Praktični razum u pravu i moralnosti

Izvor: Wikicitati
Jump to navigation Jump to search
Praktični razum u pravu i moralnosti
Autor
Neil MacCormick
spis pravne teorije
Originalni naziv
Practical Reason in Law and Morality
Datum izdavanja
2008.



  • "Nepravda uvijek pretpostavlja neku prethodnu koncepciju onoga što osoba treba da ima; to jeste, onoga što joj pripada, jer nepravda je stanje stvari u kojem je iz nekog razloga osobi uskraćeno, ili ona na bilo koji način ne dobija, ono što joj pripada." (On Justice)


  • "[P]ravo koje naizgled obećava jednakost postupanja i jednakomjernu pravdu prema svima može u praksi postati instrument okrutnosti, nepravde i ugnjetavanja. Ko god zahtijeva da se vladavina prava poštuje zahtijeva nešto što ima moralnu vrijednost, jer upravljanje državom ili drugim političkim uređenjem u skladu sa istinski univerzalističkim zakonima je od temeljne moralne vrijednosti, izražavajući vrijednost postupanja sa ljudima kao sa jednakim građanima i jednakim ljudskim bićima." (On Justice)


  • "Pitanje koje se sada postavlja jeste ono odnosa između pravnog i moralnog rasuđivanja. Očito, oboje uključuju forme praktičnog rasuđivanja [...] jer je pravno rasuđivanje sigurno potskup općeg praktičnog rasuđivanja. Ali da li je također potskup moralnog rasuđivanja, ili da li su pravno rasuđivanje i moralno rasuđivanje paralelne i blisko povezane, ali različite forme praktičnog rasuđivanja? Pravno rasuđivanje se očito mora voditi u visokoinstitucionalizovanom okruženju. Moralno rasuđivanje, iako često mora paziti na institucionalni kontekst moralne odluke, ima za svoj cilj oformljavanje autonomne volje moralnog činioca, u kontekstu u kojem je vrijednost bilo koje institucionalne obaveze također otvorena za propitivanje. Sudije uživaju autonomiju određene vrste pod doktrinom nezavisnosti sudstva, ali su ipak vezani odredbama ustava i zakona i moraju paziti - a u nekim slučajevima su zaista vezani - na precedente. Sve ovo je sigurno relevantno na prikladan način za dobro ustanovljen moralni sud, ali element "obavezivanja" nedostaje [...] Ono što se nikada ne događa jeste da pravna promjena (ili pravni status quo), kroz sudsku oduluku ili zakonodavno usvajanje, ukida valjanost savjesnog suda moralnog činioca po bilo kojem pitanju. Autonomija u moralnom sudu znači da je svaka osoba odgovorna za njegovo/njeno gledište o tome šta je dobro ili loše, ispravno ili pogrešno i da nikada ne može biti preglasana po tom pitanju. Ovo je različito od pitanja šta se od javne agencije ili vlasti može zahtijevati pravom da učini u određenoj dilemi, pitanju koje sigurno ima kako moralne, tako i pravne relevantnosti - ali ne moralne konačnosti. Zasigurno, ljudi mogu i trebaju duboko promisliti da li je njigovo manjinsko mišljenje po nekom pitanju nenormalna ekscentričnost radije nego jasniji uvid od onog večine, ili sudstva, po pitanju moralne istine. Kroz vrijeme, voljena moralna uvjerenja mogu se pokazati njihovim držaocima kao neopravdana, čak i sujevjerni relikti manje prosvjetljenih vremena. Ali to ima veze sa uvjeravanjem, sa težinom argumenata, ne sa snagom države. U moralnim pitanjima, država takve snage nema, iako je predmet moralne ocjene od strane cjelokupnog stanovništva demokratskog uređenja." (Judging: Legal Cases and Moral Questions)