Opća teorija prava i marksizam

Opća teorija prava i marksizam. Pokušaj kritike osnovnih pravnih pojmova
Autor	Jevgenij Pašukanis
Originalni naziv	Общая теория права и марксизм. Опыт критики основных юридических понятий
Datum izdanja	1924.

Uvod: Zadaci opće teorije prava

• "Kelsenu treba, bez sumnje, priznati veliku zaslugu. Svojom neustrašivom dosljednošću on je doveo do apsurda metodologiju neokantijanstva sa njenim dvjema zakonomjernostima. Jer, pokazuje se da "čista", oslobođena od svih primjesa postojećeg, faktičkog, od svake psihološke i sociološke "šljake", zakonomjernost trebanja uopće nema i ne može imati razumnih odredbi. Jer za čisto juridičko, tj. bezuslovno heteronomno trebanje, i cilj je štaviše nešto sporedno i ravnodušno. "Ti treba zato da bi" - to, po Kelzenovom mišljenju, već nije - juridičko "ti treba" [...] [K]rajnji formalizam normativne škole (Kelzen) izražava, bez sumnje, opću dekadenciju buržoaske naučne misli novijeg vremena, koja teži da se iscrpi u besplodnim metodološkim i formalno-logičkim dovijanjima, šepureći se svojim potpunim raskidom sa realnom stvarnošću."

• "[T]akav složeni pojam kao što je pravo ne može da se iscrpi definicijom po pravilima škole logike per genus et differentia specifica."

• "Samo buržoasko-kapitalističko društvo stvara sve neophodne uslove u kojima pravni momenat u socijalnim odnosima dostiže punu određenost. Ako se ostavi po strani kultura prvobitnih naroda, gdje mi samo sa teškoćom možemo da izdvojimo pravo iz opće mase socijalnih pojava normativnog poretka, onda se čak u srednjovjekovnoj feudalnoj Evropi pravne norme odlikuju kranjom nerazvijenošću. Sve pomenute suprotnosti slivene su u jednu neizdiferenciranu cjelinu. Ne postoji granica između prava kao objektivne norme i prava kao pravnog ovlaštenja. Norma općeg karaktera se ne razlikuje od njene konkretne primjene; isto tako je slivena djelatnost sudije i zakonodavca. Potpuno je prikrivena, kako u organizaciji marke, tako i u organizaciji feudalne vlasti, suprotnost između javnog i privatnog prava. Ne postoji uopće, toliko karakterističko za buržoasku epohu, protivrječje između čovjeka kao privatnog lica i čovjeka kao člana političke zajednice. Da bi se sve ove grane pravne forme iskristalisale u punoj mjeri, bio je potreban dug proces razvitka, čija su glavna arena bili gradovi. / Na taj način dijalektički razvitak osnovnih juridičkih pojmova ne samo što nam daje formu prava u njenom najrazvijenijem i najraščlanjenijem vidu nego i održava realni historijski proces razvitka, koji nije ništa drugo nego proces razvitka buržoaskog društva."

• "Mora se primijetiti da je pravno gledište neuporedivo više tuđe u svijesti "prosječnog" čovjeka nego što je to ekonomsko. Jer i onda kada se ekonomski odnos ostvaruje jednovremeno kada i pravni, za učesnike ovog odnosa u ogromnoj većini slučajeva aktuelnom izgleda baš ekonomska strana; juridički momenat ostaje na zadnjem planu, a istupa sa svom svojom jasnoćom samo u posebnim isključivim slučajevima (proces, spor o pravu). S druge strane, nosioci "pravnog momenta", u stadiju njegove aktivnosti, pokazuju se obično predstavnici posebne kaste (juristi, sudije). Zbog toga "prosječnom" čovjeku izgleda običnije i prirodnije mišljenje u ekonomskim kategorijama nego mišljenje u juridičkim kategorijama."

