Prava drugih

Izvor: Wikicitati
Jump to navigation Jump to search
Prava drugih
Autor
Seyla Benhabib
spis političke teorije
Originalni naziv
The Rights of Others
Datum izdavanja
2004.



Uvod[uredi]

  • "[P]ravedno članstvo pretpostavlja: priznavanje moralnih zahtjeva izbjeglica i tražitelja azila za prvi prihvat; režim poroznih granica za imigrante; zabrana denacionalizacije i gubitka prava građanstva; odbrana prava svakog ljudskog bića 'da ima prava', to jeste, da bude zakonita osoba, koja ima opravdan zahjtev za određenim neotuđivim pravima, bez obzira na status njihovog političkog članstva. Status stranca ne treba nekoga ogoliti od temeljnih prava. Nadalje, pravedno članstvo pretpostavlja pravo građanstva za stranca koji je ispunio određene uvjete. Stalni status kao stranca ne samo da nije u skladu sa liberalno-demokratskim razumijevanjem ljudske zajednice, već je također i kršenje temeljnih ljudskih prava. Pravo političkog članstva mora biti akomodirano praksama koje nisu diskriminatorne u opsegu, koje su transparentne u formulaciji i izvršenju, i koje su utužive kada su prekršene od država i drugih organa sličnih državama. Doktrina državnog suvereniteta, koja je do sada štitila odluke o naturalizaciji, građanstvu, i nenacionalizaciji od kontrole kako međunarodnih, tako i ustavnih sudova, mora biti dovedena u pitanje."
  • "Građanstvo i prakse političkog članstva su rituali kroz koje se nacija reproducira prostorno. Kontrola teritorijalnih granica, koja je nastala zajedno sa suverenitetom savremene nacionalne države, teži da osigura čistoču nacije u vremenu kroz kontrolisanje njenih kontakata i interakcija u prostoru. Historija građanstva otkriva da su te nacionalne aspiracije ideologije; one teže da ukalupe složenu, neuređenu, i nekontrolisanu stvarnost prema nekom jednostavnom upravljačkom principu redukcije, poput nacionalnog članstva. Svaka nacija ima svoje druge, unutar i izvan [...] Uistinu, nacionalizam je konstituisan kroz niz zamišljenih kao i veoma stvarnih demarkacija između nas i njih,"mi i ostali". Kroz prakse članstva država kontroliše sinhronički i dijahronički identitet nacije. Ipak pravila nacionaliteta i građanstva svih naroda su primjesa historijskih slučajnosti, teritorijalnih borbi, kulturnih sukoba, i birokratskih dekreta. U određenim historijskim okretnicama, ta pravila i borbe koje ih okružuju postaju transparentnije i vidljivije nego u drugim vremenima. Mi smo sada na takvoj historijskoj okretnici i problem političkih granica je još jednom postao vidljiv."

O gostoprimljivosti[uredi]

  • "Dok demos, kao narodni suveren, mora istači kontrolu nad specifičnim teritorijalnim područjem, on također može biti uključen u refleksivne činove samo-konstitucije, te se tako granice demosa mogu namještati. Politika članstva u dobu disagregacije prava građanstva tiče se pregovaranja složenosti punih prava članstva, demokratskog glasa, i teritorijalnog boravka."

Pravo naroda, pravda, i migracije[uredi]

