Umihanin san
| Umihanin san |
|---|
| Autor |
| Rasim Muratović |
|
| Originalni naziv |
| Umihanin san |
| Datum izdavanja |
| 2004. |
- "Harun H. se sjeća kada mu je majka umrla i kada noćima nije mogao spavati. Požalio se Harisu. Haris mu je tada rekao: 'Kad legneš, ispruži se, zatvori oči i polahko mislima kreni od prstiju nogu, prati misli cijelom dužinom tijela do glave i vidjet ćeš, ne trebaju ti tablete, koje inače slabe srce.' I zaista, Harun je tada probao. Išao je mislima od prstiju noge polahko uz tijelo, i kad je došao do lica ono se opustilo od nekog grča, stisnuti zubi su popustili, a očni mišići su se raširili taman toliko da se oči ne otvore, Harun H. je čuo samog sebe kako duboko diše i tako je zaspao." (str.70)
- "U odnosu prema ljudima uvijek budi pravedan, pomaži slabije od sebe tako da ih ojačaš, a ne da ih učiniš zavisnim od tvoje pomoći, i ne zanosi se materijalnim vrijednostima, nemoj da te kutije zarobe, a istina se mora uvijek reći, bez obzira na posljedice." (str.72)
- "Ja sam prije polaska iz Bosne razgovarao sa jednim mladim efendijom što je bio za prošli ramazan ovdje u Norveškoj, pa ga zamolio da mi iznese njegova iskustva i on mi reče:
- -Moraš se pripremiti dobro, one ti naše izbjeglice u Norveškoj pitaju svašta, brate. Na sijelu poslije jednog mevluda sjeli mi tako, a ona omladina samo pita. Pitali me, eto, može li efendija imati mobitel? - Može - kažem ja. - A koji je znak u horoskopu Muhammed alejhiselam? - Eto šta su me sve pitali, i ja sam ti se malo i obruk'o, jer im ovo zadnje nisam znao odgovoriti. To nismo učili u školi." (str.93)
- "Žestoka ljetna vrućina i čudna šutnja. Sve je stalo. I tramvaji od Ilidže do Baščaršije i trolejbusi do Dobrinje, i vozovi do mora i Vrhpolja i ljudski korak i dječiji smijeh, čak i golubova let. Sve stoji u tom ratnom sarajevskom ljetnom danu 1992. Nigdje traga od života osim na vodi, tom izvoru života." (str.124)
- "Misao koja stoji zaključana u magazama mozga i ne može da izađe, da se iskaže. Ona postoji i navire u rojevima, ali nekako samo do vrata tih moždanih magaza i onda tu zastane i vraća se nazad, a da nije ni iskazana, ni oblikovana, niti nekome proslijeđena na razmatranje i presudu. A šta ima ko da razmatra i presuđuje? koga se to još tiče i zar nekome to još uopće i treba? Svakome je dosta njegovih misli." (str.130)
