Jednako priznanje

Izvor: Wikicitati
Jump to navigation Jump to search
Jednako priznanje: moralni temelji manjinskih prava
Autor
Alan Patten
spis političke teorije
Originalni naziv
Equal Recognition: The Moral Foundations of Minority Rights
Datum izdavanja
2014.



1. Uvod[uredi]

  • "Snažna kulturna prava su moralna prava, koja su utemeljena u temeljnim razlozima principa prema određenim oblicima priznanja i akomodacije [...] Ako se misli o snažnim kulturnim pravima kao veoma čvrstim ili kontekstualno nepromjenjivim, onda je teza snažnih kulturnih prava sigurno pogrešna [...] [P]ostoje zasigurno neke okolnosti u kojima se od država neposredno ne zahtijeva da prošire određene oblike priznanja i akomodacije kulturnim manjinama. Značajni primjeri takvih okolnosti uključuju one u kojima bi priznanje/akonomodacija: predstavljala ozbiljnu prijetnju međunarodnom i/ili unutardržavnom miru i sigurnosti; stvorila prostor u kojem bi kršenja ljudskih prava bila vjerovatnija nego što bi bila u odsustvu takvih politika; imala značajno oslabljujući efekat na temeljni smisao socijalne solidarnosti koji je potreban za potporu pružanja javnih dobara i zaštitu temeljnih liberalnih vrijednosti; utrošilo državno vrijeme i resurse u mjeri koja je nesrazmjerna značaju takvih politika u liberalno-demokratskom okviru; i napravila značajan doprinos društvenoj marginalizaciji i isključenju članova manjina u pitanju, poticanjem uslova pod kojima će članovima tih manjina predvidljivo manjkati vještine, kapaciteti, i pristup vrijednim društvenim mrežama koje su im potrebne da bi bili sposobni uživati prikladan spektar izbora u različitim područjima ljudskog života."
  • "Postoji uloga za političku teoriju, ne kao zamjena za raspravljanje, već kao refleksivni napor za razjašnjavanjem i ocjenom statusa određenih općih vrsta razloga koji se ističu s velikom regularnošću u zbiljskim debatama. Na ovaj način politička teorija služi ne kao zamjena za demokratsku raspravu, već kao resurs za one koji su uključeni u raspravu, da iz njega crpe u svrhu prosvjetljenja, te da bi učinili rigoroznijim njihove koncepte i tvrdnje."
  • "[S]nažna kultura prava su ugrubo uporediva sa socio-ekonomskim pravima priznatim kao ljudska prava. Kulturna prava sigurno nisu kontekstualno nepromjenjiva, ali dokle god se zadovolje određeni pragovi [...] ona su čvrsta na različite okolnosti i uslove. Analogija sa socio-ekonomskim pravima stoji u još jednom smislu također, u tome što, čak i ako je kontekst takav da država ne treba da usvoji politike akomodacije ili priznanja neke određene kulturne manjine, razlozi koji se ubrajaju u prilog usvajanja tih politika ne nestaju. Oni se umjesto toga skreću u cilj uspostavljanja uslova koji su pogodniji za konačno usvajanje predmetnih politika."
  • "[A]pstraktna dužnost države da bude osjetljiva prema interesima svih svojih građana implicira konkretniju dužnost proširenja pravične mogućnosti za samoodređenje na sve svoje građane. Ova konkretnija dužnost je temelj pro tonto razloga države da prošiti neutralno postupanje na različite koncepcije dobra koje vrednuju njeni građani [...] Država tretira dvije ili više koncepcija dobra neutralno, tvrdim, kada je jednako akomodirajuća za te različite koncepcije. Ona je jednako akomodirajuća prema dvjema ili više koncepcija dobra, onda, kada, relativno prema nekom prikaladnom polazištu, ona proširuje neke oblike potpore svakoj i nameće neke oblike prepreke svakoj."
  • "Poenta kulturnih prava nije da garantuju održanje bilo koje pojedinačne kulture, već da osiguraju pravične pozadinske ulove pod kojima ljudi kojima je stalo za preživljavanje ili uspjeh određene kulture mogu težiti da dovedu do tog ishoda. Prijedlozi politika usmjereni su onda prema uspostavljanju pravičnih pozadinskih uslova (kroz jednako priznanje), ne za osiguranje određenog ishoda. Iz činjenice da održanje određene kulture nije osigurano jednakim priznanjem ne može se zaključiti da je politika neuspješna. Relevantno pitanje u ocjeni režima politike jednakog priznanja jeste da li je priznanje istinski jednako. Da li su javne politike struktuirane na način koji je nepristrasan između većinskih i manjinskih kultura, ili postoji neka pristrasnost u odnosu na prvu?"
  • "Isključenje Favoritvolka ide sve do vrha, i sve do dna. Budući da poenta kulturnih prava, po mom objašnjenju, nije kulturno očuvanje, također ne postoji razlog za nacionalizaciju takvih prava temeljeno na teritorijalnom imperativu."


