Pravda kao nepristrasnost

Pravda kao nepristrasnost
Autor	Brian Barry
Originalni naziv	Justice as Impartiality
Datum izdanja	1995.

6. Pravda kao međusobna korst

• "Ni jedno društvo nije opstalo samo sa pravnim pravilima. Neka jednostavna društva su uspjela bez specijaliziranih agencija za sprovođenje prava i stoga bez bilo kakve potrebe za odvajanje pravnih od moralnih normi, iako je teško vidjeti kako društva bilo koje složenosti mogu opstati bez da imaju neka područja života koja su predmet definitivnih regulacija i specijaliziranog provođenja. Ali ono što je zasigurno istinito jeste da svako društvo treba pored toga i sistem koji bi se mogao zvati "pozitivna moralnost" u analogiji sa "pozitivnim pravom" - što će reći zajednički sistem uprave koji djeluje na članove društva internalizacijom, pritiskom mišljenja drugih, i difuznim sankcijama (u suprotnosti sa centralizovanim prava). U velikoj mjeri, pravila koja čine pozitivnu moralnost pokrivaju mnogo istog područja kao ona koja čine pozitivno pravo, ali idu preko njega, tako da se ugovori proširuju obećanjima, pravne dužnosti supružnika ili roditelja se dopunjavaju normama koje određuju ponašanje koje se moralno zahtijeva, i tako dalje.

8. Pravda kao uzajamnost

• "Pravda kao međusobna korist je nestabilna jer ima strukturu zatvorenikove dileme. Ono što je u mom interesu jeste da svako sarađuje, a da ja dezertiram - drugim riječima, da se svako drugi drži pravila koja su međusobno korisna ako ih se općenito drži, a da ih ja prekršim kada god je to u mojoj koristi. Pravda kao nepristrasnost, međutim, ima strukturu igre uvjerenja. Ako sam motiviran željom da se ponašam pravično, željet ću činiti ono što zahtijeva pravda kao nepristrasnost onoliko dugo koliko dovoljno drugih ljudi čine isto. Stoga, ljudi motivirani pravičnošću učvršćuju motive jedni drugih.

9. Rawlsovska konstrukcija

• "[P]roblem je što Rawlsova početna pozicija ne daje prostora za pregovaranje među osobama koje, iako zaista imaju sukobljene ciljeve, ne znaju koji su to ciljevi. Čitava ideja pregovaranja stoga postaje neprimjenjiva i izbor principa svodi se na izbor od bilo koga u početnoj poziciji koji je izabran nasumično. Naravno, mi još možemo reći da su ljudi u početnoj poziciji došli do sporazuma, ali to je krajnje trivijalno jer su oni klonovi. Sve što kažemo jeste da, suočeni sa identičnim informacijama i rasuđivanjem na identičan način, oni bi došli do identičnih zaključaka. Mi bi mogli onda govoriti i o kompjuterima koji imaju iste programe i kojima se daju isti inputi, pa dolaze do sporazuma [...] Rawls je stoga otvoren upravo za onu optužnicu koji on stavlja protiv teorija etike "nepristrasnog posmatrača": on "ne uzima za ozbiljno pluralnost ili različitost pojedinaca" (ono što drugdje zove "razdvojenost osoba") niti "prepoznaje osnove pravde na koje bi takvi ljudi pristali". Jer je u potpunosti otvoreno za nekoga da kaže: "Pristajem da, ukoliko bi činio onu vrstu odluke koju pretpostavlja izvorna pozicija, ja bih izabrao x; ali to nema nikakvog značaja za ono što se od mene može razumno tražiti da se složim ovdje i sada"."

12. Pravda i moralnost

• "[P]ravila pravde [su] vrsta pravila koje svako društvo treba ako želi da bi izbjeglo sukob - na bilo kojem razmjeru od međusobne frustracije do građanskog rata. Idealno, pravila pravde dodjeljuju subjektivna prava i dužnosti ljudima u njihovim privatnim i službenim kapacitetima na takav način da, u bilo kojoj situaciji, jasno je na što svaka osoba ima pravo ili se od nje zahtijeva. Ova prava i zahtjevi trebaju da se uklapaju na harmoničan način: ne bi trebali naći da, na primjer, A ima pravo da zahtijeva određenu stvar od B ali da B nije pod dužnošću da to dodijeli A-u."

