Franz Werfel

Franz Werfel
austrijski književnik
Rođenje	10. septembar 1890. Prag, Češka
Smrt	26. august 1945. Beverly Hills, SAD

• "Naš se vlastiti život razumu prikazuje kao velika analogija transcendenciji. Imamo unutarnji osjećaj o našem tijelu. Naše je tijelo ipak nešto potpuno drugačije od tog unutarnjeg osjećaja koji o njemu imamo. Ono je stvar ne samo za nas, već za sebe sama. Tijelo nas tako transcendira. Naš duh nam pripada manje nego naše tijelo. Spoznaja da, na primjer, zbroj kuta nekoga trokuta iznosi 180 stupnjeva, da se svjetlost širi 300.000 km u sekundi, da se septakord mora sastojati od četiri različita tona, nije nipošto moja osobna spoznaja, već ja u njoj samo smijem sudjelovati. Svi mi na neki način sjedimo za stolom koji je postavio duh i svi, s većim ili manjim apetitom, jedemo iz zajedničke zdjele. Duh nas stoga transcendira. No, to Ja, ta osoba u odnosu na koju su tijelo i duh transcendentni, ta ličnost i taj ego nipošto nisu naša vlastita svojina. Niti ih stvaramo, niti njima vladamo. U trenucima prosvjetljenja čak nam se suprotstavlja kao plastično strano, pa često i neprijateljsko biće nad kojim nemamo moć. Ljudsko Ja prema tome transcendira samoga sebe. To je tajanstveni preslik božanstva unutar našeg osobnog mikrokozmosa i takoreći najbliži i najoskudniji bog kojeg opažamo."

• "Ko ne radi, ne mora ni jesti. To sadističko počelo koje zlurado ustanovljuje žalosno stanje stvari, u sebi sadrži jedno od najvećih poniženja čovjeka, jer metafizički značaj mog života srozava na ekonomsku ništavnost. Kako? Da se moje pravo na život i moja životna vrijednost, fizički i duhovno ne sastoje ni u čemu drugome osim u proizvodnji hrane koja mi jamči jedan njezin udio? Gornje počelo poput munje osvjetljava čitavu bijedu socijalističke hereze koja nas ljude na najveći mogući način ponižava, iako joj je naše ljudsko dostojanstvo neprestano na jeziku."

• "Samo bolesnik koji ju više nema može shvatiti razornu snagu koju proždire besmisleno, dugočasno, naizmjenično pravljenje važnim, a koje se obično naziva "društvenim životom". Koncert koji gluhi priređuju jedni drugima pri razuzdanoj buci. Gluhi koji ne znaju da su gluhi jer sami sebe mogu čuti."

• "Ona moć u čovjeku koja sebe naziva duhom, svim ga mogućim sredstvima utjecaja nastoji spriječiti da se na Zemlji osjeća kod kuće. Nauka čini suprotno. Time bi nauka u površnom proturječju bila ne-duh preobučen u duhovno, dok je u stvarnosti i ona neprirodna pomoć, Lucifer, svjetlonoša, nesvjesni službenik božji koji bi čovjeku trebao olakšati njegov boravak u paradoksu."

• "Najpokvarenije riječi koje čovjek može izgovoriti zbog straha stvorenja od mišljenja i osjećanja su: "Ja sam za to preglup", ili "Nemam ja glavu za to". Udobno ustrajavanje na niskosti niže je od same te niskosti."

• "Za naše vlastite uspjehe i neuspjehe uvijek pronalazimo neko časno objašnjenje, dok drugi ljudi, među njima čak i naši bližnji, te naše uspjehe i neuspjehe uglavnom interpretiraju podcjenjivački. Samoobmana i zloba žarišta su društvene elipse koju u svome životu stalno optrčavamo."

• "Ja sam slovo negdje, u nekom velikom, debelom romanu. Nije mi poznato moje značenje kao ni značenje onih malobrojnih susjednih slova koja sa svog mjesta mogu vidjeti. Ne znam kojemu slogu pripadamo od kojih je, osim drugih slogova, sazdana nepoznata riječ koja nas obuhvaća i s bezbrojnim drugim nepoznatim riječima tvori retke knjige koji ravnomjerno ispunjavaju njezine stranice. Kako ne prepoznajem čak ni smisao i značenje slova koje jesam, kako bih nešto mogao znati o smislu cijeloga, velikog i debelog romana, o njegovoj radnji, podjeli, strukturi, početku i kraju, zapletu i razrješenju, glavnim i sporednim likovima i, uopće, nešto o njegovu autoru? Ali kako sam ipak slovo jedne velike cjeline, kao u tajanstvenu kolu za ruke držim meni nerazumljiva susjedna slova i na taj način stojim u vezi, u neprekidnom duktusu meni skrivene priče koji prožima i moje postojanje, čvrsto sam uvjeren – ja sam smisleni djeličak koje oko izvan knjige koje bez muke čita i piše može dešifrirati i povezivati. Obasjano tim onostranim okom, to malo slovo gaji sigurnu nadu, ne, nego ponosnu slutnju, da cjelini ne služi samo kao nužnost cjelovitosti, već da i u svojoj majušnosti sadrži taj neizmjerno nepoznati smisao."