Poredak javnog razuma

Poredak javnog razuma:
Autor	Gerald Gaus
Originalni naziv	The Order of Public Reason: A Theory of Freedom and Morality in a Diverse and Bounded World
Datum izdanja	2011.

• "[M]ože li se pomiriti autoritet društvene moralnosti sa našim statusom kao slobodnih i jednakih moralnih osoba u svijetu kojeg karakteriše duboko i trajno, a ipak razumno, neslaganje o standardima kojima trebamo evaluirati opravdanost tvrdnji moralnog autoriteta?"

• "Društveni poredak koji je struktuiran neautoritarnom društvenom moralnošću je slobodan moralni poredak: moralni poredak koji je prihvaćen razlozima svih, u kojem svi imaju svoje razloge, temeljenim na sopstvenim idejama onoga što je važno i vrijedno, da prihvate autoritet društvene moralnosti. Takav društveni i moralni poredak jeste ono što ću nazvati "poredak javnog razuma" – on je prihvaćen razlozima sve javnosti. Samo ukoliko ostvarimo poredak javnog razuma možemo dijeliti kooperativni društveni poredak pod uvjetima moralne slobode i jednakosti. Samo u poretku javnog razuma je naša moralnost istinski zajednički proizvod razloga svih radije nego način ugnjetavanja kojim se neki pozivaju na ideju moralnosti da bi vladali životima drugih."

• ""[M]oralna sloboda", na način na koji se razumije u ovoj knjizi, ne implicira da je neko slobodan da ignoriše zahtjeve moralnosti, ili da nema moralnosti prije javnog opravdanja. Tvrdnja slobode ne čini se u odnosu na zahtjeve moralnosti, već u odnosu na tumačenje tih zahtjeva od drugih."

• "Tvrdit ću da je Član Javnosti idealizacija nekog istinskog pojedinca; Član Javnosti promišlja dobro i sudi samo po relevantnim i inteligentnim vrijednostima, razlozima, i obzirima stvarnog agenta kojeg predstavlja i uvijek teži da donosi zakone nepristrasno za sve druge Članove Javnosti. Moralna pravila (koja stvaraju imperative) koje Član Javnosti prihvata su oni koje on kao moralna osoba ima dovoljno razloga da prihvati. To jeste, mi karakterišemo Člana Javnosti odražavajući njegove razloge kao specifične moralne osobe sa njenim sopstvenim razumnim vrijednostima i ciljevima, i koja teži u dobroj vjeri da donosi moralna pravila za sve. Naša karakterizacija Člana Javnosti samo je onoliko ispravna kao naše objašnjenje evaluativnih razloga njegovih stvarnih kolega."

• "[R]adije nego princip univerzalnog samo-zakonodavstva, moralni zahtjev koji sve tretira kao slobodne i jednake moralne osobe mora biti u skladu sa onim što ja nazivan Deliberativni princip javnog opravdanja: L je bona fide pravilo društvene moralnosti samo ako svaki Član Javnosti prihvata L kao obavezujući (i tako ga internalizira). Autoritativne moralne odredbe, tvrdit ću, temelje se na tako opravdanim pravilima."

• "Shvaćeni kao Članovi Javnosti, mi smo slobodni i jednaki, i niko nema moralni autoritet nad drugim. Moralnost je "samo-zakonodavstvo" svih u smislu da, konsultujući svoje sopstvene (privatne) razloge, svaki Član Javnosti prihvata relevantna moralna pravila kao obavezujuća za sve, pa tako i za sebe. Javni razlog u formi društvene moralnosti dolazi od svih i primjenjuje se na sve, i stoga je izraz moralne autonomije. Ali dosta često stvarni ljudi ne žive u skladu sa svojim racionalnim opredjeljenjima. Kada se suprotstavim drugome koji krši zahtjev koji zadovoljava Deliberativni princip javnog opravdanja, ja zahtjevam da se ona uskladi sa onim što, po njenom gledištu, ona ima razlog da učini, kao što mogu zahtijevati da ona održi obećanje koje je učinila [...] [P]ravilo koje je javno opravdano je ono koje, po rasuđivanju svakog Člana Javnosti, daje drugima osnova da čine autoritativne zahtjeve [...] Na kraju, onda, kada ja učinim moralni zahtjev drugome ja tvrdim da postoji epistemička i praktična nejednakost između nas; ja tvrdim da sam razumio javno opravdano moralno pravilo, a ti nisi, ili da odbijaš da učiniš ono za što znaš da je ispravno [...] [M]oj zahtjev je utemeljen u tvojim razlozima kao slobodne i jednake osobe – razlozima koji su ti dostupni [...] – normativni autoritet kojeg ja prizivam, čak i ako se ti ne slažeš, utemeljen je u tvojoj sopstvenoj evaluativnoj tački gledišta. Iako insistiram da si napravio grešku, tvoja greška je u neuspjehu da vidiš normativni autoritet koji tvoje sopstveno gledište – tvoja sopstvena normativna privrženost – dodijeljuje mom zahtjevu. Ponovo, sjeti se obećanja."