2. Preispitivanje kulture[uredi]

  • "Članovi grupe koji mogu kroz vrijeme pratiti porijeklo kulturnog kontinuiteta zaista dijele nešto što drugi ne dijele. Oni dijele jedni s drugima zajedničko iskustvo socijalizacije koje je različito od, jer je historijski izolovano od, iskustava socijalizacije koje su prošli drugi. Ova činjenica sugerira sljedeće rješenje za problem individuacije. Različita kultura je odnos koji ljudi dijele kada su, i u opsegu u kojem su, dijelili jedni s drugima podvrgavanje skupu formativnih uslova koji su različiti od formativnih uslova koji su nametnuti na druge. Kutlura, u ovom prijedlogu, vrsta je taloga. U bilo kojem trenutku njen sadržaj sastoji se u različitim vjerovanjima, značenjima, i praksama, ali ono što čini ta vjerovanja, značenja, i prakse one zajedničke kulture jeste da ljudi koji ih drže dijele zajedničko društveno porijeklo [...] Nije potrebno, i općenito neće biti slučaj da je svako ko dijeli kulturu bio podvrgnut identičnim formativnim uticajima. Formativna okolina svake osobe će tipično uključiti neke elemente koji su idiosinkratski u donosu na formativna iskustva drugih u grupi. Važna poenta je u tome da okolina također uključuje neke sveobuhvatne elemente, koji su nametnuti, zajednički, na sve članove grupe. Drugim riječima, da bi kultura postojala, mora postojati neki skup formativnih institucija i praksi kojima su potvrgnuti svi članovi grupe. Ako takvi formativni procesi ne postoje, ne bi postojala ni grupa."


5. Jednako priznanje[uredi]

  • "Definišem priznanje kao prilagođeni oblik akomodacije za identitetski povezane komponente koncepcije dobra."
  • "[B]udući da je jednako priznanje temeljeno na neutralnosti, a neutralnost na pravičnoj mogućnosti za samoodređenje svakog pojedinca, prikladno je tumačiti ideju 'uporedivih' sadržaja, resursa i tako dalje, jednakog priznanja na srazmjerni način. Stoga dvije ili više koncepcija dobra uživaju jednako priznanje, ne kada su im posvećeni jednaki nivoi resursa, sadržaja, i tako dalje, već kad im je posvećen neki srazmjerni nivo resursa, sadržaja, i tako dalje. Koncepcije dobra koje potvrđuju tek relativno malobrojni narodi mogu očekivati da će im manje resursa, i manje ekstenzivni sadržaji, biti posvećeni."
  • "[R]aspodjelna šema je potpuno pravična samo ako je prikladno osjetljiva na specifične koncepcije dobra koje ljudi zaista drže. Ako identitetski povezana koncepcija dobra koju oni drže ne uživa (srazmjerno) jednako priznanje, onda se nositelji te koncepcije mogu legitimno žaliti da je raspodjelna šema nepravična na temelju poricanja neutralnog tretmana koncepcije. Žalba je pretpostavljajuća [...] jer neutralnost postupanja nije apsolutni zahtjev pravde, iako ima težinu. Važna tačka za naglasiti ovdje jeste da žalba ne krši odgovornost za preference ili prigovor skupog ukusa. Ti obziri su relevantni samo u kontekstu šeme koja je inače pravična."


7. Demokratska secesija od multinacionalne države[uredi]

  • "Uslov neuspjeha-priznanja je relevantan u kontekstima u kojima postoji pluralnost nacionalnih identiteta među građanima tobožnje secesionističke jedinice (T). Naročito, ona se tiče slučajeva gdje, iako neki građani T imaju snažne, čak isključujuće, pod-državne identitete fokusirane na T, drugi održavaju nacionalni identitet fokusiran na državu kao cjelinu (S)."
  • "Multinacionalni ustav postoji [...] kada su ustanovljene formalne i/ili neformalne strukture, norme, i prakse koje nude demokratski forum koji odgovara svakom nacionalnom identitetu koji se nalazi u političkoj zajednici. Kada postoje takvi aranžmani, građani sa različitim identitetima, ali koji žive zajedno u istoj političkoj zajednici, mogu naći i odnositi se prema demokratskom forumu za kolektivno odlučivanje u kojem njihov identitet nalazi značajan izražaj. Postoji 'propust priznanja' kada ustavni aranžmani ne nude jednom od nacionalnih identiteta zajednice forum za samoupravu. Možemo očekivati da će multinacionalni ustavni aranžmani imati veoma različite oblike zavisno od faktora poput političke tradicije i kulture zajednice i kako su teritorijalno raspršeni nacionalni identiteti koje treba priznati. Multinacionalni federalizam predstavlja jedan važan primjer multinacionalnih ustavnih aranžmana. U multinacionalnom federalnom sistemu, federalne jedinice definisane su na taj način, i data su im takva ovlaštenja, da dopuste nosiocima pod-državnih nacionalnih identiteta njihove sopstvene političke zajednice, dok istovremeno održavaju značajnu ulogu za širu državu koja pridaje mjeru priznanja onima koji gaje identitet prema cijeloj državi."
  • "Devolucija ili federacija koja je pripisala previše ovlaštenja pod-državnoj vlasti na kraju bi porekla jednako priznanje građanima pod-državne jedinice koji gaje identitet prema cijeloj državi."
  • "Općenito [...] raspodjela u kojoj svi dobijaju nešto on onoga što žele treba se smatrati superiornom prema onoj u kojoj većina dobija sve od onoga što žele, dok manjina ne dobija ništa. I gdje je ovo istina, približavanje idealu bi težilo da svakome da neku mjeru članstva u njihovom preferiranom udruživanju. Ali to je upravo ono što multinacionalni ustavni aranžmani teže da učine. Kada su takvi aranžmani na mjestu, svaki građanin je, u suštini, dio dvije zajednice: onoj koja uključuje sve i samo građane T; i drugoj koja uključuje sve i samo građane S. Iako neki možda ne žele uopće da budu dio jednog od tih udruživanja, niko ne bi bio isključen od barem nekog nivoa preferiranog udruživanja."