Pravda za Zemljane

Izvor: Wikicitati
Jump to navigation Jump to search
Pravda za Zemljane: Eseji politike filozofije
Autor
David Miller
spis političke teorije
Originalni naziv
Justice for Earthlings: Essays in Political Philosophy
Datum izdavanja
2013.



Uvod[uredi]

  • "Ako želimo da kažemo šta pravda znači za Zemljane, moramo početi sa razmišljanjem o mnogim različitim odnosima u kojima se ova stvorenja nalaze međusobno jedni prema drugima, od najintimnijih do najudaljenijih. Uvidjet ćemo da različiti principi pristaju različitim slučajevima [...] Bilo kakva sveobuhvatna teorija koja pokušava, poput Platona, da otkrije jednu formu pravde koja postoji u svim tim različitim slučajevima biti će ili beznadežno neprecizna, ostavljajući mnoge aspekte pravde neobjašnjenim, ili će biti toliko maglovita da će biti beskorisna kao vodić u praksi."
  • "Alternativni način razmišljanja o pravdi kojeg ja zastupam [...] ja zovem "kontekstualizam". Ključna ideja ovdje jeste da ono što konstituiše pravednu raspodjelu resursa različitih vrsta zavisit će o društvenom kontekstu u kojem se raspodjela događa. Ovaj pristup ne isključuje mogućnost da će neki principi pravde biti primjenjivi univerzalno gdje god postoji interakcija ljudska bića - na primjer, poštovanje ljudskih prava. Ali u mnogim drugim slučajevima moramo razumjeti odnos u kojem strane u raspodjeli stoje jedne prema drugima prije nego što možemo reći šta pravda zahtijeva da čine. Pravda među prijateljima nije isto što i pravda među strancima; pravna u porodicama nije isto što i pravda u trgovačkim društvima; i tako dalje. Ako želimo razumjeti šta znači društvena pravda - pravda među građanima velikog savremenog društva - moramo istražiti različite načine na koje se oni udružuju međusobno, na večem ili manjem planu; isto se odnosi kada pažnju usmjerima na šire pitanje globalne pravde. Svaki oblik udruživanja možesa sobom u igru donositi različite principe. To znači da će naša teorija pravde biti složena."


1. Politička filozofija za Zemljane[uredi]

  • "Politička filozofija koja se predstavlja bilo kojem društvu kao relistično utopistička mora sadržavati principe koje članovi tog društva mogu prihvatiti kroz razumnu diskusiju, što znači da principi ne mogu imati implikacije koje bi ti građani ocijenili kao odvrtane. To ne znači da principi moraju biti odmah prihvaćeni čim su iznijeti. Oni mogu biti nepoznati, ili im se može odupirati jednostavno zato što nameću žrtvovanja koja mnogi građani nisu prvobitno spremni na učine. Politička filozofija treba biti u poslu mijenjanja političkih stavova, ukazujući ljudima šta njihova uvjerenja znače kada se dosljedno primjenjuju na politička pitanja. Ne treba biti jednostavno ograničena političkom izvodljivošću u gornjem smislu. Ali istovremeno ona implicira više od tehničke izvodljivosti, jer mnogi tehnički izvodljivi prijedlozi ne zadovoljavaju zahtjev da su razumno prihvatljivi sadašnjim građanima. / Ako trebaju da zadovolje ovaj uslov izvodljivosti, politički filozofi moraju biti društveni naučnici, ili barem biti spremni da uče od društvenih nauka. Oni moraju otkriti šta bi značilo, empirijski, implementirati njihove principe, i moraju otkriti da li su posljedice koje će uslijediti prihvatljive, u svjetlu temeljnih vjerovanja njihovih sugrađana. Oni također, stoga, moraju istražiti strukturu tih vjerovanja, da bi otkrili koja su temeljna, a koja su otvorena za promjenu u svjetlu dokaza i argumenata. Nema potrebe za kapitulacijom pri suočenju sa "sirovim" javnim mnijenjem kako je prikazano u instant anketama, ali postoji svaki razlog da se prida pažnja sudovima koji se javljaju u deliberativnom kontekstu u kojem učesnici tragaju za sporazumom o pitanjima javne politike razmatrajući dokaze i argumente za i protiv pojedinačnih prijedloga."


