Prava pred sudovima

Prâva pred sudovima: studija ustavnih sudova u postkomunističkim državama Centralne i Istočne Evrope
Autor
Wojciech Sadurski
spis ustavne teorije
Originalni naziv
Rights Before Courts: A Study of Constitutional Courts in Postcommunist States of Central and Eastern Europe
Datum izdavanja
2008.

Predgovor

• "Nasuprot Sjedinjenim Državama i Kanadi, evropsko ustavno sudovanje nije razvilo tradiciju sumnje, očajavanja nad legitimnošću, ili "vršenja krajnje brige" kada god "probijaju novi led" u ustavnim pitanjima. To može biti posljedica više faktora. Kao prvo, postoji puno jača tradicija i običaj priklanjanja najvišim tijelima vlade (uključujući i sudsku vlast) u Zapadnoj Evropi nego u Sjedinjenim Državama. Važnije, ovlaštenje ustavnog sudovanja, u njegovoj apstraktnoj formi, izričito je sadržano u ustavnim tekstovima evropskih država, radije nego da je priznato kao implicitno unutar njih od strane doktrine razvijene od samog suda, kao što je bio slučaj u Sjedinjenim Državama."

• "Kada su uključeni u apstraktnu sudsku kontrolu, ustavni sudovi djeluju radije kao dodatni zakonodavni dom, koji može, često na osnovu maglovitih i nadasve spornih ustavnih izričaja, poništiti zakonodavstvo usvojeno od strane drugog tijela koje je također privrženo provođenju istih ustavnih normi [...] Istinski karakter ustavnih sudova je suštinski pomračen samim njihovim praksama; sudski kostim daje dodatnu legitimnost i uvažavanje ovim u osnovi političkim institucijama."

I. Model sudske kontrole u Centralnoj i Istočnoj Evropi: pregled

• "Dominantni diskurs o ustavnim pravima u državama Centralne Evrope otkriva implicitno usvajanje pozicije moralnog realizma, po kojem se ustavnost ili neustavnost određenog zakonodavstva može pokazati sa visokim stepenom pouzdanja, podržano "objektivnom" stvarnošću prâva."

• "[A]ko bi mislili da večina inherentno nema mogućnost da poštuje i uvažava legitimne interese manjina i pojedinaca (interese koje smatramo dovoljno važnim da opravdaju njihovo uzdizanje na poziciju ustavnih prava), i da je to razlog zašto trebamo protiv-večinsko tijelo da osigura da zakonodavstvo poštuje ustavna prava, onda ne bi mogli razumjeti kako je ustavotvorstvo (uključujući usvajanje povelje prava) uopće moguće [...] Povući čvrstu razliku između večine koja razmatra ustav i večine koja razmatra zakone (uključujući one koji bi imali utjecaj na ustavna prava) bilo bi naročito upitno u onim ustavnim sistemima koji su nedavno usvojili ustav, i stoga gdje su autori ustava večinom identični sa parlamentarnim pravotvorcima."

II. Ustavni sudovi u potrazi za legitimnosti

• "[I]z puke činjenice da sud ostaje intra vires i ne krši formalna institucionalna pravila koja se tiču legitimnosti njegovih odluka, ne slijedi da su djelovanja suda neproblematična iz tačke gledišta legitimnosti u širem, kritičkom smislu riječi. Pitanje onda postaje ne: "Da li je sud ovlašten da donosi ove vrste odluka" već radije, "Treba li sud biti ovlašten da ih donosi?" Treba li jedino osiguranje protiv vršenja "ogromnog autoriteta" (da iskoristimo Ackermanove riječi) biti naša vjera u prodenciju sudija? Pitanje demokratske legitimnosti institucije nije iscrpljeno činjenicom da institucija djeluje unutar ustavom uspostavljenih organičenja, i da je sam ustav usvojen demokratski; ne postoji kontradikcija u tvrdnji da je ustavom i demokratijom usvojeno sredstvo nedemokratsko. Česta je pojava da demokratska procedura za uspostavljanje institucije ne dodjeljuje nužno demokratski karakter samoj instituciji. Demokratski uspostavljen ustavni konvent koji djeluje na demokratski način može odlučiti da ustanovi nedemokratsku, ili nesavršeno demokratsku, instituciju. Stepen demokratije koju ustavni konvent želi da ulije u institucije koje hoće da uspostavi samo po sebi je stvar slobodnog izbora, ako konvent treba biti istinski demokratski [...] Ustavna pravila koja se tiču različitih vanrednih stanja samo su jedan primjer strukture koja je nedemokratska po karakteru (i očito takva) ali koja je možda ustanovljena demokratski."

• "Isto kao što nema nužne veze između demokratske procedure za uspostavljanje institucije i demokratskog karaktera institucije, ne postoji ni nužna veza između nedemokratske prirode institucije i njene nelegitimnosti."

