Pravne norme i normativnost: esej o genealogiji

Izvor: Wikicitati
Jump to navigation Jump to search
Pravne norme i normativnost: esej o genealogiji
Autor
Sylvie Delacroix
spis pravne teorije
Originalni naziv
Legal Norms and Normativity: An Essay in Genealogy
Datum izdavanja
2006.



  • "Zakone donose muškaraci i žene, i činjenica da smo ih imali toliko dugo dokazuje da smo sposobni da ih stvorimo. Postoji, međutim, nešto oko prava što čini ovaj odgovor manje jednostavnim nego što se doima: kao društveni artifakt, pravo također treba da nas obavezuje. Zajednica ove dvije odlike je u korijenu preovladavajuće zabrinutosti onih koji nastoje da daju objašnjenje prirode prava: kako nas pravo može obavezivati, ako zavisi od promjenjivih volja i prohtijeva bilo koga ko se nađe u poziciji da obnaša političku vlast? U temelju ove zabrinutosti jeste ideja da je tvrdnja prava o njegovoj obaveznosti održiva samo ako neki oblik nužnosti preporučuje pravo kao poželjni okvir za organizaciju našeg društva. A gdje da nađemo tu "pohvalnu nužnost" ako su muškarci i žene jedini autori, bez bilo kakvog drugog jemca, njihovih sopstvenih zakona? Kakvu vrstu autoriteta bi ti zakoni imali, koji bi bili na milosti promijene volje njihovih subjekata (i autora)?"


  • "U mom pokušaju definiranja koncepta normativnosti kako se primjenjuje na pravo, precizirala sam dva različita 'nivoa' na kojima neko može postaviti definiciju pravne normativnosti. Razlikovanjem između sposobnosti prava da upravlja ponašanjem i mogućnosti prava da stvara dužnosti, tvrdila sam da naše objašnjenje pravne normativnosti dobija formu u pokušaju artikuliranja 'rascjepa' između ova dva nivoa. Kada su razlozi koje nudi pravo dovoljno snažni da stvore dužnosti? Ako se hoće ostaviti ikakav prostor za ideal građanske odgovornosti, odgovor se mora oblikovati u terminima moralne legitimnosti: zahtjev prava za našom obavezanošću, o nametanju dužnosti nama, uspješan je ako se doživi kao legitiman, ako se smatra da promovira ideale ili vrijednosti koje mi želimo da pravo njeguje. Razov način izražavanja ove ideje leži u 'uobičajenoj tezi opravdanja': pravo se smatra legitimnim, i prema tome obaveznim, ako njegovo 'rješenje-prečica' za kompleksna balansiranja svih razloga koji se primjenjuju na pojedinca stvarno dopušta njoj da se povinuje zahtjevima 'ispravnog razuma'. / Po ovom gledištu, onda, ne može se objasniti normativnost prava samo ukazujući na njegovu mogućnost nuđenja razloga koji su sposobni da učestvuju u nečijim praktičnim promišljanjima. Jer, ako ti razlozi nisu nikada dovoljno jaki da stvore dužnosti, ako zahtjev prava za našom obavezanošću uvijek biva pobijeđen od drugih zahtjeva, bili oni moralne ili razborite prirode, postojao bi osjećaj nelagode u smatranju prava normativnim, i možda daljim njegovim smatranjem kao prava tout court. Moglo bi biti primamljivo, iz ove perspektive, izjednačiti koncept dužnosti i normativnosti: pravo je normativno ako uspijeva u nametanju dužnosti nama. Nedostatak postavljanja definicije pravne normativnosti tako visoko, međutim, jeste da ili ugrožava mogućnost i relevantnost moralnog ocjenjivanja prava, ili ono pretpostavlja da pravo može samo biti isprekidano normativno (tj. kada god ne uspije u svom zahtjevu za nametanjem dužnosti nama, ono prestaje biti normativno). / Radije nego 'postavljanjem' definicije pravne normativnosti na bilo koji od ova dva nivoa (upravljanje ili dužnost), ja sugerišem [...] da nam je bolje da zamišljamo pravnu normativnost kao dinamički koncept koji dobiva svoj oblik i značenje iz sukoba sa obzirima koji su prvi izazvali njegov nastanak, to jeste, zahtjevima moralnosti i razboritosti. Kada se suoči sa ovim zahtjevima, razlozi koje nudi pravo mogu ponekad, u bilanci, ne uspjeti da stvore dužnosti. Daleko od toga da pravu oduzimaju njegovu normativnu snagu, može se svaki takav izazov pravnoj legitimnosti smatrati prilikom za ponovno oblikovanje građe moralnih i društvenih očekivanja koji uslovljavaju i definiraju normativnu dimenziju prava (pod pretpostavkom, naravno, da institucionalna struktura prava ostane dovoljno fleksibilna da bude u mogućnosti da integrira izričaje neslaganja)."


