Opravdanje i legitimnost

Izvor: Wikicitati
Jump to navigation Jump to search
Opravdanje i legitimnost: eseji o pravima i dužnostima
Autor
A. John Simmons
filozofski spis
Originalni naziv
Justification and Legitimacy: Essays on Rights and Obligations
Datum izdavanja
2000.



  • "Mi moramo zapamtiti da tamo gdje nema svijesti saradnje, gdje nema zajedničkog plana ili svrhe, ne postoji šema saradnje. Ne mislim da mnogi od nas mogu iskreno reći da smatramo naše političke živote kao proces zajedničkog rada i činjenjenja nužnih žrtava za svrhu unaprijeđenja zajedničkog dobra. Centralnost i naizgled nezavisnost vlada ne čini prirodnim misliti o političkom životu na ovaj način. Možda, onda, ne trebamo misliti o savremenim političkim zajednicama kao suštinski ili u dijelu poduhvatima saradnje na velikoj razini." (The Principle of Fair Play)


  • "Ove kratke napomene sve vode zaključku da najviše što princip pravične igre može očekivati da objasni jesu političke dužnosti veoma malog broja građana, u veoma malo stvarnih država; vjerovatno je, međutim, da uopće ne objašnjava takve dužnosti." (Ibid.)


  • "[N]i jedna uvjerljiva teorija državnog legitimiteta ne može tvrditi da država ima prava u kojoj se ogleda njena legitimnost - prava isključivog nametanja i prinudnog provođenja obavezujućih dužnosti prema svojim subjektima - pukom činjenicom osjećaja vjernosti subjekata ili njene sposobnosti da stvori takve osjećaje. Zasigurno do sada nas je historija ljudskog ugnjetavanja naučila koliko često se ljudi počnu osjećati obavezanim prema i vjerovati u prava onih koji tek nad njima vrše neodoljivu moć, bez bilo kakvog većeg moralnog autoriteta nego što takva moć donosi [...] [Ali] [d]ržave mogu istinski biti legitimne u odnosu na nas bez da od nas dobijaju mnogo ili bilo kakve podrške, pod uslovom da smo dovoljno nemoralni, zavedeni, glupi, preopterećeni (ratom ili nesrećom, recimo), slabe volje, ili manipulisani. U takvim slučajevima tačno je i sasvim normalno reći da je država legitimna, iako nestabilna ili nepopularna ili nepodržavana." (Justification and Legitimacy)


  • "Činjenica da država ili poslovanje ima vrline koje se mogu prizivati da bi se opravdalo njihovo postojanje, ne može po sebi služiti za opravdanje njihovog posjedovanja posebnih prava nad određenim pojedincima. Tek interakcijom sa tobom - i na način za koji uobičajeno pretpostavljamo da jednoj stranci daje moralno pravo da očekuje nešto od druge - će “legitimirati” svoje nametanje i/ili provođenje dužnosti prema tebi." (Ibid.)


  • "Rawls tvrdi da su svi obavezani da prihvate razumne uslove saradnje i nada se da je moguće naći konsenzus o takvim uslovima, tako da možemo ostvariti više od pukog političkog modus vivendija. Ali konsenzus u pitanju je konsenzus razumnih sveobuhvatnih gledišta, i razumna gledišta su izgleda gledišta onih koji su privrženi pronalaženju nekog prihvatljivog uslova političke saradnje. Ali čini se da to znači da gledišta koja su visoko individualistička ili pacifistička, recima, osuđena takvim objašnjenjem na nerazumnost - i njegovi zagovornoci na dužnosti prema prinudnom autoritetu koji se ne može legitimirati po njihovim uslovima - čisto stoga što nisu već privrženi pronalasku političkih rješenja za društvene probleme." (Ibid.)


  • "Svi znamo zašto su kontraktualci vjerovali da je nužno imati države. Znamo “hobbseovske” razloge: prirodno stanje stvara česte “zatvoreničke dileme” u kojima je “očekivanje” (stoga sukob) dominantna strategija, i ona stvara “koordinacijske probleme” (koji zahtijevaju jedinstveno rješenje države). I znamo “lokovske” razloge: ljudi su pristrasni u svoju korist, bivaju zanešeni strastima, ne znaju uvijek šta je ispravno, i nedostaje im snage i nepristrasnosti da provode prava čak i kada ih znaju. I znamo “kantovske/rusoovske” razloge: u prirodnom stanju ljudima nedostaje određena vrsta slobode (ili autonomije), i istinska pravda se ne može ustanoviti." (Ibid.)


  • "Legitimnost [...] je isključivo moralno pravo institucije da nametne nekoj grupi osoba obavezujuće dužnosti, da joj se te osobe pokoravaju, i da izvršava te dužnosti prinudom. Legitimnost je stoga logički korelat (pobojnoj) pojedinčanoj dužnosti pokoravanja zakonito nametnutim dužnostima koje slijede iz procesa legitimne institucije. Prikladni temelji za tvrdnje legitimnosti tiču se transakcijskih komponenti specifičnog odnosa između pojedinca i institucije. Budući da se priklanjam političkom voluntarizmu kao tačnom objašnjenju tih transakcijskih osnova legitimnosti, i budući da vjerujem da ni jedna stvarna država ne zadovoljava zahtjeve tog voluntarizma, vjerujem da ni jedna postojeća država nije legitimna (kao takva). Države mogu postati legitimnije kako se približavaju idealu voluntarističkog udruženja, ali ni jedna postojeća država nije legitimna u odnosu na čak i večinu svojih subjekata. Da su sve države nelegitimne u tom smislu, međutim, ne implicira da su sve države jednako loše [...] Neke nelegitimne države mogu stoga biti opravdane ukazivanjem na dobro koje čine, što znači da su vrijedne naše potpore, i da imamo moralni razlog da je pružimo. Ali reći da neke države zaslužuju potporu nije uopće isto reći da one imaju pravo da nas usmjeravaju i prinuđuju, te da to moramo poštovati [...] [D]ržave mogu biti opravdane u djelovanju na određene načine u određenim okolnostima, mislim, čak i ako nisu ni opravdane, ni legitimne - jednostavno jer bi svako bio opravdan da tako djeluje. Države mogu biti opravdane u bilanci u izvršavanju određenih zakona, recimo, čak i ako nisu opravdane u bilanci u postojanju ili nisu legitimne u odnosu na one protiv kojih se zakoni provode." (Ibid.)