Richard Stacey

Izvor: Wikicitati
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Richard Stacey
južnoafrički pravni teoretičar
Rođenje
Južnoafrička Republika
  • "U slučajevima u kojima analiza proporcionalnosti konačno zavisi od ispitivanja proporcionalnosti u striktnom smislu, razumijem da su sudije uključene u opravdavanje rednog poretka u svjetlu vanjskih i nezavisnih kriterija ili vrijednosti. U tim ustavnim kontekstima, međutim, ne postoji rasprava o tome koje vrijednosti sudije moraju uzeti u obzir u rangiranju važnosti ili ozbiljnosti prâva i ograničenja. Te vrijednosti su izričito istaknute u tekstu ustava. Sudije ne moraju biti moralni filozofi ili etički čarobnjaci da stvore vrijednosti u odnosu na koje se prâva i ograničenja moraju vagati, ili u opravdavanju zašto određeni skup vrijednosti treba imati prvenstvo u svakom slučaju. Oni samo moraju uputiti na izjave o vrijednostima u ustavu [...] [P]rava i društveni interesi koji bi mogli opravdati njihovo ograničavanje ne vuku društvo u suprotnim pravcima, prema nekompatibilnim ili nesrazmjerljivim vrijednostima. Upravo suprotno, sudska ili zakonodavna preferencija za zaštitom prâva ili slijeđenje suprotstavljenog interesa u određenom slučaju – ravnoteža koja se mora postići između njih – svodi se na to da sudije i zakonodavci moraju učiniti argumente kojima objašnjavaju koji od dva izbora bolje ostvaruje jedinstven skup vrijednosti." (The magnetism of moral reasoning and the principle of proportionality in comparative constitutional adjudication)


  • "Gdje se dogodi da je ustav privržen ka skupu temeljnih normativnih vrijednosti (demokratija, dostojanstvo, jednakost ili otvorenost, na primjer), vladavina prava zahtijeva da, isto kao što vlada mora nastaviti da naplaćuje poreze koje postavi i provodi ograničenja brzine koje nametne, zvanično postupanje mora biti u skladu sa ovim skupom temeljnih vrijednosti. Oštrije rečeno, da bi zvaničnici pokazali da njihovo postupanje zadovoljava zahtjev usklađenosti u teškim slučajevima, gdje se ne primjenjuju bilo kakva prethodno proglašena pravila, oni nemaju izbora nego da upućuju na dublje, pozadinske norme koje leže u ishodištu pravnog sistema u cjelini i koje prožimaju sva prethodno proglašena pravila. Ovo, pak, implicira prihvatanje normativno bogate koncepcije vladavine prava [...] Balansiranje kao rasuđivanje je mehanizam kojim sudovi mogu istraživati da li su predmetna ograničenja prava opravdana, pitajući se da li se može pokazati da li ograničenja prava mogu biti usklađena sa normativnim privrženostima. Štaviše, ideja normativne usklađenosti dopušta sudovima da održe moralnu autonomiju na kojima se uopće temelji privrženost ka vladaini prava, čineći normativne argumente koji teže da opravdaju vršenje javne vlasti upravo u tim teškim slučajevima gdje nema očito primjenjivih pravila. Kontinuirana privlačnost sudova u paradigmatskim državama prema balansiranju kao rasuđivanju i proporcionalnosti u striktnom smislu sugeriše da su ti sudovi privrženi toj bogatijoj koncepciji vladavine prava." (Ibid.)