2. Dva načina razmišljanja o pravdi[uredi]

  • "Pravda je jedna od najstarijih tema u političkoj misli, ali kao što svako ko radi u savremenoj političkoj teoriji može posvjedočiti, ona ne pokazuje znake iscrpljenja. Posljednja četvrt dvadesetog stoljeća stvorila je izobilje novih teorija, sa temeljnim radom Rawlsa kojeg su slijedila alternativna objašnjenja društvene i raspodjelne pravde koje su ponudili Barry, Cohen, Dworkin, Nozick, Sen, Steiner, Walzer i mnogi drugi. Pesimisti bi mogli tvrditi da je Minervina sova radila uobičajenim tokom, i da je filozofiranje o pravdi doseglo svoj vrhunac u tačno onom trenutku kada je kapacitet savremene države da provede bilo kakvu prepoznatljivu shemu društvene pravde trebao nestati. Ali ostavit ću po strani tu pesimističku misao da bih skrenuo pažnju na drugu odliku ove literature o pravdi, naročito da ne postoji naznaka pojavljivanja konsenzusa o tome kako pravdu razumijevati - nema naznake da, recimo, prikladno refinirana verzija rawlsovske teorije može iznjedriti principe pravde koje svi priznaju kao valjane. Stoga situacija u kojoj se nalazimo jeste jedna intenzivnog interesa za temu pravde (i ja sam ovdje zaokupljen prvenstveno raspodjelnom pravdom u širem smislu, to jeste, pravednom alokacijom resursa i pogodnosti svih vrsta, prava, sloboda, mogućnosti, imovine, dobiti i tako dalje, između osoba) zajedno sa dosta radikalnim neslaganjem oko toga koja teorija pravde je uistinu tačna."
  • "Kontekstualisti drže da je kontekst raspodjele taj koji uvodi u igru neki princip pravde. Šta više, principi u pitanju su normativno nezavisni jedni od drugih, što znači da nisu primjerna, ili izvedenica, nekog sveobuhvatnog, temeljnijeg principa [...] Ono što kontekstualisti ne mogu učiniti, sasvim je jasno, jeste prizivati neki ne-kontekstualni temeljni princip da bi ovjasnili zašto su kontekstualno specifični principi primjenjivi onda kada jesu. To bi ih gurnulo preko granice u univerzalizam [...] [T]vrdnje koje kontekstualisti čine o kontekstualno valjanim principima pravde su sami objektivni i univerzalni u karakteru. Drugim riječima, oni imaju formu: u kontekstu C uvijek je ispravno raspodjeliti relevantna dobra i zla u skladu sa principom P. Tako ako nađemo društvo koje sadrži kontekst C, ali raspodjeljuje dobra u tom kontekstu na neki drugi način, onda će kontekstualist prosuditi da je to društvo nepravedno."
  • "Dok univerzalisti vide pravdu kao mjerni štap u odnosu na kojeg se sve ljudske raspodjelne prakse trebaju mjeriti, kontekstualisti je smatraju sličnijom alatu, vještini čije korištenje uključuje iznad svega prepoznavanje okolnosti koje čine korištenje jednog ili drugog instrumenta prikladnim."


3. Socijalna pravda u multikulturalnim društvima[uredi]

  • "Multikulturalizam, drugim riječima, zahtijeva više od proste koegzistencije u jednom društvu različitih religija, muzičkih kultura, etničkih kuhinja i tako dalje. On zahtijeva da ljudi sebe vide kao da pripadaju grupama koje su definisane jednom ili više od ovih kulturalnih oznaka, kao da imaju poseban odnos sa drugim članovima te grupe i kao da smatraju svoj grupni identitet kao značajan i vrijedan. Drugim riječima, možemo legitimno govoriti o multikulturalnim društvima kao da ih sačinjavaju različite kulturne zajednice, naravno priznajući da granice koje postoje između tih zajednica nisu uvijek oštre - neki ljudi, zbog miješanih brakova, na primjer, vidjet će sebe razapnute između dvije ili više kulturnih grupa."
  • "[D]a bi društvo bilo društveno pravedno, nije dovoljno da njene temeljne društvene i političke institucije raspodjeljuju resurse prema valjanim principima pravde, već je također nužno da sami ti principi budu predmet razumnog sporazuma među članovima. Drugim riječima, pravedno društvo je ono čiji članovi žive zajedno pod uvjetima pravde - oni žive u skladu sa principima koje svaki ima dobar razlog da prihvati."
  • "Vrijedi izvršiti razlikovanje između dva široka načina na koje multikulturalizam može omesti društvenu pravdu kao politički ideal. Prvi je taj što se može pokazati nemogućim postizanje sporazuma o principima pravde u multikulturalnom društvu. Zbog njihovih različitih kulturalnih pozadina, grupe bi bile vezane za različite principe pravde, i to ne bi bilo samo pitanje grupnog samo-interesa ili grupne predrasude koju se može prevazići racionalnim argumentom, već posljedica sveprisutnog utjecaja kojeg kultura ima na način na koji ljudi razumijevaju svoje međusobne odnose. Svijet bi se jednostavno činio veoma različitim zavisno o kulturalnoj tački gledišta s koje se gleda. Druga mogućnost jeste da bi kulturne grupe bile voljne da prakticiraju pravdu prema insajderima, ali ne prema outsajderima. Drugim riječima, dozvolili bi da opseg pravde bude određen principalno kulturalnom grupom kojoj pripadaju. Oni bi mogli priznati neke dužnosti pravde ne-članovima, ali te bi bile relativno tanke, možda ne više od dužnosti koje bi priznali ljudskim bićima drugdje. Ovaj drugi potencijalni problem, drugim riječima, jeste motivacioni: u kulturalno podijeljenim društvima, ljudi možda ne bi bili motivirani da žive sa drugim ljudima izvan grupe pod uslovima koji otjelovljuju snažne, suštinske principe pravde. Rawlsovskim riječnikom, oni sebe ne bi vidjeli kao da pripadaju obuhvatnoj društvenoj uniji, već samo kao članove jedne kulturalno-definirane unije koja postoji pored drugih."


