Posljednja utopija

Izvor: Wikicitati
Posljednja utopija: ljudska prava u historiji
Autor
Samuel Moyn
spis pravne historije
Originalni naziv
The Last Utopia: Human Rights in History
Datum izdavanja
2010.



  • "Historičari ljudskih prava prilaze svom predmetu istraživanja, uprkos njegovoj novosti, na način na koji su historičari crkve prilazili njihovom. Oni posmatraju temeljni razlog – kao što su crkveni historičari tretirali kršćansku religiju – kao spasonosnu istinu, otkrivenu, radije nego stvorenu u historiji. Ako se historijski fenomen može učiniti kao da je priželjkivanje ljudskih prava, tumači se kao da njima vodi, slično onome kako su crkveni historičari dugo tumačili judaizam, kao proto-kršćanski pokret jednostavno zbunjen povodom njegove istinske sudbine. U međuvremenu, heroji na koje se gleda kao da promoviraju ljudska prava u svijetu – poput apostola i svetaca u crkvenoj historiji – općenito se tretiraju sa nekritičkim divljenjem. Hagiografija, u svrhu moralne imitacije onih koji slijede plam, postaje glavni žanr. I organizacije koje se konačno pojavljuju da institucionaliziraju ljudska prava se tretiraju poput rane crkve: goluždrava, ali nadajmo se univerzalna, zajednica vjernika koji se bore za dobro u velu suza. Ako stvar propadne, to je zbog zla; ako uspije, nije zbog slučajnosti, već jer je stvar bila pravedna. Ovi pristupi nude mitove koji novi pokret želi i treba [...] Ova alternativna historija je natjerana, stoga, da uzme kao svoj glavni izazov razumijevanje zašto ljudska prava nisu počela definisati ljudske nade za budućnost kao temelj međunarodnog pokreta i utopiju međunarodnog prava 1940-tih, već sredinom 1970-tih godina [...] Najbolje opće objašnjenje izvora ovog društvenog pokreta i zajedničkog diskursa oko prava ostaje propast drugih, prethodnih utopija, kako onih temeljenih na državama, tako i međunarodnih. To su bili sistemi vjerovanja koji su obećavali slobodan način života, ali su vodili u krvave močvare, ili su nudili emancipaciju od imperije i kapitala, ali su se uskoro vidjele kao tamne tragedije radije nego svijetle nade. U toj atmosferi porastao je internacionalizam koji se okreće oko pojedinačnih prava, i to je mogao jer je bio definisan kao čista alternativa u vremenu ideološke prevare i političke propasti. Tada je fraza 'ljudska prava' ušla u svakodnevni govor u engleskom jeziku. I od tog trenutska su ljudska prava počela da definišu sadašnjicu [...] [A]li tačno identifikovanje historijskih izvora savremenih aspiracija ljudskih prava je tek jedan način za suočavanje za dubokim dilemama sa kojima se ljudska prava i dalje suočavaju kao utopijski ideal i pokret. Da su zaista bila plod demokratske revolucije, ne bi bila suočena sa zahtjevom za programatskom vizijom. Da su skovana u trenutku mudrosti nakon Holokausta, imala bi sasvim drugačije historijsko držanje, fokusirana na spriječavanje genocida od početka i ograničena na nepobitne povode bez da moraju iznijeti teret rješavanja svih globalnih boljki i različitih političkih agendi. Ali nisu bile ni jedne od tih stvari. Budući da su rođene u trenutku kada su preživjele kao moralna utopija kada su političke utopije umrle, ljudska prava su natjerana da definišu dobar život i ponude plan njegovog ostvarenja upravo kada su bila nepripremljena za to činjenicom svog suprapolitičkog rođenja."