Evaluacija i pravna teorija

Evaluacija i pravna teorija
Autor	Julie Dickson
Originalni naziv	Evaluation and Legal Theory
Datum izdanja	2001.

• "Centralno pitanje koje motivita ovo istraživanje je sljedeće: u kojem opsegu, i u kojem smislu, mora pravni teoretičar činiti vrijednosne sudove o fenomenu kojeg želi da okarakteriše s ciljem stvaranja uspješne teorije prava?"

• "[P]ostoje tri glavna smisla u kojima se jeste/treba razlikovanje može razumijevati, naime kao demarkacija pozicija onih teoretičara koji tvrde ili poriču sljedeće: (1) da bi se adekvatno razumjelo pravo, pravni teoretičar mora moralno evaluirati pravo (ja ću ovo nazivati tezom moralne evaluacije); (2) da bi se adekvatno razumjelo pravo, pravni teoretičar mora pravo smatrati moralno opravdanim fenomenom (teza moralnog opravdanja); i (3) da se vrijednosni sudovi koji se tiću korisnih moralnih posljedica zalaganja za određenu teoriju prava mogu legitimno javljati među kriterijima uspješnosti pravnih teorija (teza korisnih moralnih posljedica)."

• "Prisup koji je upravo iznesen ne tvrdi da su pravni sistemi nužne odlike svih ljudskih društava, niti da su sva ljudska društva razmišljala o pravu na isti način. Poenta je samo u ovome: budući da mi smatramo da ima nešto posebno u određenim formama društvene organizacije koje smatramo pravnim, i budući da priznajemo da su, kroz historiju, neke forme društvene organizacije bile pravni sistemi, a neki nisu, jedini način na koji možemo početi sa istraživanjem kakva je ova specifična forma društvene organizacije, i kako se razlikuje od drugih tipova društvenih organizacija, jeste pokušajem izoliranja i objašnjavanja onih odlika koje su joj svojstvene, i koji je čine takvom kakva jeste. Takve odlike ne mogu biti ništa ni više ni manje nego bitna svojstva prava, i biti će nužno tačno da pravo ispoljava takva svojstva."

• "Shodno gledištu koje je ovdje predstavljeno, onda, ono što označava teoriju takvom da spada unutar granica analitičke jurisprudencije nije to koja bitna svojstva ona tvrdi da pravo posjeduje, već da smatra da pravo posjeduje takva svojstva, te da poima zadatak teorije prava da ih identificira i objasni. / To je tip poduhvata, gore opisan, za kojeg ja smatram da su ga vršili, na primjer, Toma Akvinski, Jeremy Bentham, John Austin, H. L. A. Hart i Hans Kelsen, te kojim se danas bave John Finnis i Joseph Raz. Primjetno odsutan iz ove prozivke Kuće slavnih jurisprudencije je, naravno, Ronald Dworkin."

• "U zaključivanju ovog predstavljanja zadatka analitičke jurisprudencije, važno je istači da uspješna teorija ovog tipa mora činiti više od ukazivanja na bilo koji izabrani pod-niz nužno tačnih tvrdnji koje objašnjavaju ona svojstva koja nešto mora posjedovati da bi bilo pravo. To je zbog činjenice što neki takvi pod-nizovi neće ispuniti drugi kriterij uspješnosti teorije ovog tima, naime da mora adekvatno objasniti šta je pravo. Ovaj dalji kriterij eksplanatorne adekvatnosti je vitalan za ocjenjivanje uspješnom tipa pravne teorije koju razmatramo. Ono što imam na umu jeste jednostavna, ali opet vitalno važna poenta da je nužno za bilo kakvu takvu teoriju da se nosi sa podacima koje želi da okarakterizira na način koji je prikladan, i adekvatan u odnosu na, prirodu takvih podataka.

• "Teorije jurisprudencije ne smiju nam samo govoriti istine, već nam moraju reći istine koje osvjetljavaju to što je najvažnije i karakteristično za fenomen pod istragom. Šta više, u činjenju toga, te teorije moraju biti dovoljno senzitivne na način na koji poimaju pravo oni koji žive pod njim."

• "Zagonetka je sljedeća: kako je moguće da pravna teorija čini evaluativne sudove o svom predmetu na način na koji to mora činiti ukoliko želi biti eksplanarorno adekvatna, a istovremeno tvrditi da se ne upušta u činjenje sudova moralne vrijednosti odluka prava?"

• "[D]irektno evaluativne tvrdnje biti će one tvrdnje koje pripisuju vrijednost ili zaslugu nečemu na ovakav temeljan način ocjenjujući ga kao dobro. Direktno evaluativne tvrdnje, onda, su one koje su forme, ili koje podrazumijevaju tvrdnje koje imaju formu, "X je dobar". Direktno evaluativne tvrdnje koje se tiču prava bi uključivale: "pokornost pravu je dobra"; "postoji općenita moralna obaveza da se poštuje pravo"; "pravo nužno posjeduje legitimni moralni autoritet nad svojim subjktima", i "pravo je moralno opravdano".

• "[I]ndirektno evaluativne tvrdnje ističu da određeni X ima evaluativna svojstva, ali ne podrazumijevaju direktno evaluativne tvrdnje koje ističu da je taj isti X dobar (ili loš). Indirektno evaluativna tvrdnja forme "X je važna odlika prava", prema tome je tvrdnja koja pripisuje neka evaluativna svojstva toj odlici prava, ali koja ne podrazumijeva direktno evaluativne tvrdnje da je odlika prava o kojoj se raspravlja dobra (ili loša)."

