovornika progresivne dileme, sada je jasno da ne postoji inherentna ili univerzalna tendencija multikulturalizma da potkopa solidarnost. Višenacionalne studije pokazuju da države koje su otišle najdalje u prihvatanju multikulturalnih politika su u prosjeku bolje prošle od drugih država u održavanju društvenog trošenja, u održavanju javne potpore za redistributivne programe, i u održanju držanja inkluzivne solidarnosti [...] Dok su se multikulturalizam i solidarnost možda podudarile u nekim državama 1980-tih, sada je jasno da je uticaj ovog drugog bio večinom nezavisan od prvog, i da države koje su odbile multikulturalizam nisu bolje prošle u odbrani države blagostanja od onih država koje su prihvatile multikulturalizam. Koji god da je odnos između multikulturalizma i solidarnosti, on nije tek hidraulički, tako da jedan pada, kada se drugi diže." (Solidarity in diverse societies: beyond neoliberal multiculturalism and welfare chauvinism)
"[T]rebamo razviti formu multikulturalizma koji je povezan sa etikom društvenog članstva: to jeste, formu multikulturalizma koji omogućava imigrantima da izraze njihovu kulturu i identitet kao oblike učestvovanja i doprinošenja nacionalnom društvu. Multikulturalizam koji promovira solidarnost bi počeo od premise da je jedan način da se bude ponosan i lojalan Kanađanin taj da se bude ponosan Grk-Kanađanin ili Vijetnamac-Kanađanin, i da su aktivnosti te grupe - bile to religijske, kulturne, rekreacijske, ekonomske ili političke - razumljene kao oblici pripadanja, i investiranja u društvo, ne tek ili primarno u ekonomskom smislu, već u dubljem društvenom smislu, čak (smijem li to reći?) kao forma građenja nacije." (Ibid.)