• "Odumiranje kategorija (baš kategorija, a ne ovih ili onih propisa) buržoaskoga prava nipošto ne znači njihovu zamjenu novim kategorijama proleterskog prava, isto kao što odumiranje kategorija vrijednosti, kapitala, profita itd. pri prelazu ka razvijenom socijalizmu, neće značiti pojavu novih proleterskih kategorija vrijednosti, kapitala, rente itd. Odumiranje kategorija buržoaskog prava u ovim uslovima će značiti odumiranje prava uopće, tj. postepeno iščezavanje juridičkog momenta u odnosima među ljudima.

Glava prva: Metodi konstrukcije konkretnog u apstraktnim naukama

• "[P]ravo, uzeto u njegovim općim karakteristikama, pravo kao forma, postoji ne samo u glavama i u teorijama učenih jurista. Ono ima paralelno realnu historiju, koja se ne razvija kao sistem misli, nego kao naročiti sistem odnosa, u koji ljudi ne ulaze zato što su ga svjesno izabrali, nego zato što ih na ovo prinuđavaju uslovi proizvodnje. Čovjek se pretvara u pravnog subjekta silom one iste neophodnosti na osnovu koje se naturalni produkat pretvara u robu sa njenim zagonetnim svojstvom vrijednosti."

• "[M]i ćemo morati da počnemo sa analizom pravne forme u njenom najapstraktnijem i čistom vidu, postepeno prelazeći usložnjavanjem ka historijski konkretnom. Pri tome ne smijemo ispustiti iz vida da dijalektički razvitak pojmova odgovara dijalektičkom razvitku samoga historijskog procesa. Historijska evolucija ne nosi sa sobom samo mijenjanje sadržaja formi i mijenjanje pravnih instituta nego i razvitak pravne forme kao takve. Ova, pošto se pojavila na izvjesnom stepenu kulture, ostaje dugo vremena u embrionalnom stanju, slabo diferencirana iznutra i bez razgraničenja sa susjednim sferama (moral, religija). Postepenim razvitkom ona dostiže maksimalni rascvat, maksimalnu diferenciranost i određenost. Ovaj viši stadijum razvitka odgovara određenim ekonomskim i socijalnim odnosima. Istovremeno se ovo odlikuje pojavom sistema općih pojmova koji teorijski održavaju pravni sistem kao savršenu cjelinu."

Glava druga: Ideologija i pravo

• "Osnovna pretpostavka pravnog regulisanja je, na taj način, suprotnost privatnih interesa. Ovo je istovremeno logička pretpostavka juridičke forme i realni uzrok razvoja pravne nadgradnje. Ljudsko ponašanje se može regulisati najsloženijim pravilima, ali juridički momenat u tom regulisanju počinje tamo gdje započinje izdvajanje u suprotnost interesa [...] Naprotiv, jedinstvo cilja čini pretpostavku tehničkog regulisanja. Zato pravne norme odgovornosti željeznica pretpostavljaju privatne zahtjeve, privatne odvojene interese. Tehničke pak norme željezničkog saobraćaja pretpostavljaju jedinstveni cilj, recimo, postizanje maksimalne sposobnosti prevoza."

Glava treća: Odnos i norma

• "Isto onako kao što bogatstvo kapitalističkog društva uzima oblik ogromnog nagomilavanja roba, samo se društvo pokazuje kao beskonačni niz pravnih odnosa [...] Pravni odnos između subjekata jeste samo druga strana odnosa između proizvoda rada koji su postali robom [...] Pravni odnos je primarna ćelijica pravnog tkiva i samo u njoj pravo vrši svoje realno kretanje. Pravo, kao skup pravnih normi u poređenju s tim, je samo mrtva apstrakcija."