  • "Općenito govoreći, 'normativnost' je prikladna riječ za iskoristiti kada god neko želi da ukaže na onaj dio našeg iskustva koji nije neposredna posljedica onoga što se nalazi u svijetu, već, suprotno, na neki način čini tvrdnje o tome kako svijet treba da bude."


  • "Ako ni jedno od pravila koje čine pravni sistem nikada nije poštovano, mi ne bi govorili više o pravu. Isto se odnosi i na moral: ako ni jedno od njegovih pravila nikada ne bi imalo zahtjeve prema našem ponašanju, mi ne bi govorili o moralnosti. Suštinski dio našeg razumijevanja prava ili moralnosti sastoji se u tome što su oni normativni u smislu koji se razlikuje od puke gramatičke formulacije u obliku "treba". Pravna i moralna pravila u stvari imaju, ili barem teže da imaju, opravdane zahtjeve prema našem ponašanju ili sudovima."


  • "U pravnoj teoriji, ovo razlikovanje je potrebno držati na umu jer se ista riječ 'normativno' alternativno (i često nasumično) koristi ili da bi opisala činjenicu da pravo mora biti 'sposobno da se koristi kao vodić' ili da se ukaže na činjenicu da zahtijevi prava moraju biti smatrani obaveznim od barem dijela stanovništva. U prvom smislu korištenja termina 'normativno', normativna dimenzija prava samo je odlika koja je imanentna njegovom preskriptivnom karakteru: oglas koji poziva nekoga da nosi najaktuelniji dizajn ljubičastih šešira ne razlikuje se ni na koji temeljni način od pravnog zahtjeva da neko plati svoje poreze: oboje imaju mogućnost da budu korišteni kao smjernica. Definiranje normativne dimenzije prava upućivanjem na njegov obavezujući karakter, u suprotnosti, ograničava domen normativnog samo na one izjave trebanja koje su nekako uspjele u tome da budu obavezujuće. Ovo ograničenje područja zahtijeva razvijanje neke priče, koja objašnjava šta može ili uslovljava uspjeh navodne normativne tvrdnje prava."


  • "Ključ u razumijevanju normativne dimenzije prava leži u artikulisanju rascjela između dva 'nivoa' na kojima neko može iznijeti svoju definiciju normativnosti: usmjeravanje ili obaveza. Kada su razlozi koje pravo nudi na temelju svoje sposobnosti da usmjerava ponašanje 'dovoljno jaki' da bi se smatrali obaveznim? Ukoliko se treba pridati ikakva težina idealu građanske odgovornosti, odgovor se mora dati u pojmovima legitimnosti: razlozi koje pravo daje su konačni, i prema tome dobijaju obaveznu snagu, ako se smatra da pravo promovira niz moralnih i razboritih obzira suštinskih za 'dobar' način zajedničkog života. Kada se suoči sa zahtjevima moralnosti ili razboritosti, razlozi koje nudi pravo mogu neuspjeti, za određenog pojedinca u određeno vrijeme, da stvore obaveze. To ne mora pravu uskratiti njegovu normativnu snagu. / Iako postoji minimalna mjera u kojoj pravo mora uspjeti u tvrdnjama koje čini, to ne mora podrazumijevati da pravo uvijek i nužno mora 'uspješno' stvarati obaveze da bi ostalo normativno. Definiranje pravne normativnosti samo ukazivanjem na sposobnost prava da usmjerava ponašanje nije dovoljno. Izjednačavanje koncepata obaveze i normativnosti, s druge strane, jednako je problematično, jer ignoriše način na koji pravodobno ispitivanje normativne snage prava može uistinu doprinijeti njegovom obnovljenom zamahu. Snaga prava da nas obavezuje vezana je za poduhvat koji cilja na poticanje ka određenom načinu zajedničkog života. Taj poduhvat je takav da se mijenja, evoluira shodno promijenjivim i često sukobljenim vrijednostima koje karakteriziraju pluralističko društvo. Poražavanje normativne tvrdnje prava u ime nekog moralnog ili razboritog obzira može, iz ove perspektive, da doprinese tekućem razmatranju i debati koja je nužna da održi pravnu normativnost 'živom', u dodiru sa građom koja je prvobitno potakla njegov nastanak: promijenjivi zahtjevi moralnosti i razboritosti."