4. Liberalizam, jednake mogućnosti i kulturne privrženosti[uredi]

  • "Da bi se ostvarila liberalna jednakost mogućnosti, stoga, društvo mora ponuditi široki raspon mogućnosti, u skladu sa ciljevima i ambicijama svojih članova, mora pokušati osigurati da su troškovi koji su uključeni u korištenje pogodnosti različitih mogućnosti izjednačeni, i u slučajevima nestašice mora osigurati da se nadmetanje za pognodnosti odvija na pravičnim osnovama."
  • "[L]iberalizam privržen jednakim mogućnostima mora uzeti u obzir raspon kulturnih vjerovanja i kulturnih privrženosti koje su stvarno postojeće u određenom društvu, zajedno sa drugim sklonostima koje su više prozaične prirode (kao što su ukusi za različite sportove). Imati mogućnost da se čini X ne znači želju da se čini X, ali znači biti sposoban učiniti X bez snošenja prekomjernih troškova. Stoga ustanoviti da li se ostvarila jednakost mogućnosti, ne moramo pokazati da članovi različitih kulturnih grupa čine istovrsne izbore iz svojih skupova mogućnosti, ali moramo pokazati da su sami ti skupovi ugrubo jednaki, a to uključuje razmatranje troškova povezanih sa preduzimanjem određenih opcija. Da bi spoznali te troškove, moramo ukoračiti unutar kulture da bi vidjeli, na primjer, da li je turban religijska nužnost ili tek modni detalj. Bez da to znamo, mi ne možemo reći da li je pravilo koje zabranjuje nošnju turbana duboko ograničavajuće za Sikhe ili tek blaga neugodnost. Naravno, mi ne možemo bukvalno zakoračiti unutar kulture. Stoga naš liberalizam mora ostaviti prostora za politički dijalog u kojem grupe imaju mogućnost da objasne značaj pojedinačnih zahtjeva i zabrana, i mogu se istovremeno pitati koliko se daleko ti zahtjevi i zabrane mogu mijenjati, imajući u vidu interese šireg društva. Dijalog mora biti obostran i vođen u dobroj vjeri.

