Temeljni principi sociologije prava

Temeljni principi sociologije prava
Autor	Eugen Ehrlich
Originalni naziv	Grundlegung der Soziologie des Rechts
Datum izdanja	1913.

• "Sada, kao i u bilo kojem drugom trenutku, centar gravitacije pravnog razvoja ne leži u zakonodavstvu, niti u pravnoj nauci, niti u sudskoj odluci, nego u samom društvu." (Predgovor)

• "Sasvim je očevidno da čovjek živi u bezbrojnim pravnim odnosima, i da, s malo izuzetaka, potpuno dobrovoljno izvršava obaveze koje padaju na njega u tim odnosima. Čovjek izvršava svoje obaveze kao otac ili sin, kao muž ili žena, ne miješa se u uživanje prava svojih komšija, plaća svoje dugove, isporučuje ono što je drugi platio i vrši zakupcu uslugu koju se obavezao da izvrši. Pravnik je zacijelo spreman da primjeti kako svi ljudi vrše svoje obaveze jedino zato što znaju da će ih sudovi eventualno prinuditi da ih izvrše. Ako hoće da se pomuči - na šta, istina, nije navikao, - i da posmatra šta ljudi rade, a šta ne rade, pravnik će se uskoro uvjeriti u činjenicu da, po pravilu, misao o sudskoj prinudi čak i ne ulazi u svijest ljudi. Ukoliko oni ne rade prosto instinktivno, kao što je doista obično slučaj, njihovo ponašanje je determinisano potpuno drukčijim motivima: oni inače mogu da dođu u sukob sa svojim rođacima, da izgube svoj položaj, svoja prava, da dobiju glas svadljivog, nečasnog, neodgovornog čovjeka. Pravnik treba da bude posljednji koji će previdjeti činjenicu da ono što ljudi vrše ili ne vrše kao pravnu obavezu u tom smislu često nešto sasvim različito, a ponekad i mnogo više nego ono na što vlasti ikad mogu natjerati ljude da izvrše ili ne. Pravilo ponašanja je često sasvim različito od pravila kome se ljudi pokoravaju zbog prinude."

• "Pravilo ljudskog ponašanja i pravilo prema kome sudovi rješavaju pravne sporove mogu biti dvije savršeno različite stvari, jer ljudi se ne ponašaju uvijek prema pravilima koja će biti primjenjena za rješavanje njihovih sporova. Nema nikakve sumnje da pravni historičar shvata pravo kao pravilo ljudskog ponašanja; on utvrđuje pravila po kojima su se, u antično doba ili u Srednjem vijeku, sklapali brakovi, a muževi i žene, roditelji i djeca živjeli skupa u porodici; on pita da li je svojina bila individualna ili zajednička, da li je zemlju obrađivao sopstvenik, ili zakupac koji je plaćao rentu, ili kmet koji je vršio rabote; kako su bili zaključivani ugovori i kako se nasljeđivala svojina. Iste stvari se mogu čuti ako se putnik bude pitao, po povratku iz neke strane zemlje, da opiše pravo naroda s kojim se upoznao. On će pričati o obijačima prilikom ženidbe, o porodičnom životu, o načinu sklapanja ugovora, ali će imati malo da kaže o pravilima prema kojima se rješavaju tužbe pred sudom. / Ovaj pojam prava, koji pravnici potpuno instinktivno usvajaju kad proučavaju pravo neke strane nacije ili pravo davnih vremena iz čisto naučnih razloga, oni će odjednom odbaciti kad se obrate pozitivnom pravu njihove sopstvene zemlje i njhovog doba. I da oni to ne primjete, tako reći tajnim putem, pravilo prema kome ljudi postupaju postaje pravilo prema kome se njihovi postupci sude od strane sudova i drugih ustanova. Ovo posljednje, međutim, je također pravilo o ponašanju, ali ono je pravilo o ponašanju samo jednog malog dijela naroda, tj. - o ponašanju vlasti koje su pozvane da primjenjuju pravo, a ne kao ono prvo, - pravilo o ponašanju mase naroda. Naučno gledište je ustupilo mjesto praktičnom gledištu, prilagođenom zahtjevima sudskog službenika koji je, sigurno, zainteresovan da upozna pravilo prema kome mora da postupa. Istina je da pravnici gledaju na ta pravila kao na pravila ponašanja uopće, ali oni na to gledište dolaze jednim skokom u svom mišljenju. Oni misle da kažu da su pravila prema kojima sudovi donose presude pravila prema kojima ljudi treba da regulišu svoje ponašanje. Tome se pridružuje nejasno shvatanje prema kome će se tokom vremena ljudi stvarno ponašati u skladu s pravilima prema kojima sudovi donose presude. Tačno je, doduše, da pravilo ponašanja nije samo pravilo po kome ljudi obično regulišu svoje ponašanje, nego također pravilo po kome treba da se ponašaju, ali je potpuno neprihvatljiva tvrdnja da je to "treba" determinisano bilo isključivo ili pak prećutno od strane sudova. Svakodnevno iskustvo uči nas o protivnom. Sigurno da niko ne negira da sudske presude utiču na ponašanje ljudi, ali mi moramo prije svega ispitati u kojoj je mjeri to tačno i od čega zavisi."

• "Tri elementa, zato, moraju u svim okolnostima biti isključena iz pojma prava kao prinudnog poretka koji održava država - pojma koga se tradicionalna pravna nauka uporno držala u suštini, iako ne uvijek i u formi. Nije bitan element pojma prava da ga stvara država ni da ono čini osnovu za presude sudova i drugih organa, niti da je ono osnova za pravnu prinudu koja dolazi na osnovu takve presude. Ostaje jedan četvrti element, i mi želimo da pođemo od njega, tj. pravo je poredak [...] Možemo smatrati utvrđenim da je, u obimu pojma društva, pravo organizacija, tj. pravilo koje svakom članu društva određuje njegov položaj u zajednici, bilo da je to položaj nosioca vlasti ili položaj potčinjenog, i njegove dužnosti, i da je upravo potpuno nemoguće prihvatiti da pravo postoji u tim zajednicama pretežno u cilju rješavanja sporova koji nastaju iz društvenih odnosa. Pravna norma prema kojoj se sporovi rješavaju je samo jedna vrsta pravne norme s ograničenim ciljevima i funkcijama."

Drugi o djelu

• Hans Kelsen
  • "Rezultat Erlihovog pokušaja da definiciju prava oslobodi elementa prinude jeste definicija: pravo je poredak ljudskih odnosa. Ali to je definicija društva, ne definicija prava." (Opća teorija države i prava)