13. Dva prisupa ustavotvorstvu

• "Počet ću, onda, sa utilitarističkim pristupom ustavotvorstvu. Utilitarizam slijedi konzistentnu strategiju odozdo-ka-gore. Ono što mislim pod tim jeste da je sve u konačnoj analizi stvar onoga što se dešava ljudima - koliko zadovoljstva dobijaju, u kojoj mjeri su zadovoljena njihova htijenja, i tako dalje [...] Čitava poenta pravde kao nepristrasnosti jeste da ne postoji jedinstven cilj koji se može uzeti kao autoritativan za čitavo društvo kao temelj njegovih institucija. Radije, postoje neke sukobljene koncepcije dobra i predmet pravde kao nepristrasnosti jeste da nađe neki način presuđivanja između njih koji se može općenito prihvatiti kao pravičan [...] Dok utilitarizam vrednuje pravila samo na izvedeni način, u svjetlu njihove tendencije da promoviraju ishode koji zadovoljavaju htijenja, pravda kao nepristrasnost ima kao svoj predmet sama pravila pravde."

15. Socijalna pravda u sudovima

• "[S]ocijalna pravda ne određuje nivo ili organizacionu formu zdravstvene zaštite, obrazovanja, ili socijalne sigurnosti. U savremenom društvu, socijalna pravda zasigurno zahtijeva da se sve to obezbijedi, ali ostavlja dobrog postora za varijacije mimo toga. Ako Francuzi izaberu da više finansiraju djecu, a penzionere manje velikodušno, dok Nijemci imaju veoma velikodušne penzije ali manje velikodušne dječije naknade, to je legitiman odraz (vjerovatno) različitih kolektivnih preferenci. Unutar bilo kojeg područja kojeg pokriva mobilnost rada i kapitala i slobodan tok dobara i usluga, postoji snažan argument za kazivanje da kolektivna odluka mora biti kolektivna o standardima zaštite radnika i okolišnim standardima, i možda također o sveobuhvatnim "socijalnim naknadama". Implikacija je u tome da ono što se zahtijeva je kolektivno zakonodavstvo, jer je to jedini način za stvaranjem dovoljne uniformnosti. Ipak ostaje tačno da koncept pravde sam ne određuje unikatno ispravan odgovor, i da bacanje pitanja Evropskom sudu da bi dao pan-evropski skup odgovora bilo bi neprikladan način suočavanja s njim."

• "U najskromnijem - ali ipak važnom - nivou sudovi moraju nadgledati primjenu pravila koje definiraju odgovornosti za oporezivanje, kvalificiranost za naknade, i tako dalje. Mi možemo, međutim, zamisliti sudove kao da imaju značajno ambiciozniju ulogu od ove, koja bi ipak bila daleko manja od sposobnosti da odredi sveukupne nivoe potrošnje ili da diktiraju formu vladine reorganizacije. Ključno za ovaj pristup [...] jeste da se povuče razlika između onoga što se čini i kako se to čini. Principi poput nediskriminacije, jednake obrazovne mogućnosti i jednakog pristupa zdravstvenoj zaštiti govore u prilog pitanju "kako" i prikladni su za sudsku kontrolu; pitanja "šta" (kao što su sveukupni nivo potrošnje i opća organizacija usluge) više su prikladni za vladu i zakonodavstvo, čak i kada oni uključuju pitanja pravde. / Principi poput onih koji zahtijevaju jednakost pristupa i mogućnosti i oni koji zahtijevaju nediskriminaciju sposobni su generisati široko rasprostranjenu podršku, ali ni u kojem slučaju nisu uvijek instancirani u istinskim politikama koje vlade usvajaju, kada im je to ostavljeno na rad. Takva situacija može nastati namjerno kao rezultat predrasude ili slučajno kroz manjak pažnje u odnosu na utjecaj neke politike na ljude u određenoj situaciji. Sudstvo može korisno djelovati u prazninama da osigura da koje god se opće politike slijede da se to čini na pravičan način."

16. Procedure i socijalna pravda

• "]K]oje procedure su najbolje prilagođene zadatku poticanja pravednih zakona i politika? / Dobar način pristupa ovom pitanju jeste razmišljati o uslovima koji se zahtijevaju [...] za pravdu da prevlada. Mi pretpostavljamo ljude koji su dobro informisani, zabrinuti za promovisanje njihovih sopstvenih interesa i koncepcija dobra, ali sposobni za prepoznavanje razumnih primjedbi od strane drugih. Institucionalni okvir je onaj koji garantuje strankama jednako stojanje dajući im svima veto nad prijedlozima koje oni ne mogu razumno prihvatiti. Ako su ti hipotetički uslovi pod kojima se pravila i principi pravde mogu očekivati da će nastati, očita implikacija jeste da će pravedni zakoni i politike vjerovatnije nastati u onim društvima što su bliža da instancirajuu te hipotetičke uslove."

