Jeremy Waldron

Izvor: Wikicitati
Jump to navigation Jump to search
Jeremy Waldron
britanski i novozelandski pravni teoretičar
Rođenje 13. oktobar 1953.
Novi Zeland
  • "Dostojanstvo je status osobe utemeljen na činjenici da joj je priznata sposobnost kontrole i regulacije njenih radnji u skladu sa njenim sopstvenim shvatanjem normi i razloga koji se odnose na nju; ono pretpostavlja da je ona sposobna da dâ i ovlaštena da ponudi svoje razumijevanje sebe (i načina na koji ona regulira svoje radnje i organizira svoj život), razumijevanje na koje drugi moraju paziti; i to konačno znači da ona ima potrebna sredstva da zahtijeva da njena agencija i njeno prisustvo među nama kao ljudskog bića bude uzeto ozbiljno i akomodirano u životima drugih, u držanjima drugih i njihovim radnjama prema njoj, i u društvenom životu uopće." (How Law Protects Dignity?)


  • "Mi učimo naše studente da je veliki rascjep u jurisprudenciji između pozitivnog i prirodnog prava. Ali mi možemo biti i precizniji od toga. Veliki rascjep je između pozitivnih objašnjenja pozitivnog prava i ne-pozitivnih objašnjenja pozitivnog prava [...] Kada je upitan u čemu se sastoji prirodno pravo, zagovornik ovih antipozitivističkih teorija često će producirati niz moralnih kriterija za evaluaciju pozitivnog prava. Naravno i pozitivist može učiniti isto. Razlika je u tome što će "prirodno-pravni" teoretičari" insistirati na tome da njihovi moralni kriteriji imaju interni odnos sa konceptom prava, tako da - sa različitim kvalifikacijama i nijansama - identifikacija nečega kao prava dovodi se u pitanje ako ne zadovoljava ove kriterije. Sve ovo je zanimljivo i važno. Ali "prirodno-pravna" teorija pozitivnog prava ovog tipa nije i sama teorija prirodnog prava. I dobro razrađena moralna teorija, koliko god da je objektivna, nije sama po sebi teorija prirodnog prava. Niti, po meni, nešto što je samo kombinacija ovo dvoje rezultira u teoriji prirodnog prava." (What is Natural Law Like?)


  • "[Prirodno pravo] mora biti slično pravu. Mora biti tip stvari koja može uređivati ljudske odnose na prisilan način kako to čini pravo. To znači, prvo, da prirodno pravo mora biti deontičko: to jeste, prezentovati sebe u prvom redu kao niz zahtjeva ili zabrana, nasuprot nizu vrijednosti, razloga, ili samo izrazito dobrih ideja. I, drugo, njegovi deontički diktati morali bi biti shvaćeni kao u nekom smislu provodljivi, to jeste, moralo bi se smatrati da nije neprikladno za prinudu da se koristi u njihovom održanju. Između sebe, ova prva dva uslova utjelovljuju ono što možemo nazvati "prisilnošću" prirodnog prava. Treće, da bi djelovalo na način koji je iole približan pravnom, prirodno pravni zahtjevi i zabrane također bi morali biti dopunjeni principima različitih vrsta. Četvrto, prirodno pravo, kao i svako pravo, moralo bi biti odvojivo od etike i moralnosti, čak i od objektivne etike i moralnosti. I, peto, prirodno pravo moralo bi biti predmet nekog zahtjeva poput zajedničkog priznavanja; kao bilo koji korpus prava, prirodno pravo mora djelovati među pojedincima, ne samo na pojedinačna ponašanja shvaćena solipsistički." (What is Natural Law Like?)