  • "Mogu se skicirati dva temeljno različita puta rješavanja problema pravne normativnosti. Između rješenja koje se sastoji u lociranju izvora pravne normativnosti u transcendentalnom konceptu Dobra, i onog koji se u suštini oslanja na ljudsku aktivnost da bi objasnio nastajanje i mogućnost obavezujućeg prava, postoji veliki konceptualni rascjep kojeg ne može premostiti jedan autor ili u jednom periodu vremena."


  • "U suprotnosti sa preovladavajućim trendom u pravnoj teoriji koji usvaja ono što sam nazvala "pristup nizvodno" normativnom pitanju, genealogija pravne normativnosti gleda u ispravnom pravcu; njen cilj je da ispita šta uslovljava mogućnost prava kao normativnog fenomena. Njena ambicija nije, međutim, da pronađe početnu tačku pravne normativnosti. Genealogija po definiciji polazi iz svijesti nemogućnosti pronalaska 'nulte tačke' predmeta svog istraživanja. Njena ambicija jeste da slijedi društvene i kulturalne činioce koji su doprinijeli nastanku fenomena koji se razmatra. Činivši to, njena nada nije da pronađe neki 'utemeljujući princip' koji bi ponudio neki definitivni osnov za taj fenomen, već da baci novo, izazovno svjetlo na njega."


  • "Izazov, drugim riječima, jeste premošćavanje naizgled provalije između vanjske slučajnosti prakse stvaranja prava i nužnosti do koje navodno treba da dovede: ako nas treba obavezivati, ako treba da preživi naše buduće hirove i nametne neku ne-opcionalnu formu ponašanja, pravo mora za sebe priznati neki snažniji oblik nužnosti od slučajnih preferencija onoga ko se trenutno nađe u poziciji da stvara pravo. Ili barem tako izgleda argument. Ovaj izazov je ključan u razumijevanju evolucije koncepta pravne normativnosti kroz stoljeća: dok su se njegovi dostupni odgovori mijenjali, uslovi pod kojima je problem nastao nisu."


  • "[N]edostupnost ove dvije vrste metareferenata (božanstvenog supotpisa, i 'Nacije') nije morala voditi zaključku da se pravni kontinuitet morao održati po svaku cijenu. Ako jeste, za neke ljude barem, to je iz razloga dugotrajne i nesretne tradicije koja drži da je stvaranje novog ustava 'ravno stvaranju novog univerzuma'."


  • "Kao geneologija, moja priča o pravnoj normativnosti ne traži njegovu početnu tačku, već prije pokušava da označi različite činioce koji doprinose njenom nastanku. Kao takva, ona nije istinski zainteresovana za 'pred-pravnu hipotezu', već prije za hipotezu 'suspenzije pravne normativnosti', ukazujući na te isprekidane periode vremena kada je politička situacija vodila zbacivanju postojećeg pravnog poretka. Ovi - relativno rijetki - trenuci nude korisnu 'laboratorijsku situaciju' u kojoj privremeno odsustvo pravnog poretka dopušta pravnom teoretičaru da posmatra, kroz leće historije, različite činioce za koje se smatra da doprinose (re)konstrukciji pravne normativnosti. Ove revolucionarne situacije ne trebaju, međutim, biti pogrešno smatrane za jedini mogući 'prozor' za razumijevanje pravne normativnosti i njenih uslova mogućnosti. U zdravom pravnom sistemu, do pravne normativnosti se dolazi svaki dan, kroz sudske slučajeve, popularne debate, učešće u procedurama, itd."


