George Letsas

Izvor: Wikicitati
Jump to navigation Jump to search
George Letsas
britansko-grčki pravni teoretičar
Rođenje
Grčka
  • "Ne treba se kretati previše brzo od tvrdnje da je ispravno postupati sa ljudima na određeni način, do tvrdnje da mi kolektivno imamo pravo da tebe natjeramo da s njima postupaš na taj način. Varanje svog partnera je loše; besmisleno varanje je još gore. Ali iz toga ne slijedi da država ima pravo da kažnjava varanje. Država ne treba sankcionisati ponašanje na temelju toga da će me time učiniti boljom osobom ili na temelju toga što je jedan vid života ili koncepcija dobrog superiorna u odnosu na onu koju ja trenutno držim. S obzirom da je moja odgovornost da odlučim o tome, i budući da smo svi jednaki, država ne treba birati strane o tome da li je plan života nekih od nas etički inferioran onom drugih [...] Stoga, ako postoji etička vrijednost u izražavanju sebe na način koji vrijeđa vjerovanja drugih, onda zabranjivanje tih izričara znači davanje prednosti jednom vrijednom etičkom idealu nad drugim. To znači korištenje kolektivne sile s ciljem primoravanja nekih pojedinaca da napuste jednu etički vrijednu praksu (provokativna umjetnost) iz razloga što je drugima za osudu. I takva kolektivna upotreba sile ne može se pomiriti sa zahtjevom da liberalna država postupa sa svim ljudima kao slobodnim i jednakim činiocima, koji su odgovorni za izabiranje svojih sopstvenih etičkih ideala." (Is there a right not to be offended in one’s religious beliefs?)


  • "U liberalnoj demokratiji [...] svi građani trebaju imati mogućnost da učestvuju kao jednaki, ne samo u glasanju i izražavanju svojih gledišta o tome kako se nama treba vladati, već također i u oblikovanju javne kulture. Javna kultura uključuje puno više od javnog mišljenja o politici i regulaciji izražavanja. Ona uključuje koju odjeću i životne stilove možemo vidjeti na ulicama, koje proizvode je moderno posjedovati, koje knjige se mogu naći u knjižarama, kojoj smo muzici izloženi, za koje se šale osjećamo lagodno ih izreći itd. Pravično je da u liberalnoj demokratskoj državi, javna kultura bude oblikovana organski, kao posljedica miliona (kulturnih, estetskih, etičkih) izbora koje svi mi svakodnevno činimo. Ali nije pravično da vlada namjerno reguliše ili preuzima kontrolu javne kulture na temelju toga da su neki etički ili estetički ideali pogrešni - kao što to čini kada zabrani religijski uvredljiv govor." (Ibid.)


  • "Srž ljudskih prava izražava moralne zahtjeve koji čine nedopustivim za bilo koju političku zajednicu da čini određene pojedinačne slobode ili izbore predmetom kolektivne (večinske) demokratije. Koje knjige neko bira da čita, da li da zasnuje porodicu ili ne, koju religiju da praktikuje, nisu pitanja o kojima se treba odlučivati kolektivno [...] Politička moralnost te stvari stavlja izvan dosega političkih procesa, dopuštajući pojedincima da čine sopstvene izbore. Nedopustivo je za vlade da krše temeljna ljudska prava tako razumljena i nikakva institucionalna odluka (bila zakonodavstva, suda, ili ustavne skupštine) ne može promijeniti tu moralnu činjenicu. Sudovi imaju dužnost da otkriju šta zahtijeva politička moralnost, jer je njihova uloga da odobri državnu prinudu samo kada spada u stvari o kojima možemo kolektivno odlučivati." (Harmonic Law: The Case Agaist Pluralism)


  • "Naučnici prava EU ne mogu koristiti koncept dijaloga u bukvalnom smislu: nije tačno da ECJ, na primjer, obustavlja postupak pred njim dok se njegove sudije nisu srele, raspravile, i razmjenile gledišta da sudijama nacionalnih ustavnih sudova. Niti je zahtjev za prethodno pitanje od nacionalnih sudova primjer istinskog dijaloga: sud koji zahtjeva odluku ne pita sudije ECJ-a da daju svoje mišljenje o slučaju; on traži od ECJ-a da odluči o pitanju prava. Niti ECJ traži od suda koji šalje pitanje da kaže šta misli o pitanju prava kojeg ovaj prosljeđuje. Dijalog je metafora koja cilja da obuhvati činjenicu da ono što je sud kazao ili učinio ima normativni značaj za ono što drugi sud treba da učini. I razlog zašto ne uspijeva u tome jeste što je dijalog procesna metoda za određivanje posljedica, dok je određivanje subjektivnih prava i dužnosti suštinska. Normativni ideal dijaloga pretpostavlja da ne postoji tačna odluka prije dijaloga između relevantnih činilaca i da je dijalog nužan uslov za legitimnost odluke. Ali po ne-pozitivističkom objašnjenju, to nikada nije slučaj u pravu. Koja subjektivna prava i dužnosti pojedinci imaju pred sudom, nezavisno je od bilo kojeg procesa dijaloga između suda koji odlučuje i drugih činilaca. Prema ne-pozitivistima, ono što određuje sadržaj subjektivnih prava i dužnosti su objektivni, umno-nezavisni moralni principi koji izračunavaju normativne posljedice prošle političke prakse na kolektivno provođena subjektivna prava i dužnosti." (Ibid.)


Djela[uredi]