Pravna obaveznost i važenje prava

Pravna obaveznost i važenje prava
Autor	Goran Dajović
Datum izdanja	2008.

• "[T]reba imati na umu da je svaka analogija, pa i ova, poput autostopiranja: koristimo je kao sredstvo da stignemo do našeg odredišta, čak i ako ono nije isto kao odredište vozača ili ako je od određene tačke u suprotnom pravcu. Upravo u tom neskladu između dva odredišta leži i razlog zbog kojeg, nakon izvjesne tačke, analogija može da zavede i obmane. No za razliku od autostopera, mi nikada ne znamo precizno gdje se nalazi ta tačka na kojoj se putevi razdvajaju."

• "Pomoć koju može da nam pruži analogija pravila igre je izuzetno dragocijena kod objašnjenja odnosa sankcije i "obaveze", odnosno važenja. Naime, u takvom se primjeru jasnije nego drugdje osjeća njihova nerazrušiva veza. Nemoguće je zamisliti pravila igre (koja može, ali i ne mora da sprovodi nepristrasno, treće lice), u kojima njihovo kršenje nije praćeno odgovarajućom nepovoljnom posljedicom za prekršioca. Ali, upravo se ovdje jasno uočava da je to upravo posljedica prekršaja pravila, a ne uzrok obaveznosti pravila, da je njen smisao da služi "primarnom" pravilu, a ne da ga konstituiše. Naime, i pri površnom pogledu na tok neke igre (npr. košarke), uočava se da svaki prekršaj (npr. lična ili tehnička greška, nedozvoljeno vođenje lopte i sl.) i sankcija koja ga slijedi (slobodna bacanja, oduzimanje lopte) direktno utiču na tok i ishod igre, i služe zaštiti igre i pridržavanju njenih pravila. Neizbježnost sankcije kod prekršaja pravila igre, dakle, ukazuje nam na dvije stvari: - obaveza i sankcija su nerazdvojno vezani, / - u toj vezi, obaveza je "uzrok" (u sasvim uslovnom smislu te riječi) sankcije. / [...] [S]ankcija je "vještačka" (dakle, ne prirodna i nužna) posljedica kršenja pravila (za razliku od posljedice kod prirodnih zakona). To je reakcija na kršenje nečega što se u trenutku same reakcije već tretira kao obavezno (važeće), i na neki način potvrda postojanja obaveznosti. I to je ono što navodi na grešku da se taj odnos preokrene. Jer, zaista, ako u slučaju kršenja "obaveznog" ta reakcija trajno izostane onda se ni to "obavezno ponašanje" ne može tretirati kao obavezno."