  • "Interakcija pojedinaca unutar društva dovesti će do različitih vrsta žudnje. Pored onih očito fizičke prirode, postojat će također žudnje koje se odnose na sliku-o-sebi pojedinca (žudnje za dobrim ugledom, na primjer) i žudnje u vezi sa mogućnošću ispunjenja sopstvenih projekata bez ikakvih mješanja, kao i mogućnošću osiguranja plodova tih projekata. Te žudnje, jednom kada su koordinirane, dovesti će do nastanka formalnih i neformalnih pravila. Nema ništa tipično pravno u ovom scenariju. Ono što se čini da karakteriše pravni sistem kao posebnu vrstu normativnog poretka jeste određena vrsta sofisticiranosti, kao skupa pravila organiziranih oko nekog meta-pravila ili 'prâvila o pravilima'. Ova formalna karakterizacija, međutim, ni ne počinje da objašnjava razloge zašto mi pribjegavamo pravu kao posebnoj formi društvene organizacije. Dok je lako ukazati na formalne prednosti prava i pokazati način na koji on može uveliko poboljšati 'primitivnu' disciplinarnu strukturu, na primjer, priča tu ne može stati. Možemo tek početi da dobijamo ideju o tome zašto se ljudi pridržavaju pravnih standarda i tretiraju ih kao normativne ako budemo ciljali ka širokoj, sveobuhvatnoj slici različitih aspiracija koje zajednica može težiti da ostvari kroz pravo. Iako su zavisne od kulture, ove aspiracije ne mogu se uobičajeno redukovati na puku želju da se osigura mogućnost ne-nasilne društvene interakcije. Kakva god da je njena sadržina, čini se da postoji programatski element koji treba da enkapsulira ono što određeno društvo vidi kao 'bolji' način zajedničkog života. Oslanjajući se na mogućnost mirne koegzistencije kao pretpostavke, ovaj programatski element tipično kombinira instrumentalne obzire i moralne vrijednosti i podupire, kao takav, nastojanja zakonodavca da bude doživljen legitimnim. Nebitno da li to nastojanje podcrtava nastanak novog pravnog poretka ili teži da očuva postojeći, oblik kojeg uzima ključan je za razumijevanje pravne normativnosti. / Dva elementa su prema tome centralna za razumijevanje nastanaka prava kao 'institucionalizovanog', posebnog oblika normativnosti. Prvo, tu je 'građa' iz kojeg pravo nastaje: prožetog kako sa instrumentalnim obzirima (kao što su poboljšanje efikasnosti disciplinarne strukture) tako i moralnim aspiracijama, drugi oblici normativnosti su uvijek već utkani u njega. Te druge, već postojeće norme nude građu iz koje ljudi koji su uključeni u nastanak pravnog poretka će morati crpiti sredstva nužna za utvrđivanje pravne legitimnosti. 'Transparentna pozitivnost' prava uistinu sklona je da izazove povećan obzir za stvaranjem svoje legitimnosti na način koji će pogodovati tome da bude 'uspješno normativan'."


  • "Sada mogu postojati, i moraju postojati, mnoge situacije u kojima se obavezujuća snaga prava priznaje 'na kredit', na osnovu autoriteta prava kao društvnog pravila. U takvim slučajevima, djelovanje pravne normativnosti može se označiti kao 'pre-empcija' promišljanja o nizu razloga koje bi pojedinac inače uzeo u obzir, da je promišljao o najboljem načinu djelovanja. Ova isključujuća snaga se može, međutim, smatrati 'površinskim fenomenom' čija održivost zavisi od periodičnog 'provjeravanja' od strane subjekata prava. Određivanje frekventnosti i učestalosti ove temeljne potrebe za promišljanjem vrijednosti zahtjeva prava za autoritetom zahtjeva balansiranje obzira praktičnosti sa idealom individualne odgovornosti. Kakva god je presuda o njenoj učestalosti, pojedinačno praktično promišljanje će uvijek biti neizbježni ugaoni kamen pravne normativnosti. Ovo će zvučati kao loša vijest za neke, odstupanje za druge: odstupanje za one za koje normativnost po definiciji 'nameće sebe promišljajućem agentu', ne suprotno; loša vijest za one koji bi željeli očuvati pravnu normativnost 'izvan dohvata', izvan nereda ljudskih političkih poslova i sigurnu od naše pogrešive prirode [...] Normativna dimenzija prava nije kvalitet koji je nekako misteriozno pridodat pravu dok on nastaje iz različitih društvenih praksi koje dovode do njega. Moć prava da nas obavezuje i nameće nam neke ne-opcionalne oblike ponašanja je osobina koja zahtijeva stalnu obnovu. Ova 'obnova' javlja se svaki put kada osoba uđe u praktično promišljanje ciljano ka balansiranju zahtjeva prava sa drugim tipovima zahtjeva, kao što su oni moralnosti ili razboritosti. Dok bi se u značajnoj mjeri umanjila, i možda poništila učinkovitost prava kao društvene institucije ukoliko bi se u takva praktična promišljanja ulazilo svaki put kada se pojedinac suoči sa pravnim zahtjevom, potpuno odsustvo takvog promišljanja bi u drugu ruku preobrazilo pravna pravila u puke navike lišene bilo kakvog normativnog značenja. Kada se suoči sa zahtjevima moralnosti ili razboritosti, razlozi koje osigurava pravo mogu ponekad, u bilanci, neuspjeti u stvaranju dužnosti. Daleko od toga da je to štetno normativnoj dimenziji prava, ove prilike da se ospori pravna legitimnost su vitalne za održanje pravne normativnosti 'živom', da se tako kaže, u dodiru sa građom koja je prva potakla njen nastanak: promjenjivi zahtjevi moralnosti i razboritosti."