• "[K]oji su uslovi u kojima postoji široko raprostranjeno raspoloženje za prihvatanje snage razumnih primjedbi na predložene zakone i politike? Do sada sam tvrdio da je nužan uslov raspoloženje da se vide sugrađani kao jednaki u temeljnom smislu, tako da se snaga primjedbe ne odbaci samo zato što je učinila neka stigmatizovana grupa koja se razlikuje po rasi, religiji, jeziku ili porijeklu. Ali ovo očito nije dovoljan razlog. Ono što se zahtijeva u mjeri u kojoj je moguće jeste politička zajednica u kojoj se argumenti vagaju i najbolji argument pobijeđuje, radije nego onaj za kojeg sve što se može reći jeste da su glasovi sabrani i da je strana sa najviše glasova pobijedila. Naravno, mora postojati neka određeno pravilo odlučivanja koje specificira, racimo, proceduru za izbor parlamenta i proceduru za glasanje za zakonodavstvo unutar parlamenta."

• "Autoritet zakona zaista zavisi od toga da je stvoren u skladu sa ustavom propisanom procedurom. Ali također zavisi od toga da je usvojen na način koji je dao punu šansu protivnicima da se čuju i da nije bio otvoren za razumno odbacivanje - drugim riječima da nije nepravedan [...] [N]epravedni zakoni imaju tendenciju da potkopaju autoritet prava općenito [...] Da bi bili vrijedni poštovanja, onda, zakoni i vladine politike moraju nastati iz procesa "otvorenog opravdanja do kojeg se otvoreno došlo". Zakonodavstvo, na primjer, treba se temeljiti na konsultacijama, tokom kojih su pogođeni pojedinci i organizacije imali dovoljno vremena da formuliraju komentare na prijedloge; trebaju postojati saslušanja, gdje će stručnjaci i drugi koji imaju nešto da doprinesu procesu racionalne ocjene imati šansu da istaknu svoje mišljenje i odgovore na pitanja; i zakon koji nastane treba biti kako odbranjiv i zaista branjen uključivanjem - ne tek površno već ozbiljno - sa argumentima koje su istakli protivnici. Ovo su sve proceduralni radije nego suštinski zahtjevi. Ističem kao empirijsku tvrdnju da manifestno nepravedno zakonodavstvo je manje vjerovatno da nastane pod ovim uslovima, radije nego u njihovom odsustvu."

• "[N]ije tačno da je najbliža empirijska aproksimacija hipotetičkoj situaciji u kojoj bilo ko može razumno odbiti prijedlog jeste ona u kojoj manjina može odbiti bilo koji prijedlog ne bitno da li je razuman ili ne. Jedna naročito značajna primjena ovoga na socijalnu pravdu jeste da davanje manjini moći da blokira promjenu u suštini ukopava postojeće nepravde. Zamislimo da je neko postojeće društvo označeno koncentracijom bogatstva i prihoda u rukama manjine i da je to neusklađeno sa socijalnom pravdom [...] Onda zahtijevanje vanrednih većina za promjenu [zakonodavstva] značilo bi da korisnici imaju veto na stvaranje temeljnih uslova socijalne pravde."

• "Tvrdio sam da postoji samo veoma ograničeni opseg za inkorporiranje suštinskih pravila pravde neposredno u ustav, iako se treba istaći da pitanja koja se mogu na takav način riješiti su veoma važna. Sudovi mogu također djelovati da osiguraju da se zakonodavstvo i javna politika drže određenih zahtjeva propisanog postupka i nediskriminacijskog postupanja. Ali većina tereta osiguranja socijalne pravde još padaju na okolnosti nepristrasnosti: najviše čemu se možemo nadati jeste da procedure kojima se odluke donose (i šire socijalni kontekst unutar kojeg se čine) će biti pogodne za pravdu tih odluka."

• "[P]roces odlučivanja je pravičan u opsegu u kojem svi oni kojih se tiče su dobro informirani i da su njihovi interesi i perspektive izraženi sa jednakom snagom i učinkovitosti. Pravičan je u opsegu u kojem ono što se ubraja kao dobar argument ne zavisi od socijalnog identiteta osoba koje ga čine. I pravičan je u opsegu u kojem cilja na konsenzus gdje je moguć, a gdje konsenzus nije moguć tretira svakoga jednako (npr. dajući svakome jedan glas)."