• "Pravo, kao objektivna socijalna pojava, ne može da bude iscrpljeno u normi ili pravilu, bez obzira da li su oni pisani ili ne. Norma kao takva, tj. njen logički sadržaj, ili se neposredno izvodi iz već postojećih odnosa, ili ako je izdana kao državni zakon, onda ona pretpostavlja samo simptom po kome se može suditi, sa izvjesnim stepenom vjerovatnoće, da će u bližoj budućnosti nastupiti odgovarajući odnosi. Ali da bi se utvrdilo objektivno postojanje prava, nije nam dovoljno da znamo normativni sadržaj u životu, tj. u socijalnim odnosima. Kao običan izvor zabluda javlja se u datom slučaju način mišljenja juriste dogmatičara, za koga pojam važeće norme ima svoj specifični smisao, smisao koji se ne poklapa sa onim što sociolog ili historičar shvataju kao objektivno postojanje prava. Rješavajući pitanje da li data pravna norma važi ili ne, jurist dogmatičar najčešće uopće nema u vidu utvrđivanje postojanja ili nepostojanja neke objektivne socijalne pojave, nego samo postojanje ili nepostojanje logičke povezanosti između date normativne postavke i opštije normativne premise [...] [A]ko mi tvrdimo da namjera zidanja zgrade ili čak plan toga zidanja još nije stvarna zgrada, to otuda nikako ne proizilazi da za izgradnju zgrade nisu potrebni ni namjera ni plan. Ali ako se nije otišlo dalje od plana, mi ne možemo tvrditi da je zgrada bila izgrađena."

• "[P]ut od proizvodnog odnosa ka pravnom odnosu ili odnosu svojine - kraći (je) nego što to zamišlja takozvana pozitivna jurisprudencija, koja ne može da bude bez posredujuće karike - državne vlasti i njenih normi. Čovjek koji proizvodi u društvu - to je pretpostavka od koje polazi ekonomska teorija. Od te osnovne pretpostavke treba da pođe opća teorija prava, ukoliko ona ima posla sa osnovnim definicijama. Tako, npr., treba da postoji ekonomski odnos razmjene da bi nastao pravni odnos ugovora o kupoprodaji. Politička vlast pomoću zakona može, putem najrazličitih načina, da reguliše, izmijeni, uslovi i konkretizuje formu i sadržaj ovog pravnog posla. Zakon može detaljno da odredi šta i kako, uz koje uslove i kome može da se prodaje i od koga može da se kupuje. / Na osnovu toga dogmatička jurisprudencija zaključuje da svi postojeći elementi pravnog odnosa, među kojima i sam subjekt, nastaju iz norme. U samoj stvari, naravno, osnovna pretpostavka uz koju sve te konkretne norme imaju smisla jeste postojanje robno-novčane privrede. Samo uz tu pretpostavku pravni subjekt ima svoj materijalni supstrat koji zakon ne stvara nego zatiče. Tamo gdje ovaj supstrat ne postoji, odgovarajući pravni odnos se ne može a priroi zamisliti [...] [E]konomski odnos u svom relanom kretanju postaje izvor pravnog odnosa, koji se najprije rađa u momentu spora. Upravo spor, sukob interesa, izaziva u životu formu prava, juridičku nadogradnju [...] Kroz sudski proces se pravno apstrahuje od ekonomskog i istupa kao samostalni momenat [...] Državna vlast unosi u pravnu strukturu jasnost i postojanost, ali ona nije njena pretpostavka budući da pravna struktura ima korijen u materijalnim, tj. proizvodnim odnosima [...] Potpuno je očevidno da logika pravnih pojmova odgovara logici socijalnih odnosa društva koje proizvodi robu, i baš u njima, u tim odnosima, a ne u naredbama vlasti, treba tražiti korijen sistema privatnog prava. Naprotiv, logika odnosa vlasti i potčinjenosti se samo djelimično uklapa u sistem pravnih pojmova. Zbog toga pravno poimanje države nikad ne može da postane teorijom, nego će se uvijek pokazivati kao ideološko izopačavanje činjenica. / Zato svagdje gdje imamo prvi sloj juridičke nadgradnje, mi nalazimo da pravni odnos nastaje neposredno iz prisutnih materijalnih proizvodnih odnosa ljudi."