  • "U Rawlsovoj idealnoj utopiji, narodi su postali bezprozorne monade koje nemaju nikakvog interesa za miješanje, druženje, i interakciju sa drugima. To je istinski vizija uređenog svijeta, ali također je i vizija statičkog, dosadnog svijeta samo-zadovoljnih naroda, koji se ne zanimaju ne samo ni za tuđe nevolje, već ni za tuđi šarm."
  • "Želim da napravim razlikovanje između kulturne integracije i političke integracije i da sugerišem da u robusnoj liberalnoj demokratiji poroznost granica nije prijetnja za, već radije obogaćenje, postojeće demokratske raznolikosti. Kulturne zajednice su građene oko privrženosti njihovih članova prema vrijednostima, normama, i tradicijama koje nose perskriptivne vrijednosti za njihov identitet, u tome što neuspjeh u njihovom poštovanju pogađa njihovo sopstveno razumijevanje članstva i pripadanja. Zasigurno, ipak, uvijek postoji osporavanje i inovacija oko takvih kulturnih definicija i narativa [...] Politička integracija odnosi se na prakse i pravila, ustavne tradicije i institucionalne navike, da dovedu pojedince zajedno da formiraju funkcionalnu političku zajednicu. Ovo funkcionisanje ima dvostruku dimenziju: ne samo da mora biti moguće voditi ekonomiju, državu, i njen administrativni aparat, već mora također postojati dimenzija vjerovanja u legitimitet vodećih institucija društva čineći to. Pravno-racionalni autoritet savremene države leži ne samo na administrativnoj i ekonomskoj učinkovitosti već također na vjerovanju u njenu legitimnost. Upravo jer savremene države pretpostavljaju pluralnost sukobljenih kao i kopostojećih svjetskih gledišta, principi političke integracije su nužno apstraktniji i općenitiji nego principi kulturnog identiteta. U savremenoj državi, politički život je jedna sfera postojanja među mnogim drugim sa svojim brojnim zahtjevima prema nama; razdvajanje između ličnih identieta i ličnih lojalnosti, javnih izbora i privatnih uključenja, jeste konstitutivan za slobodu građana u liberalnim demokratijama [...] U liberalnim demokratijama koncepcije ljudskih i građanskih prava, ustavnih tradicija, kao i demokratski procesi izbora i predstavništva, suštinski su normativni elementi političke integracije. Prema njima građani, kao i stranci, državljani, kao i stranci sa pravom boravka, moraju pokazati poštovanje i lojalnost, a ne prema bilo kakvoj specifičnoj kulturnoj tradiciji."
  • "Demokratski narodi konstituišu sebe kao suverena jer oni podržavaju određene principe ljudskih prava i jer pojmovi njihove asocijacije tumače i čine mogućim ta prava. Naravno, precizno tumačenje ljudskih prava i sadržaj građanskih prava mora biti preciziran i artikulisan u svjetlu konkretnih historijskih tradicija i praksi datog društva. Ipak ti principi nisu iscrpljeni, kako u njihovom važenju ili njihovom sadržaju, samo kroz njihovo utjelovljenje u određenim kulturnim i pravnim tradicijama. One imaju tvrdnju važenja koja prevazilazi kontekst, u čije ime isključeni i ugnjetavani, marginalizovani i omraženi mobiliziraju i ističu svoje činilaštvo i članstvo. Historija demokratskih reformi i revolucija, iz radničkih pokreta do prava žena, iz antidiskriminacijskih do antikolonijanih sukoba, šire krug adresata tih prava, kao i transformisanje njihovog sadržaja. Upravo jer ta prava imaju kontekstualno-prevazilazeći kvalitet mogu biti korištena od onih koji su isključeni 'iz posjedovanja zajedničkih koncepcija društvenih dobara' i za koje 'lokalni i partikularni' su nosili stigmu nejednakosti, ugnjetavanja, i marginalizacije."

Transformacija građanstva[uredi]

