U odbranu pravnog pozitivizma

Izvor: Wikicitati
Idi na navigaciju Idi na pretragu
U odbranu pravnog pozitivizma: pravo bez podrezivanja
Autor
Matthew Kramer
djelo pravne filozofije
Originalni naziv
In Defense of Legal Positivism: Law Without Trimmings
Datum izdavanja
2003.



  • "Prvo, iako odluke koje su posljedica proceduralno pravednog provođenja zlih zakona nisu ni obavezne ni legitimne u bilo kojoj mjeri, provođenje osigurava da zvanično djelovanje u administraciji prava nije ni gore ni bolje od onoga što se zahtijeva materijalnim standardima pravičnosti u samim zakonima. Tada nijedna osoba neće doživjeti više neprijatnog postupanja ili manje neprijatnog postupanja od onoga što ga sljeduje po tim zakonima. Imajući u vidu suštinske kamene međaše i odredbe koje određuju takvi zakoni, proceduralna pravda osigurava minimum materijalne pravde – minimum koji je također i maksimum, naravno. Zbog ove uloge određenja minimuma, proceduralna pravda razlikuje se od neograničenog zla. Čak i u najgorem obliku, ona postavlja čvrsta ograničenja; može se, prema tome, prikladno označiti kao 'pravda' [...] Drugo, budući da politika proceduralne pravde garantuje da se ni sa kim neće postupati gore niti bolje nego što se zahtijeva od primjenjivih pravnih normi, može stvarati odluke koje nemaju nikakvu afirmativnu moralnu težinu. Kada su primjenjive norme suštinski grozne, svako od koga se zahtjeva da ih provodi imat će moralnu dužnost da učestvuje u benevolentnom odstupanju od diktata normi. Daleko od toga da su obavezne i legitimne prima faciae, praksa striktnog provođenja zlih normi je skroz-naskroz kršenje moralnih dužnosti zvaničnika: ne postoje moralni razlozi (u prilog rigorozne primjene zlih naredbi) koje zvaničnikovo benigno odstupanje mora prevazići da bi bilo moralno opravdano. Iako zvaničnik, naravno, ima moralnu dužnost da ne provodi zlu naredbu u situacijama kada je neprimjenjiva, on nema moralnu dužnost – čak ni prima faciae moralnu dužnost – da provodi naredbu u situacijama kada je uistinu primjenjiva. On ima moralnu dužnost da ne ide ispod minimuma dostojanstva koju osigurava proceduralna pravda, ali on također ima moralnu dužnost da ne tretira taj minimum kao maksimum." (Pravda kao postojanost)


  • "[P]roceduralna pravda jeste vrsta pravde čak i ako joj može manjkati bilo kakva afirmativna moralna težina [...] [P]roceduralna pravda postavlja striktna ograničenja zvaničnim djelovanjima – iako je, naravno, suština takvih ograničenja određena materijom bilo kojih primjenjivih pravnih normi. Kada je materija normi fiksirana, proceduralna pravda održava minimum dostojanstva i nameće maksimum dostojanstva koji mora karakterisati zvaničnu administraciju prava. Upravo ove dvije operacije takve pravde u određivanju granica su ono što je čini vrstom pravde. Oni podižu striktne granice koje razlikuju proceduralno pravedan, ali suštinski zao režim, od režima koji je jednako zao i proceduralno nesputan [...] Sada, budući da su minimalno-održavajuće i maksimalno-namečuće uloge proceduralne pravde samo ponekad moralno benigne (čak prima faciae), i jer je svaka od ovih uloga neizbježno konstitutivna u formalnoj pravdi, mi moramo izvesti zaključak da je takva pravda samo ponekad moralno benigna (čak prima faciae). Drugim riječima, odbijanje da se pripiše bilo kakva imanentna dobrota moralnoj pravdi temeljena je na primjećivanju upravo onih odlika koji je označavaju kao modalitet pravde." (Ibid.)