Svi me vole samo tata ne
Svi me vole samo tata ne je djelo romanopisca Đure Zrakića
- "Digao se, smognuo je snage, jer neko je morao prekinuti tu šutnju nijeme sobe. Čekali smo svi na njega i on je počeo:
- - Bacite se na mene kamenom, osudite me jer to zaslužujem. Možete to učiniti svi, samo jedan to nikada neće moći, jedan se neće baciti, a imao je najviše prava na to. Kriv sam, samo ja sam kriv za te žuljne ruke, koje su vlastitim žuljevima hranile sebe i majku, za sve neprospavane noći Marijine, Ivanove, Eline, Ljiljanine, za mladost koje više nema, a koja je bila samo traženje mene, čekanje na moj pogled, nadanje da ću ipak doći. Ne, nisam došao, nisam ga pogledao, čitav život ostavio sam ga sama. Sad je u mojoj kući kad više života nema. Danas sam ga želio primiti, radovao sam se njegovu dolasku jer bi on unio mir u ovu kuću, u kojoj mira nema. Čekat će ga ova kuća dugo. Ja nemam pravo reći: zašto si poginuo baš danas, danas smo te čekali? Ti si me, Ivane, čekao već davno, a nisi me dočekao."
- "Otac je stajao između dva groba. Jedan je tako svjež - samo prije nekoliko trenutaka zatrpan je lijes. Na humku su vijenci i više se ne vidi zemlja. U njoj leži njegov sin. Na drugom grobu nije bilo vijenca, samo su ruže procvjetale - a u njemu je ležala Marija. Njezino je ime izgovorio nebrojeno puta, urezivao u drveće. Ime koje mu još stoji na ruci, vrijeme ga nije izbrisalo. Stajao je Mladen dugo između dva groba i plakao. Sedamnaest godina nisu bili blizu jedni drugima kao danas samo zato što je on otišao. Otići će opet, jer za njegovim leđima čekali su ga Klara, Ela i Inga. Više nije potreban onima koji su u grobu, ali su ga voljeli i oprostili mu."
