Zločin i kazna (roman)

Zločin i kazna
Autor	Fjodor Dostojevski
Originalni naziv	Преступление и наказание - Prestuplenie i nakazanie
Datum izdanja	1866.

• "...Što se, pak, tiče moje diobe ljudi na obične i neobične, priznajem da je ona unekoliko proizvoljna, ali ja i ne insistiram na tačnim brojčanim podacima.. Ja samo vjerujem u svoju glavnu misao. A ona se sastoji u tome da se ljudi već po prirodnom zakonu uopće dijele na dvije kategorije: na nižu (na obične), to jest, tako reći na materijal koji služi samo za rađanje sebi sličnih, i na ljude u pravom smislu, to jest ljude koji imaju dara ili talenta da u svojoj sredini kažu novu riječ.

Tu, razumije se, postoji beskonačno mnogo podjela, ali osobne crte obaju kategorija su dovoljno izrazite: prvu kategoriju, to jest materijal, općenito govoreći, čine ljudi koji su po svojoj prirodi konzervativni, uljudni, ljudi koji žive u poslušnosti i vole slušati.

Po mom mišljenju, oni su i obvezatni biti poslušni, jer to je njihova namjena i u tome nema apsolutno ništa što bi ih ponižavalo. Čitava druga kategorija gazi zakon, to su rušitelji, ili su, sudeći po njihovim sposobnostima, naklonjeni rušenju. Zločini tih ljudi su, razumije se, relativni i vrlo različiti; u većini slučajeva, u veoma raznolikim izjavama, oni traže obaranje postojećeg u ime nečeg boljeg. Ali ako je jednom od tih ljudi potrebno zbog svoje ideje pregaziti i preko mrtvog tijela i krvi, po mom mišljenju, on sam sebi to može dopustiti - uostalom, sve u zavisnosti od njegove ideje i njenih razmjera - to imajte u vidu..."

... Prva kategorija je uvijek - gospodar svog vremena, a druga - gospodar budućnosti. Prvi održavaju svijet i brojčano ga umnožavaju; drugi pokreću svijet i vode ga cilju. I jedni i drugi imaju potpuno ista prava na postojanje...

• "Blijeda kao krpa i kao da nema snage da vikne, nasred sobe je stajala Lizaveta s velikim zavežljajem u rukama i ukočeno gledala u ubijenu sestru. Ugledavši Raskoljnikova kako istrča, ona zadrhta treperavo kao list i po čitavom licu joj prođoše grčevi; ona podiže ruku, otvori usta, ali ipak ne vrisnu, nego polahko, buljeći u njega, ali ne vrišteći, kao da nema vazduha da vrišti, poče da uzmiče pred njim u ugao sobe. On jurnu na nju sa sjekirom: njene usne se iskriviše tako žalosno kao kod sasvim male djece kada se počinju nečega plašiti pa netremice bulje u predmet koga se boje i spremaju se da briznu u plač. I ta nesretna Lizaveta toliko je bila prosta, utučena i zauvijek uplašena da čak ni ruke nije podigla da lice zaštiti, iako je to bio najneophodniji i najprigodniji gest u tom trenutku, jer sjekira je bila podignuta pravo nad njenim licem. Ona samo malo podiže slobodnu lijevu ruku, ali ni blizu licu, i lagano je ispruži prema njemu, kao da ga odstranjuje. Udario ju je oštricom pravo po lobanji i odjednom joj, gotovo do tjemena, rasjekao sav gornji dio čela. I ona samo što se stropošta. Raskoljnikov sada sasvim izgubi glavu, zgrabi njen zavežljaj, a onda ga baci i potrča u predsoblje." (VII)

• "Do vlasti dolazi samo onaj ko se osmjeli da sagne i uzme je. Tu se traži jedno, samo jedno: treba se odvažiti!"