• "Ne samo da je [...] agent slobodan kada vidi moralne imperative kao zahtjeve sopstvenog razuma, već nije nikakvo nepoštovanje prema njegovom statusu kao slobodnog agenta kada drugi zahtjeva da on učini ono što njegov sopstveni razum zahtijeva, čak i ako on to ne vidi."

• "Relativni kontrast slobode kojeg smo istraživali nije između neograničenih i ograničenih, već između samo-usmjerenih i onih koji neuspjevaju u samo-usmjerenju jer njih usmjeravaju drugi (sjeti se čovjeka koji vidi moralnost samo kao ograničenja, ili Platonove pomoćnike) ili zbog neuspjeha u samo-usmjeravanju (kao što je čovjek u Millovom primjeru lošeg mosta). Ako razmišljamo o slobodnoj osobi kao onoj čijim životom upravljaju njene sopstvene vrijednosti, privreženosti, ili ciljevi, pobornici pozivine slobode su u potpunosti u pravu kada ističu da zahtijevanje da ona živi u skladu sa svojim sopstvenim vrijednostima nije nepoštovanje njene slobode."

• "U ovoj knjigi ja krećem na projekat pomirenja ove dvije tradicije [Humeovske i Kantijanske – op.a.]. [Ja] težim pomiriti Hobbeseovsko-Humeovsko saznanje da naša vjernost društvenoj moralnosti mora proizilaziti iz njene korisnosti ljudskom životu sa Kantijanskim saznanjem da njena pravila nisu ispravno viđena samo kao instrumentalna tom cilju. [Potom] težim pokazati da, kao što Kantijanci primjećuju, moralnost je diktat nepristrasnog javnog razuma i da su Humeovci u pravu da ona ima historiju i da ovisi o prethodnim odlukama i da uistinu u značajnom smslu društvo bira svoju moralnost. Bez prizivanja društvenih evolutivnih procesa, Kantijanski ideal zajedničkog samo-zakonodavstva je ili beznadežno kontroverzan ili neodređen; bez prizivanja kritičke perspektive Deliberativnog principa javnog opravdanja, evolutivno gledište ne može razlikovati autoritarne od neautoritarnih evoluiranih pozitivnih moralnosti. Prikladno objašnjenje moralnosti treba i Kanta i Humea."

• "[M]oramo se odreći nade da možemo stvoriti uvjerljiv opis deliberacije članova u "carstvu ciljeva" koji će ih voditi da se slože o istim pravilima. Najviše što možemo postići, tvrdit ću, jeste uvjerljiv opis koji izabire, kao što je Rawls istakao u svojim kasnijim radovima, skup razumnih pravila. Ili, kako ću ja to opisati, ostavljeni smo sa [...] nizom optimalno prihvatljivih prijedloga: neslaganje u našim privatnim sudovima je široko, ali je ograničeno skupom. U okviru skupa, Članovi Javnosti će se razlikovati u njihovom rangiranju predloženih pravila. Problem je kako, kao slobodni i jednake moralne osobe, mi trebamo izabrati iz ovog skupa ako nas je naše rasuđivanje odvelo do neslaganja."

• "Precizna društvena moralnost s kojom završavamo, pokazat ću, jeste stvar nastanka kompleksnih koordinacionih i izabirnih procesa između velikog broja ljudi [...] Iako slobodni i jednaki, rasuđivanje Članova Javnosti samo na temelju njihovih sopstvenih evaluativnih standarda će rijetko konvergirati na određeno pravilo društvene moralnosti kao nedvojbeno najbolje, slobodne i jednake osobe koje djeluju po svojim sopstvenim evaluativnim standardima ipak mogu i često će slobodno konvergirati na određeni broj optimalno prihvatljivog skupa. Javno opravdana moralnost, pokazat ću, konstituira ekvilibrijum rješenje između slobodnih i jednakih moralnih osoba koje teže da izaberi iz optimalno prihvatljivog skupa koji je otkriven rasuđivanjem idealiziranih Članova Javnosti. Rezultat je specifična društvena moralnost koja ostvaruje ciljeve kojima oni u tradiciji Rousseaua i Kanta teže. Svako je predmet autoriteta društvene moralnosti dok još djeluje po svom cjelokupnom nizu relevantnih evaluativnih standarda – slijedeći svoje sopstvene razloge i smatrajući se članom kraljevstva ciljeva."

