Veto igrači: kako djeluju političke institucije

Izvor: Wikicitati
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Veto igrači: kako djeluju političke institucije
Autor
George Tsebelis
spis političke teorije
Originalni naziv
Veto Players: How Political Institutions Work
Datum izdavanja
2002.



  • "Ni režimi, ni političke stranke ne mogu sami objasniti karakteristike koje može teorija veto igrača. Uistinu, glavni argument u knjizi je taj da se svaka konfiguracija tradicionalnih varijabli preslikava na jednu specifičnu konstelaciju veto igrača, pa je moguće da su dvije zemlje različite u svim tradicionalnim varijablama (režimi, politički sistemi, izborni sistemi, vrste zakonodavnog tijela, vrste stranaka) a da ipak imaju iste ili slične konstelacije veto igrača. Konstelacije veto igrača su te koje najbolje objašnjavaju zakonodavnu stabilnost, a zakonodavna stabilnost je ta koja utječe na niz drugih politika i institucionalnih karakteristika."


  • "Ukratko osnovni argument knjige je sljedeći: da bi se promijenile politike (ili, kao što ćemo govoriti u nastavku: promijenio (zakonodavni) status quo određeni broj pojedinačnih ili kolektivnih aktera moraju pristati na predloženu promjenu. Nazivam takve igrače veto igračima. Veto igrači se određuju u državi ustavom (Predsjednik, Dom predstavnika i Senat u SAD) ili političkim sistemom (različite stranke članovi vladajuće koalicije u Zapadnoj Evropi). Nazivam ove dvije različite vrste veto igrača institucionalnim i stranačkim veto igračima. Nudim pravila kojima se identificiraju veto igrači u svakom političkom sistemu. Na temelju tih pravila, svaki politički sistem ima konfiguraciju veto igrača (određeni broj veto igrača, sa specifičnim ideološkim razmacima između sebe, i svaki sa određenom kohezijom). Sve ove karakteristike utječu na niz ishoda koji mogu zamijeniti status quo (pobjednički niz statusa quo, kao što ćemo nazivati niz ovih tačaka). Veličina pobjedničkog niza statusa quo ima specifične posljedice na zakonodavstvo: značajna odstupanja od statusa quo nemoguća su ako je pobjednički niz mali, odnosno, ako je veto igrača mnogo, kada imaju značajne ideološke razmake među sobom, i kada su interno kohezivne. Ovo ću nazivati nemogućnošću značajnih odstupanja od statusa quo stabilnošću zakonodavstva. / Dodatno, političke institucije nizaju veto igrače na specifične načine da bi pravili zakonodavne odluke. Određeni veto igrači koji presenzuju "uzmi ili ostavi" prijedloge drugim veto igračima imaju značajnu kontrolu nad zakonodavstvom koje zamjenjuje status quo. Nazivam takve veto igrače postavljačima agende. Postavljači agende moraju prijedloge učiniti prihvatljivim od drugih veto igrača (u suprotnom prijedlozi će biti odbijeni i status quo će biti očuvan). U stvari, oni će birati između ostvarivih ishoda onaj kojeg najviše preferiraju. Kao posljedica, ovlaštenja postavljanja agende su u obrnutom odnosu prema stabilnosti zakonodavstva: što je veća stabilnost zakonodavstva (manji niz ishoda koji mogu zamijeniti status quo), manja je uloga postavljača agende. U ograničenom slučaju gdje je promjena iz statusa quo nemoguća, nema nikakve razlike u tome ko kontroliše agendu. / Ukoliko znamo sklonosti veto igrača, pozicije statusa quo i identitet postavljača agende (sekvencu pokreta različitih aktera) moramo sasvim dobro predvidjeti ishode zakonodavnih procesa."


  • "Nudim pravila u skladu s kojima se sve političke institucije (tipovi režima, parlamenti, stranački sistemi, stranke, itd.) prevode u niz veto igrača, odnosno, aktera čija saglasnost se zahtijeva za promjenu statusa quo. Broj i pozicije veto igrača utječu na stabilnost zakonodavstva, odnosno, koliko je teško da se promijeni status quo. Sekvenca u kojoj veto igrači čine svoje odluke (odnosno, ko čini prijedloge kome) djeluje na utjecaj koje ti veto igrači imaju u procesu donošenja odluka. Da li su takvi veto igrači pojedinci ili kolektiviteti utječe na način na koji donose odluke o zakonodavstvu. Ako su pojedinci (kao što je predsjednik, ili monolitna politička stranka) oni mogu lako odlučiti na temelju svojih sklonosti. Ako su kolektiviteti (kao parlament ili slaba politička stranka), pozicija ishoda zavisi od unutrašnjeg pravila donošenja odluka (jednoglasnost, kvalificirana ili prosta većina), i ko kontroliše agendu. Stoga, tradicionalne političke institucije kao što su tipovi režina, ili broj domova u parlamentu, ili broj, kohezija, i ideološke pozicije stranaka, ili pravila donošenja odluka svih ovih aktera biti će prevedene u neku konstelaciju veto igrača, što je pak odrediti zakonodavnu stabilnost političkog sistema."


  • "[D]ržave sa malo veto igrača proizvode nekoliko značajnih zakona i malo bez-značajnih, dok države sa puno veto igrača proizvode malo značajnih i mnogo bez-značajnih."


  • "Broj veto igrača pozitivno je povezan sa ukupnim brojem zakona u državi. Ovo stvara očekivanje da se sam koncept "prava" razlikuje od države do države, gdje države sa velikim brojem veto igrača provode više inkrementalno zakonodavstvo. Pozitivni odnos između veto igrača i ukupnog broja zakona i negativni odnos između veta igrača i značajnih zakona implicira sveopći negativni odnos između ukupnog broja zakona i značajnih zakona."