  • "Ja ne mislim da se može objasniti 'normativna snaga [prava] da stvori istinska subjektivna prava i dužnosti' nezavisno od obzira legitimnosti [...] Kada pravni sistem postane nesposoban u integriranju izražaja neslaganja, kada tenzija između percipirane legitimnosti prava i njegove tvrdnje za autoritetom postane prevelika, pravni sistem može biti oboren revolucijom, tako izazivajući potrebu za stvaranjem nove normativne strukture. Ove revolucionarne okolnosti ne trebaju biti zamijenjene za jedine slučajeve gdje možemo prikladno govoriti o 'konstruisanju' pravne normativnosti [...] Kada pravni sistem iz nekog razloga izgubi dodir sa tom društvenim 'građom', kada se slučajevi moralne nepokornosti umnože bez okidanja promjene u pravu, pravna normativnost vjerovatno će 'nestati' u toku političke revolucije, izazivajući potrebu za stvaranjem novog pravnog poretka 'u dodiru' sa tom novim društvenom građom."


  • "Mislim da se pravna normativnost najbolje razumijeva kao dinamički proces koji se hrani kroz svakodnevne sukobe između pravnih zahtjeva i drugih vrsta zahtjeva, uključujući one moralnosti i razboritosti. Kada pojedinac, suočen sa zahtjevima prava, uđe u praktično promišljanje koje je dovedu do toga da odbaci zahtjeve prava kao nelegitimne (ili zbog toga što krše njene moralne vrijednosti koje drži naročito bliskim, ili zbog toga što smatra da su zahtjevi prava kontra-produktivni u odnosu na neke razborite obzire koje drži važnim) ona doprinosi, koliko god minimalno, mijenjanju građu iz koje pravo nastaje i u odnosu na koje se ispituje. Čak i ako su rijetki slučajevi u kojima osoba stvarno ulazi u praktična promišljanja u ocjenjivanju zahtjeva prava, ti slučajevi doprinose, zajedno sa sudskim slučajevima i općom javnom debatom, u oblikovanju nekih aspekata društvenog svijeta u kojem mi živimo: 'građa' iz koje pravna normativnost nastavlja da se javlja."


  • "Ono do čega se dolazi zaokretom ka 'savremenom' razumijevanju normativnosti tiče se statusa moralnih ideala koje pravo tipično teži da promovira: umjesto da se drži kao primjer ili refleksija 'prirodnog poretka stvari', ovi ideali postaju izražaj drugačije vrste poretka, onog koji je u stalnom procesu njegovog preoblikovanja od nas, u skladu sa našim razvojem koncepcije onoga što čini dobar način zajedničkog življenja. Iz ove perspektive, ističući sposobnost prava da služi moralnim idealima kao jednom od njegovih centralnih svojstava može se čitati kao 'odraz prirodnog prava' samo ako se pretpostavi da su ovi ideali ili vrijednosti nužno primjeri 'prirodnog poretka stvari', onog koji je 'nekako normativan prije bilo kojih ljudskih izbora'. Ovo je ključno: ovaj slučaj traganja za izvorom vrijednosti koje informiraju prakse stvaranja prava 'izvan' ljudskih aktivnosti, u nekom metafizičkom području koje prikladno 'prethodi postojanju' nereda ljudskih poslova, čini se jednom od temeljnih pretpostavki koje potcrtavaju prirodno-pravne teorije. Ako, suprotno tome, ozbiljno uzmemo kao mogućnost konstruktivističko razumijevanje vrijednosti, pozitivisti bi mogli izgraditi objašnjenje prava koje daje centralno mjesto moralnim idealima koje je pravo sposobno promovirati bez straha za integritet njihove pozicije: sposobnost prava da promovira moralne ideale ne podrazumijeva da pravo uvijek i nužno to i čini."