• "Nakon što je društvo slobodnih i jednakih osoba koordiniralo na određeno moralno pravilo i njegovo tumačenje, svrha pozivanja na moralni autoritet je u kontroli ovog ekvilibrijunskog izbora protiv "drhtavih ruku" – pojedinaca koji čine greške o tome koje pravilo je u ekvilibrijumu – i onih koji inače neuspjevaju da djeluju po svojim najboljim razlozima. U ovim slučajevima najveći dio društvenog mišljenja se slaže u kritikovanju devijantnog ponašanja."

• "Iz perspektive nepristrasnog razuma – moralne tačke gledišta – ni jedno pravilo u optimalno prihvatljivom skupu nije bolje od bilo kojeg drugog, a ipak društveni procesi karakterizirani povećanim povratima zajedničke moralnosti mogu nas odvesti ka konvergenciji na jednom pravilu, koje onda postaje jedinstveno javno-opravdano pravilo."

• "Zadatak političke filozofije [...] nije da legitimira sadašnje režime, već da ispita uslove pod kojima politička prisila može biti opravdana svima, i pod kojima svi mogu živjeti u slobodnom društvenom i političkom poretku."

• "Kooperativni društveni poreci velikih razmjera između anonimnih stranaca su mogući jer smo mi sljedbenici pravila. Naš razum nije stvorio društveni poredak – mi se nismo urazumili u slijeđenje društvenih pravila. Radije, zahtjevi društvenog poretka su oblikovali naš razum. Iako smo mi sasvim sigurno društvena stvorenja koja su oblikovana društvenim životom upravljanim normama, mi se ne moramo potčinjavati zahtjevima društvenih i moralnih poredaka koji nam se suprotstavljaju. Da bi istakli svoj status kao slobodnih moralnih osoba znači ispitivati tvrdnje koje moralni autoritet čini nad nama; priznavanje drugih kao moralno ravnopravnih znači razmišljati o opravdanosti svojih sopstvenih moralnih zahtjeva prema njima. Društvena pravila obezbjeđuju poredak i čine mogućim kooperativni društveni život. Ona također mogu ugnjetavati, diskriminirati, i upotrebljavati društveni pritisak za održavanje zastarjelih i nepravednih praksi. / Društvena moralna pravila koja polože test javnog opravdanja prihvaćena su razumom svih. Ako moralne osobe, od kojih je svaka posvećena svojim sopstvenim svrhama, ciljevima, idealima, mogu prihvatiti moralna pravila društvenog poretka kao istinski moralno autoritativna, svaka može slobodno djelovati po sistemu društvenog moralnog autoriteta sa kojim je suočena. Društvena sloboda ne sastoji se u slobodi djelovanja po svojim ciljevima bez ograničenja; slobodna osoba se podvrgava moralnom autoritetu prihvaćenom od njenih sopstvenih ciljeva u životu i njenih sopstvenih standarda prihvatljivog ponašanja. Opravdana moralnost se ne izvodi iz naših ciljeva i ideala, niti je razvedena od njih. Javno opravdana moralnost služi našim ciljevima ograničavajući naše težnje za njima. Poredak javnog razuma nije onaj u kojem ljudi stalno vijećaju i raspravljaju. To je poredak koji je u skladu sa razumom svih; to nije proces rasuđivanja ili sporazum, već razumni moralni ekvilibrijum koji dopušta svakome da bude autonomni subjekt moralnih zakona."

• "Politički poredak je potreban da dovrši i reformiše moralni poredak, te stoga nesmijemo biti previše impresionirati nepopustljivim kritikama države i njenog autoriteta na kojima insistiraju filozofski anarhisti i liberterijanci. Ali, ne trebamo zaboraviti ni moć prinudnih zakona da provode nepravedna pravila. Sve države, ukljućujući one demokratske, usvojile su ozbiljno nepravedno zakonodavstvo. Mi moramo ispitivati sve tvrdnje autoriteta nad nama, uključujući onaj države. Kada je zakon izvan prihvatljivog skupa, on ne može imati bilo kakav autoritet nad nama. Projekat i reforma političkih institucija mora tražiti strukture koje izbjegavaju takve posljedice."