• "Ako [...] odbacimo kao neutemeljenu pretpostavku da postoji jedinstveno i objektivno tačno razumijevanje [temeljnog] prava, vidjet ćemo da pravu prirodu sukoba suda i zakonodavca o značenju prâva: neslaganje između dvije institucije o najboljoj artikulaciji maglovitih ustavnih odredbi. Kada sud ospori zakonodavno razumijevanje prâva, ono usvaja kvazi-zakonodavnu ulogu u tome što želi da zamijeni parlamentarnu artikulaciju prava za svoju sopstvenu. Institucionalni dizajn određenog sistema pravotvorstva može dodijeliti sudu takvu ulogu; ali, čak i ako je sud "zadnja riječ" o obavezujućoj artikulaciji prâva, ovo ne implicira da parlamentarna artikulacija nije bila o pravu, već o nečem drugom (politici koja je suprotna pravu), ili da je dokazano da je parlament "pogriješio" u svom razumijevanju prâva. Povući takav zaključak bilo bi izvrsti sudsku nepogriješivost na temelju slučajnog institucionalnog dizajna."

IV. Ustavni sudovi i zakonodavstvo

• "[Sudski aktivizam označava] zamjenu gledišta parlamentarne večine za onu večine u sudu po pitanju pravilne artikulacije značenja ustavnog temeljnog prava kada se ta gledišta sukobe i kada je moguće za sud, unutar skupa argumentativnih resursa koji su mu dostupni, da održi ili poništi zakon [...] Kao radni test sugerišem da ispitivanje "sudskog aktivizma" ustavnih sudova uključuje dva kriterija: značaj poništenih zakona pod odredbama o temeljnim pravima i priroda rasuđivanja koja je vodila takvom poništavanju."

V. Sudska kontrola i zaštita ustavnih prava

• "Kritičar određene odluke, koji pored toga brani snažnu ulogu suda prema zakonodavstvu ima stoga prima facie razloge za sramotu. Ovo se može izbjeći samo pokazujući da ne postoji sukob između kritike i odbrane, što se može učiniti na dva načina. Jedan je da se jednostavno istakne da, sve u svemu, prava pojedinaca se bolje štite pod sistemom sudske kontrole jer puki broj i značaj sudskih odluka koje štite ljudska prava u značajnoj mjeri prevažu nad brojem i značajem odluka koje slabe zakonodavno dodijeljena prava. Ovo je zloglasno teško dokazati in abstracto, i neki se jednostavno ne bi složili sa ishodom takve jednačine, barem u odnosu na Sjedinjene Države. Druga opcija je odbacivanje "pogrešnih" odluka kao pukih odstupanja, kao primjere sistemske greške koje su neizbježne u ljudskoj instituciji. Ova alternativa isključuje potrebu brojanja i vaganja utjecaja određenih odluka na prava, ali čini Dworkinovu tezu nefalsificirajućom i stoga neprovjerljivom."

• "Teško je zamisliti da ne postoji preklapanje u artikulacijama [temeljnih] prava ponuđenih od različitih zajednica u jednom društvu: takvo radikalno razdvajanje bilo bi znak veoma temeljnog sloma u društvenoj koheziji, i čini se nevjerovanim da bi bilo koji sistem sudske kontrole mogao djelovati u kontekstu takvog temeljnog neslaganja. U stvarnosti, mora postojati stepen preklapanja između različitih zajednica."

• "Uloga ustavnih sudova u zaštiti ustavnih prava ne može se uhvatiti bilo kojom jednostavnom formulom ili definisati kao "stvar principa": ne može se istači ni da je, kao stvar principa, robusno ovlaštenje sudske kontrole nužno važan sastojak zaštite ljudskih prava, niti da neizbježno šteti takvoj zaštiti. Početna tačka za ocjenu uloge sudske kontrole mora biti pažljiva računica dobiti i gubitaka koji rezultiraju iz sistema sudske kontrole u određenoj državi. Dobici i gubici iz skupa određenih odluka, i onih koje rezultiraju iz samog postojanja sudske kontrole u toj državi, mora se ocijeniti. (Posljednje uključuje načine na koje sudska kontrola utječe na zakonodavno ponašanje – pozitivno ili negativno – i obrazovna uloga koju ima na poboljšanje svijesti zaštite prava unutar šire zajednice). Ishod ove složene računice jasno zavisi od naše preferirane artikulacije apstraktnih prava, i ljudi koji se ne slažu sa našim artikulacijama također se neće slagati ni sa konačnom presudom koja se tiče uloge sudske kontole u zaštiti prava. Ova činjenica neslaganja mora se također uzeti u obzir u obračunu. Iako možemo sumnjati u opću neto korist sudske kontrole, možemo imati neke razborite razloge za njenu potporu; to jeste, može biti racionalno podržavati sudsku kontrolu ako institucionalne pojedinosti sudskih institucija, u poređenju sa onima političkih grana vlasti, čini sudove osjetljivijim na obzire temeljnih prava općenito. Ovaj sud, međutim, zavisit će od specifičnih institucionalnih poređenja i ne može se činiti apstraktno iz određenih okolnosti u određenoj državi."