Mirsad Mustafić

Izvor: Wikicitati
Jump to navigation Jump to search
Mirsad Mustafić
bošnjački književnik
Rođenje 4.9.1956.
Srebrenica, Bosna
  • "Noć je, Meliha, vječna noć. Zakopana tama u kojoj nema osvita. Smiren u vremenu koje je davno stalo u meni, čekam a ne znam koga i zašto. Moje sakupljene kosti po stratištima Podrinja, grle jedna drugu i čekaju ostale dijelove skeleta. Od svega što je bilo, ostala je duša koja govori o moriji koju su nam donijeli zli ljudi i o danima mladosti koje su ubili u nama. Ti si, Ferize, šehid, kazat će mi bijele ahmedije dok su se iznad kabura dovama molile Svevišnjeg da mi pokaže put gdje idu pravedni. / Kada mi je majka Zilka posljednji put poljubila memljivu lobanju i spustila je na zemlju šehidsku u Potočarima, sve je stalo osim sjećanja i topota lopata, glasova i suza moje sestre Fehre. Sad nekoliko kostiju moje šake traže očeve ruke. Izmiješali su nas nakon pogubljenja u Pilici i Kozluku, Kamenici i Branjevu. Stajao je gordo i prkosio dušmanima. Nisam se odvajao od njega, niti jednog trenutka.
-Ne daj, sine Ferize, da četnici osjete strah u našim očima. I u smrti moramo biti ponosni! - bile su posljednje riječi koje je izgovorio prije rafala koji ga je pokosio po prsima.
Zaleđeni posljednji pogled zakovan na meni, ukočili su pucnji u moje bespomoćno tijelo i neomilovanih devetnaest godina tek započetog pustog mladovanja. Na vrelim prostorima nespokoja sad mriju sjećanja na život koji sam ostavio na stranicama momačkih uspomena." (Iz romana MELIHA)

Bibliografija[uredi]

Drugi o njemu[uredi]

  • Fatmir Alispahić
    • "Zamislite da su Bošnjaci imali ovaj opus nakon drugog svjetskog rata o Foči i Višegradu,ne bi bilo genocida nad Bošnjacima, jer bi znali da se povijest može ponoviti. A Bošnjaci danas žive tako što nema pomena o Srebrenici u školama i nema ovih knjiga u školskoj lektiri. Genocid se nikako drugačije ne može zaustaviti osim kroz kulturu pamćenja.." (Sa promocije romana Meliha)
  • Husein Tokić
    • "Mustafićeva-Bošnjačka književna faktografija redovno rodnom gradu Srebrenici, za godišnjicu obilježavanja genocida nad Bosnjacima, poklanja ili istiniti roman, ili zbirku vezanih faktografskih pripovijedaka koje se prožimaju tematski, motivski, toponimski, istinitom radnjom, događajima i akterima.Čitajući Mustafićeve pripovijetke, sve doživite i emotivno ih osjetite prosječno na oko 4-5 stranica. Ovo su vjerodostojne priče u kojima je centralni motiv ljubav, a dominantna tematika genocid. U ratu je vrijeme zgusnuto jer se događaji strmoglavljuju a i fizička kategorija prostora je mala za mnogo događaja. Rat je za ljudski nestanak turbulencija tog vremena i prostora. Ovo je ono što karakteriše Mustafićeve pripovijetke, a koje ne gube na univerzalnosti zbog opisa istinitih događaja, istinitih likova sa srebreničkih i podrinjskih prostora.Postoje samo fakta - nestanak u ratnoj drami i tragediji Bošnjaka i njihovih toponima kao posljedice izvan njih određene im sudbine.Mustafićeve pripovijetke živa su i autentična slika bliske prošlosti koja emocionalno oscilira amplitudom ljubavne tragedije oko ose što se zove ni rat ni mir - ni život ni smrt, a opet i jedno i drugo je istovremeno pomiješano u gerničko-srebreničkom enklavskom i evropskom koordinantnom sistemu civilizacijskih vrijednosti. Oko «neprobojnog» zida enklave sazdanog od naše naive, najčešće počinje retrospektiva slike i događaja koju književnik Mustafić metodološki uspomenom sastavlja komadić po komadić . To je ratom razorena ljubavna idila ili ljubavi ljudi, naivnih i dobrih, zaboravnih i neopreznih.Ta retrospektiva žive, najčešće ljubavne slike, ruši se o zid uništenja bošnjačke enklave, pa tragedija liči umjetnički na razbijeno generacijsko ljubavno ogledalo koje Mustafić sastavlja vezivom ljubavi elegijske naracije.." (Iz recenzije Zbirke POSLJEDNJI VAPAJ ENKLAVE)