Politička teologija
| Politička teologija |
|---|
| Autor |
| Carl Schmitt |
spis političke i pravne teorije
|
| Originalni naziv |
| Politische Theologie |
| Datum izdavanja |
| 1922. |
- "Suveren je onaj koji odlučuje o izuzetku [stanju nužde - op.a.]." (1. Definicija suvereniteta)
- "Normativna nauka do koje Kelsen želi uzdići pravnu nauku u svoj njenoj čistoći ne može biti normativna u tom smislu da pravnik prosuđuje stvari po svome slobodnom činu; on se ne može samo pozivati na vrijednosti koje su mu dane (pozitivno dane). Izgleda da je time postala moguća neka objektivnost, ali ne i nužna veza s pozitivnošću. Vrijednosti na koje se pravnik poziva njemu su doduše dane, ali se on prema njima odnosi s nadmoćnošću koja ih relativizira. Jer on može konstruirati jedinstvo polazeći od svega što ga pravno zanima, pod uslovom da ostane naprosto "čist". Ali jedinstvo i čistost lako se dobivaju kada se s velikom upornošću ignorira prava teškoća, i kada se iz formalnih razloga, kao nečisto, isključuje sve što se suprotstavlja sistemnosti. Onome ko ni za šta ne odgovara i ostaje čvrsto zatvoren u metodologiju, ne pokazujući ni najmanjim konkretnim primjerom po čemu se njegova pravna nauka razlikuje od one dotadašnje, lako je da kritikuje. Zazivanje metodologije, izoštravanje pojmova sa metodologijskog stanovištva i oštroumna kritika vrijede samo kao priprema. Ako, s obrazloženjem da je pravna nauka nešto formalno, ne dođemo na stvar, ostajemo unatoč svim naporima u predsoblju pravne nauke." (2. Problem suvereniteta kao problem pravne forme i odluke)
- "[S]vako pravno mišljenje prenosi ideju prava, koja se nikada ne ozbiljuje u svojoj čistoći, u neko drugo agregatno stanje, i dodaje jedan momenat koji se ne može izvući ni iz sadržaja ideje prava niti, prilikom primjene neke opće pozitivne pravne norme, iz njenog sadržaja. Svaka konkretna pravna odluka sadrži jedan momenat ravnodušnosti prema sadržaju, jer pravni zaključak nije iz svojih premisa izvediv do kranjih posljedica, i jer okolnost koja neku odluku čini nužnom ostaje samostalan odlučujući momenat." (Ibid.)
- "Da se ideja prava ne može prometnuti iz sebe same, vidi se već iz toga što ona ne kaže ništa o tome ko treba da je primijeni. U svakom preobražavanju leži neka auctoritatis impositio. Iz pukog pravnog kvaliteta nekog načela nije moguće izvući odredbu o tome koja pojedinačna osoba ili koja konkretna instanca može za sebe zahtijevati takav autoritet." (Ibid.)
- "Što je neku odluku donijelo nadležno mjesto, to nju čini relativno, pa prema okolnostima i apsolutno nezavisnom od ispravnosti njenog sadržaja, i prekida dalje rasprave o sumnjama koje još mogu postojati. Odluka u trenu postaje nezavisna od argumenata na kojima se zasniva, i poprima samostalnu vrijednost. To se u svem svom teorijskom i praktičnom značenju očituje u učenju o pogrešnom državnom aktu. Netačna i pogrešna odluka zadobiva pravnu snagu. Netačna odluka sadržava jedan konstitutivni momenat, upravo zbog svoje netačnosti. Ali sama ideja odluke podrazumijeva da uopće i ne može biti apsolutno deklarativnih odluka. Sa stanovišta sadržaja norme koja leži u osnovi odluke, taj konstitutivni, svojevrsni momenat odluke nešto je novo i strano. Odluka je, normativno posmatrano, nastala ni iz čega. Pravna snaga odluke je nešto drugo nego rezultat njenog obrazlaganja. Norma ne služi kao referentna tačka, već upravo obrnuto: tek u odnosu na neku referentnu tačku određuje se šta je norma, i šta je normativna tačnost. Iz norme se ne izvodi nikakva referentna tačka, već samo kvalitet nekog sadržaja. Ono što je formalno svojevrsno pravnom smislu leži u opreci prema tom sadržajnom kvalitetu, a ne u opreci prema kvantitativnoj sadržajnosti neke uzročne veze. Jer trebalo bi zapravo da se po sebi razumije da ovu drugu opreku pravna nauka ne uzima u obzir." (Ibid.)
- "[Z]akon ne kaže kome je autoritet povjeren. Ipak ne može svako po svojoj volji izvršiti i ostvariti svako pravno načelo. Pravno načelo kao norma odlučivanja kaže samo kako treba odlučiti, ali ne i ko to treba da učini. Svako bi se mogao pozvati na sadržajnu ispravnost, kada ne bi bilo neke krajnje instance. Ali krajnja instana ne proistječe iz norme odlučivanja. Prema tome, pitanje se tiče nadležnosti; to pitanje nije moguće pokrenuti, a još manje na njega odgovoriti, polazeći od sadržajnog pravnog kvaliteta nekog načela. Odgovarati na pitanje o nadležnosti upućujući na materijalne elemente znači smatrati ljude glupanima." (Ibid.)