  • "Temeljna prava ili ljudska prava su uslovi koji omogućavaju vršenje lične autonomije; prije svega kao moralno biće imaš temeljno pravo opravdanja [...] Tvoja sloboda može biti ograničena samo kroz recipročne i općenito opravdane norme koje se jednako primjenjuju na sve. U sferi moralnosti, općenitost znači univerzalnost; univerzalnost odnosi se na ono što bi bilo valjano za sva ljudska bića koja se uzimaju kao bića koja imaju jednako pravo na poštovanje i brigu - ono što sam nazvala [...] egalitarnim reciprocitetom."
  • "Isto kao što ne možete osobe po volji učiniti apatridima, ne možete, kao suverena država, poricati im članstvo douvijek. Možete stipulisati određene kriterije članstva, ali oni ne mogu biti takve vrste da druge trajno isključe od postajanja člana vaše političke zajednice. Teokratski, autoritarni, fašistički, i nacionalistički režimi to čine, ali liberalne demokratije to ne trebaju činiti."
  • "Ono što bi bilo za osudu iz moralne tačke gledišta jeste odsustvo bilo kakve procedure ili mogućnosti za strance, kao i one sa odobrenjem boravka, da uopće postanu građani; to jeste, ako naturalizacija uopće nije dopuštena, ili ako je ograničena na osnovu religije, etniciteta, rase, i seksualne preferencije, to bi kršilo ljudsko pravo na članstvo. U ovom smislu, ljudsko pravo na članstvo je aspekt principa prava, tj. priznanja pojedinca kao bića koje ima pravo na moralno poštovanje, bića čiju komunikativnu slobodu moramo priznati."
  • "Kroz internu kritiku kontradiktornih potencijala institucija koje uokviruju naše živote, dobijamo jasnije razumijevanje naših prava i sloboda. Ne postoji teleologija pomirenja koju obećavaju moja razmatranja, kao što postoji u Hegelovoj filozofiji; niti može moralno 'treba' biti svedeno na institucionalno 'jeste'. Ipak moje je vjerovanje da ćemo bolje cijeniti kontradiktornu prirodu postojećeg ako imamo jasniji smisao zbiljskih institucionalnih transformacija u domenu prava članstva. Predugo su normativna politička teorija i politička sociologija savremene države išle u različitim pravcima."

Demokratske iteracije[uredi]

  • "Ustav 'nas, naroda' jeste puno fluidniji, sporniji, kontroverzniji, i dimaničniji proces nešto što bi i rawlsijanski liberali ili teoretičari propadanja građanstva htjeli da vjerujemo [...] Ova vizija ne može biti pravedna prema dualnom identitu naroda kao ethnosa, kao zajednice zajedničke sudbine, sjećanja, i moralnih simpatija u jednu ruku, i kao demosa, kao demokratskog totaliteta svih građana s pravom glasa, koji mogu ili ne moraju biti dio istog ethnosa. Sve liberalne demokratije koje su savremene nacionalne države ističu obje ove dimenzije. Politike narodnjaštva [peoplehood] sastoje se u njihovom pregovaranju. Narod nije samo-zatvoreni i samo-dovoljni entitet [...] Narodnjaštvo je dinamička, a ne statička stvarnost."
  • "Demokratski suverenitet je temeljen na tri regulativna ideala: da je narod kako autor, tako i subjekt zakona; ideal ujedinjenog demosa; i ideja samo-zatvorenog i autohtonog teritorija nad kojim demos vlada. Tvrdila sam [...] da su zadnja dva ideala neodbranjiva kako po normativnim, tako i empirijskim osnovama. Jedinstvo demosa trebalo bi biti razumljeno ne kao sukladno dat, već radije kao proces samo-konstitucije, kroz više ili manje svjesne borbe uključivanja ili isključivanja."
  • "[P]ostoji ključna veza između demokratske samouprave i teritorijalnog predstavljanja. Upravo jer demokratije usvajaju zakone koji treba da obavezuju one koji su ih legitimno ovlastili, opseg demokratskog legitimiteta ne može se proširiti van demosa koji se ograničava kao narod na datoj teritoriji. Demokratski zakoni zahtijevaju zatvaranje upravo jer demokratsko predstavljanje mora biti odgovorno prema određenom narodu. Imperijalno zakonodavstvo, suprotno tome, bilo je izdavano iz centra i bilo je obavezujuće dokle god se širila moć centra da kontroliše svoju periferiju. Imperije imaju granice; demokratije imaju rubove. Ne vidim način da se presječe ovaj gordijski čvor koji povezuje teritorijalnost, predstavništvo, i demokratski glas. Naravno, predstavničke institucije koje se temelje na drugim principima će postojati i treba da se prošire."