  • "Vladavina prava je jedan od najvažnijih političkih ideala našeg vremena. To je jedan u skupini ideala koji čine modernu političku moralnost; drugi su ljudska prava, demokratija, i možda također principi tržišne ekonomije." (The Concept and the Rule of Law)


  • "Ni jedan koncept o tome šta je pravo neće biti adekvatan ukoliko ne prida centralni značaj institucijama kao što su sudovi, njihovim specifičnim procedurama i praksama kao što je pravna argumentacija. Konceptualna shvatanja prava koja samo naglašavaju pravila a ne govore ništa više o pravnim institucijama od toga da neke institucije stvaraju pravila, ili da ih neke institucije primjenjuju, previše su nemarne u njihovom razumijevanju onoga što je pravni sistem. Oni su poput razumijevanja demokratije koja zanemaruju centralnu ulogu izbora. Filozofija prava je osiromašena kao opća teorija ako ne pridaje nikakvu pažnju formaliziranim proceduralnim aspektima sudova i saslušanja i elementarnim odlikama kao što je davanje objema stranama prilike da se čuju. To otkriva prazninu konceptualne analize ukoliko uopće ne pokušava da obuhvati sve to na apstraktan način ili ukoliko to smatra samo kontrigentnim odlikama nekih pravnih sistema, a ne drugih, i prema tome ispod pažnje opće jurisprudencije. Također sam kazao da čak i ako se može braniti samo fokusiranost na sama pravila, filozofija prava bi opet bila osiromašena ukoliko ne bi pridavala nikakvu pažnju određujućoj ulozi aspiracije zakona prema koherenciji među normama koje sadrži i oblicima razumne argumentacije koja je uključena kako u održavanju konzistentnosti, tako i u primjeni normi u pojedinim slučajevima." (The Concept and the Rule of Law)


  • "Interni aspekt društvenih praksi bio je ključ u Hartovom razumijevanju da određene prakse čine pravila i da stoga ne mogu biti isključene iz temelja pravnog sistema na osnovu toga što im nedostaje artikulisani normativni karakter. Veoma je razočaravajuće, stoga, što vidimo Harta kako uzmiče od implikacije ovog gledišta i odbija da ospori uporedno besmislenu poziciju britanskih konstitucionalista da se neke od najtemeljnijih konvencija britanskog ustava ne mogu smatrati pravnim pravilima jer nisu priznate i nametnute od sudova." (Are Constitutional Norms Legal Norms?)


  • "Raz smatra da pravo koje čini moralnu razliku - relativno prema zahtjevima pozadinske moralnosti - mora biti identifikovano bez činjenja bilo kakvog moralnog suda (zasigurno ne oko njegove suštine). Dworkin je vjerovao da pravo koje čini moralno razliku - relativno prema zahtjevima pozadinske moralnosti - mora i samo biti identifikovano moralno. Na određeni način sasvim je osobito da razlikovanje između pozicija koje drže dva pravnika toliko dijametralno suprotna poput Ronalda Dworkina i Josepha Raza tokom toliko godina - su svedena na tako iznijansirano razlikovanje." (Jurisprudence for Hedgehogs)


  • "[U]stavi se nužno osmišljavaju da traju, zaista osmišljavaju da nadžive njihove tvorce i politiku koja ih je izazvala. I tu je paradoks. Ako prežive, počet će izgledati sve više zastarjelim i mi ćemo se pitati (subverzivno ili pobunjenički) zašto smo obavezani osamnaesto-stoljetnim formulacijama. Isto tako, međutim, ukoliko prežive, oni će stvoriti uslove političke stabilnosti za koju se čini da je možemo uzeti zdravo za gotovo: možemo rizikovati sa svojim ustavom sada, jer je već izgradio reflekse s kojim će se suočiti takvim rizicima. Ali ukoliko predočimo savjet našeg ustavnog nepokoravanja u uslovima koji nisu toliko sigurni, onda svojoj publici zaista možemo učiniti hrđavu uslugu. Ustavima je potrebno da se ustanove; njima je potrebna dužnost i autoritet. To je naročito tačno za nove ustave." (Never Mind the Constitution)


Djela[uredi]