5. Pravda i granice[uredi]

  • "[L]judska prava identifikuju zahtjeve koje ljudi mogu isticati međusobno nebitno od granica i članstva. Pravda u ovom minimalnom smislu može se razlučiti od distributivne pravde na nekoliko načina. Ona se tiče alokacije dobara samo utoliko što su ta dobra nužna sredstva za ispunjenje temeljnih prava, stoga nema šta da kaže o raspodjeli mnogih drugih vrsta dobara (bogatstvo, počasti, nagrade, statusi i tako dalje) za koje su principi distributivne pravde osmišljeni da reguliraju. Štaviše, principi distributivne pravde su većinom komparativni u formi (oni se tiču udjela dobara koje svaka osoba primi mjereno nasuprot udjela kojeg prime relevantni drugi), dok je minimalna pravda nekomparativna. Ne tiče se toga kako se s jednom osobom postupka u odnosu na druge, već kako se s njima postupa uopće - o tome da li je njihova situacija takva da mogu uživati minimalno prikladne količine slobode, sigurnosti, ishrane, medicinske pomoći i tako dalje."
  • "U stvarnosti, sasvim je jasno, omeđena pravda je norma, kako u smislu onoga što se zbiva kroz raspodjelnu praksu, tako i kroz način na koji ljudi razmišljaju. Principi socijalne pravde se primjenjuju unutar državnih granica od institucija koje su dovoljno snažne da osiguraju da prava, mogućnosti i sredstva budu raspodijeljena u skladu sa relevantnim principima poput jednakosti, zasluge i potrebe. Distributivna pravda se također praktikuje na još nižem lokalnom nivou, u porodicama, radnim mjestima i univerzitetima, na primjer. Kada ljudi razmišljaju o tome da li su tretirani pravično, više se brinu za male nejednakosti u postupanju među onima koji su im bliski (drugovima iz razreda, radnim kolegama i tako dalje) nego o puno večim nejednakostima između tih grupa i drugih."
  • "Argument za omeđenu pravdu ima sljedeću općenitu formu: principi distributivne pravde primjenjuju se na ljude koji su u određenom odnosu jedni prema drugima. Zbog tog odnosa oni mogu isticati specifične zahtjeve pravde drugima, pozivati se na distributivne principe kao što su različiti principi jednakosti. Kada razumijemo taj odnos, tvrdi se, vidjet ćemo zašto su ti pojedinačni principi primjenjivi. To ostavlja otvoreno pitanje, međutim, koja vrsta odnosa je relevantna."
  • "Društvena pravda na način na koji se razumije, i više od svega kako se prakticira, jeste pravda unutar granica nezavisnih država čiji članovi imaju zajednički nacionalni identitet [...] Ono što je zanimljivo za ideal-tipsku nacionalnu državu jeste što ona kombinira tri odlike o kojima se raspravljalo iznad: ona primjenjuje prinudne zakone na sve svoje članove; ti članovi se međusobno identifikuju kao sunarodnjaci; te iako nije u potpunosti samo-dostatna sa ekonomske tačke gledišta, njena ekonomija i prateći set društvenih službi može se smatrati kooperativnom praksom "na veliko" jer večina proizvodnje, razmjene i raspodjele događa se unutar granica države [...] Ali budući da nacionalne države kombiniraju tri odlike u pitanju, teže je vidjeti koja od njih igra ključnu ulogu u određivanju granica socijalne pravde."
  • "Tamo gdje nađemo forme ekonomske saradnje koje nastaju na transnacionalnom nivou ili gdje ljudi počnu da stiću nove identitete, na primjer regionalne prirode, onda će opseg distributivne pravde također porasti čak i u odsustvu prinudnih političkih institucija."


7. Društvena pravda protiv globalne pravde?[uredi]

  • "Socijalna pravda ne može biti obuhvaćena u smislu jednog ili više principa koji su primjenjivi na sve situacije. To je složena ideja, i složena je zbog toga što su društva i raspodjelne sfere koje je obuhvataju također složene. Ponekad je u osiguranju da se ljudi tretiraju na jednak način, ponekad je o osiguranju da se tretiraju različito, jer, na primjer zaslužuju veće ili manje nagrade ili imaju veće ili manje potrebe. Principi koji su primjenjivi unutar privrednih društava nisu isti kao oni koji su primjenjivi u zdravstvu ili službama socijalne skrbi, niti isti onima koji su primjenjivi u posebno političkim prostorima. Ova složenost ne može se svesti na jedan ishodišnji vodeći princip, ili čak na fiksni skup principa koji su primjenjivi kada se god prizove pravda."


  • "Postoje općenito četiri osnova zbog kojih bi mogli smatrati nacionalnu državu posebnim sjedištem pravde. Prije svega to su sistemi ekonomske saradnje čiji su članovi u međusobnoj interakciji jedni s drugima zarad zajedničke koristi, na puno veći način nego što oni djeluju sa strancima. Proizvodeći i razmjenjujući dobra i usluge pod zajedničkim skupom pravila, oni stvaraju višak iznad i preko onoga što je bilo ko pojedinačno mogao stvoriti, višak čija raspodjela uvodi u igru principe distributivne pravde [...] Drugo, oni su sistemi političke prinude u kojima se članovi sporazumijevaju da ograniče svoju slobodu na različite načine poštujući prisilno provođene zakone, ograničenja koja se moraju opravdati tako što će se pokazati da proizilaze iz principa koje bi svi kojih se tiče imali razloga da prihvate. Treće, one su političke zajednice u stvarnom smislu te riječi, što znači da njihovi članovi prepoznaju zajednički nacionalni identitet i dijele zajedničku volju da žive svoje živote zajedno, i stoga da snose dužnosti jedni prema drugima koje nemaju prema ljudskim bićima drugdje. Četvrto, one nacionalne države u kojima je ideja socijalne pravde uzela korijena bile su na specifičniji način demokratske političke zajednice čiji članovi su kolektivno odgovorni za pravne i političke odluke koje se donose u njihovo ime i koje određuju rezultirajuće raspodjelne pogodnosti i terete među njima."