• "[M]ože postojati podržavajući odnos koji se kreće od direktno evaluativnih tvrdnji do indirektno evaluativnih tvrdnji, ali ipak ne postoji podrazumijevajući odnos koji ide u drugom pravcu, t.j. iako činjenica da je određeni događaj bio najbolja (ili najgora) stvar koja se dogodila nekome u njegovom životu može ponuditi potporu tvrdnji da je taj događaj važan; tvrditi da je određeni događaj važan ne podrazumijeva da je to najbolja stvar koja se ikada dogodila u životu osobe, ili najgora stvar, niti bilo kakvu sličnu direktno evaluativnu tvrdnju u odnosu na taj događaj."

• "[J]edan općeniti način na koji se indirektno evaluativne tvrdnje, da su određene odlike prava važne za objašnjavanje, mogu podržati bez pribjegavanja direktno evaluativnim tvrdnjama koje se odnose na to da li su te odluke dobre ili loše, jeste na osnovu toga da li su te odlike takve da ih pravo neizbježno ispoljava, i koje prema tome otkrivaju osoben karakter i način djelovanja prava [...] [P]onekad pravni teoretičar može prosuditi da je određena odlika prava bitna za objašnjavanje na temelju učestalosti određenih vjerovanja koja se tiču te odlike na strani onih koji su subjekti prava, i posljedica koje ta vjerovanja imaju."

• "Moja tvrdnja, onda, jednostavno je ova: kada pristupimo određenom društvu i hoćemo da saznamo da li je regulirano pravom, mi ne moramo pokušati iznaći koje norme će se ispravno tretirati kao moralno obavezne od istinski praktično razumnih ljudi, niti moramo konstruisati sveobuhvatnu političku teoriju koja stavlja prošle i sadašnje ukaze vlade tog društva u njihovo najbolje moralno svijetlo. Razlog za to jeste što se mi već suočavamo sa bogatstvom očitih podataka, u formi sudova i drugih pravnih institucija i zvaničnika, i čitave plejade navodno obavezujućih pravnih normi kojih su subjekti tog društva svjesni i koje koriste u svojim svakodnevnim aktivnostima u organiziranju svojih poslova i u rasuđivanju o tome šta da čine. Neovisno od moralne ili druge dobrobiti tih normi, i od moralne ili druge dobrobiti specifičnih institucija i procedura iz kojih one proizilaze, pravo utječe na živote onih koji žive pod njim, i to čini na određene specifične načine koji ga ističu kao vrstu društvene institucije koja jeste. Da pravo ima te efekte, i da ih ima zahvaljujući specifičnom načinu na koji funkcioniše, i neovisno od moralne ili nemoralne sadržine toga o čemu je, temeljna je odlika prava, i načina na koji mi razmišljamo i orijentiramo sebe u odnosu na njega. Mi smo svi svjesni da tamo gdje je pravni sistem u postojanju mi ćemo pronaći specijalne vrste institucija i procedura, i mi smo također svjesni da će pravo funkcionisati kroz te institucije i procedure - u mjeri u kojoj uklanja naše slobode ukoliko mu se ne pokoravamo - bili mi sa njim u moralnoj saglasnosti ili ne, i nebitno da li ono funkcionira tako da pravilno nadgleda i opravdava državnu prisilu ili ne / Moja tvrdnja je, onda, jednostavno ta da je dio našeg zajedničkog razumijevanja prava da gdje god je pravni sistem u postojanju on djeluje kroz specifične institucije i procedure, i da to čini neovisno od toga da li je ono što proizilazi iz tih institucija primjer moralno opravdane državne prinude ili je proglašeno za opće dobro [...] [U]spješna pravna teorija mora adekvatno odražavati i objašnjavati način na koji oni koji su subjekti prava razmišljaju o njemu i razumijevaju ga. Da li mi želimo, ili ne, ići dalje u moralnoj evaluaciji prava, i testirati da li i pod kojim uslovima je ono moralno opravdana društvena prisila, postojanje moćnih vrsta društvenih institucija koje mi smatramo da su drugačije od drugih vrsta društvenih organizacija i koje djeluju na specifične načine - nekada u pravedne svrhe, a nekada u nepravedne svrhe - jeste nešto što je temeljno za način na koji mi mislimo o pravu i kojeg je zbog toga životno važno objasniti."

• "[K]ako treba da objasnimo prirodu prava? Odbacujući tezu moralne evaluacije, moralnog opravdanja i korisnih moralnih posljedica, i usvajanjem posredno evaluativnog pristupa pravnoj teoriji koji teži da izabere i objasni važne i značajne odlike prava, bez prejudiciranja pitanja da li one čine ili ne čine pravo dobrim ili opravdanim fenomenom. Šta je svrha tog pristupa? Da produbimo naše razumijevanje centralno važne društvene institucije koja ima sveprisutan utjecaj na naše živote, i da nam posluži kao prosvjetljujuća pretača poduhvatu ocjenjivanja da li, i u kojem smislu, i pod kojim uslovima pravo može biti moralno vrijedno."