• "[O]staje veoma važno da ustav ima tendenciju da proizvodi suštinski pravedne zakone i politike. Da uslovi koji su pogodni tome također definiraju pravičan proces odlučivanja za slučajeve gdje pravda nije u pitanju je stvar sretne slučajnosti [...] Gdje je pravda relevantna, možemo ići dalje i reći da pravičnost procedure ima dodatnu vrijednost uz pravdu odluke. Pravda, kao što stara izreka kaže, mora ne samo biti učinjena, već se mora vidjeti da je učinjena. I to znači da se do odluke mora doći na pravičan način. Čak i ako je sama odluka krajnje pravedna, ipak je zaprljana ako je metod kojim se došlo do nje bio nepravičan. Obrnuto, postoji mnogo dokaza koji pokazuju da, čak i ako ljudi nisu sretni sa odlukom, mnogo je vjerovatnije da će je prihvatiti ako je doživljavaju kao da je donešena na pravičan način. Iz prikladno konstituisane izvorne pozicije, onda, pravične procedure bi bile prihvaćene ne samo zbog njihove tendencije da proizvedu pravedne odluke već i zato što, gdje je pravednost odluke sporna (kao što često može biti slučaj), pravilnost procesa vodi do toga da odluka bude prihvatljivija."

17. Zaključak

• "[T]eorija pravde kao nepristrasnosti [...] počinje od motivacije pravičnosti i onda teži da s tim uskladi kriterije pravde. Suštinska ideja jeste da su pravični uslovi sporazuma oni koji se razumno mogu prihvatiti od ljudi koji su slobodni i jednaki [...] [T]eorija ima striktno ograničene ambicije [...] [O]na je osmišljena da ponudi okvir unutar kojeg ljudi mogu živjeti, ali nema namjeru da im kaže kako da žive [...] [O]na nema suštinski odgovor na svako pitanje. Radije, u mnogo slučajeva ona postavlja ograničenja tome šta je pravedno ali mora ostaviti izbor ishoda unutar tog opsega pravičnim procedurama."

• "[P]itanje: "Da li je pravično?" osvjetljeno je ako ga parafraziramo kao: "Da li bi se moglo razumno odbiti?"

• "Neki autori izgleda vjeruju da teorija pravde mora nekako podići ljude za vrat i natjerati ih da se ponašaju pravedno, ne bitno kakva su im vjerovanja ili sklonosti. To je apsurdan zahtjev, za što je dovoljan samo trenutak promišljanja. Šta se, onda, može reći? Da je smisao pravde u potpunosti neučinkovit, predmet ove knjige bio bi čisto teorijski. Na sreću, ipak, smisao pravde može biti učinkovit među trećim licima, kao što potvrđuju kako pokret protiv ropstva u devetnaestom stoljeću tako i međunarodni pokret protiv aparthejda. On može osnažiti one koji imaju da dobiju od okončanja nepravde: postoji ogromna razlika između toga da želimo više i toga da smo uvjereni da je pravedno da imamo više. Čak i među onima koji imaju koristi od nepravde, bilo bi pogrešno pretpostaviti da će se opravdavajuće vjerovanje održati neograničeno dugo. U izuzetnoj mjeri, na primjer, sovjetski sistem se raspao jer su ljudi koji su ga vodili sami prestali vjerovati u njega."

• "[A]ko postoji jedna stvar koja je otvoreno suprotna pravdi kao nepristrasnosti, to je onda stvaranje građana prvog i drugog reda prema etničkom identitetu. Jer je očito nerazumno očekivati da će oni koji su sistematski nepogodovani na ovaj način prihvatiti njihov inferiorni status."

• "Ja vam tek mogu reći šta je pravda; šta će te vi raditi s tim, ako mi vjerujete, jeste do vas."

25. Uvod

• "[U skladu sa pravdom kao nepristrasnošću] mogli bi reći da nikome nije dopušteno da ističe superiornost svoje sopstvene koncepcije dobra nad onom drugih ljudi kao razlogom za ugradnju unutar okvira društvene saradnje posebnih pogodnosti za nju. To neće spriječiti ljude da slijede njihove sopstvene koncepcije dobra, kako u javnom, tako i u privatnom životu, ali će značiti da to mogu činiti samo kroz glasanje, trošenje novca, i vršenje subjektivnih prava, na primjer, koja su dostupna drugima pod istim uslovima unutar neutralnog ustavnog okvira."

26. Motiv sporazuma

• "[M]oj argument pretpostavlja postojanje određe želje: želje da se živi u društvu čiji članovi slobodno prihvatanju njena pravila pravde i njene glavne institucije. S obzirom na postojanje te želje, razlog za poštovanje ograničenja nepistrasne pravde jeste da postavlja jedine uslove pod kojima ima bilo kakve nade za dolaženje do sporazuma. U opsegu u kojem se glavne institucije prilagođavaju zahtjevima pravde kao nepristrasnosti one su legitimne. Ovo znači da članovi društva mogu opravdano zahtijevaiti saradnju drugih u održavanju tih institucija."

• "[N]i jedna koncepcija dobra ne može se opravdano držati sa stepenom sigurnosti koji opravdava njeno nametanje onima koji je odbacuju. Ovo ću nazvati argumentom iz skepticizma [...] Ja [ovdje] prizivan iskustvo [...]"