• "Kao marksist, ja nisam postavio i nisam mogao postaviti sebi zadatak konstruisanja "čiste jurisprudencije". Od samog početka sam bio svjestan onog cilja koji sam po mišljenju Iljinskog postigao nesvjesno, naime - dati sociološko tumačenje pravne forme i specifičnih kategorija koje nju izražavaju. Baš zato sam dao svojoj knjizi podnaslov: "Pokušaj kritike osnovnih pravnih pojmova". Ipak, razumljivo, moj bi zadatak bio posve besmislen ako ne bih priznao samo postojanje te pravne forme iako bih odbacio kategorije koje nju izražavaju kao neku praznu izmišljotinu."

Glava četvrta: Roba i subjekt

• "Svaki pravni odnos jeste odnos između subjekata. Subjekt je atom pravne teorije, najprostiji elemenat koji se ne može dalje dijeliti. Od njega i počinjemo našu analizu."

• "Rastuća podjela rada koja olakšava veze i razvitak razmjene koji odatle proizilazi, stvara od vrijednosti ekonomsku kategoriju, tj. ovlapoćenje socijalnih proizvodnih odnosa koji stoje iznad individuuma. Za ovo je potrebno da se posebni slučajni akti razmjene pretvore u široku sistematsku cirkulaciju robe. Na tom stepenu razvitka, vrijednost se odvaja od slučajnih procjena, gubi svoju karakteristiku kao pojava individualne psihe, i dobija objektivno ekonomsko značenje. Tako isto su nužni realni uslovi da bi se čovjek iz zoološke osobe pretvorio u apstraktnog i bezličnog subjekta prava, u juridičku ličnost. Ovi realni uslovi se sastoje u jačanju društvene poveanosti i u narastanju moći socijalne, tj. klasne organizacije koja dostiže svoj maksimum u "dobro uređenoj" buržoaskoj državi. Ovdje sposobnost da se bude subjektnom prava konačno se odvaja od žive konkretne ličnosti, prestaje da bude funkcijom njene stvarne svjesne volje i postaje čisto socijalnim svojstvom. Poslovna sposobnost se apstrahuje od pravne sposobnosti. Pravni subjekt dobija svog dvojnika u vidu zastupnika, a sam dobija značenje matematičke tačke, centra u kome je usretsređena izvjesna suma prava."

• "U razvitku juridičkih kategorija sposobnost vršenja poslova razmjene jeste samo jedna od konkretnih manifestacija općeg svojstva pravne i poslovne sposobnosti. Međutim, historijski je upravo akt razmjene dao ideju subjekta, kao apstraktnog nosioca svih mogućih prvnih ovlaštenja. Samo se u uslovima robne privrede rađa apstraktna pravna forma, tj. sposobnost da se ima pravo uopće, odvaja se od konkretnih pravnih zahtjeva. Samo neprestano premještanje prava koje nastaje na tržištu stvara ideju njihovog nepokretnog nosioca. Na tržištu se onaj koji stavlja obaveze i sam obavezuje. Iz položaja stranke koja zahtijeva on najednom prelazi u položaj stranke koja je obavezana. Tako se stvara mogućnost apstrahovanja od konkretnih razlika između subjekta prava i njihovog podvođenja pod jedan pojam vrste. / Isto onako kao što su aktima razmjene razvijene robne proizvodnje prethodili slučajni akti razmjene i takvi oblici kao, npr., uzajamno darivanje - pravnom subjektu i sferi pravne vlasti koja se oko njega prostire morfološki prethodi naoružani pojedinac, ili češće - grupa ljudi, rod, horda, pleme, koji su sposobni da u sporu, u bici, odbrane ono što je uslov njihovog postojanja. Ova tijesna morfološka veza jasno sjedinjava sud sa dvobojem, stranke u procesu sa stranama u oružanoj borbi. Uporedo sa porastom socijalnih regulativnih snaga subjekt gubi materijalnu opipljivost. Njegova lična energija se zamjenjuje socijalnom moći. tj. klasnom organizacijom, koja nalazi svoj najviši izraz u državi. Ovdje bezličnome i apstraktnom subjektu odgovara kao njegov refleks bezlična i apstraktna državna vlast koja djeluje sa idealnom jednakošću i neprekidnošću u prostoru i vremenu [...] Samo pri potpunom razvitku buržoaskih odnosa pravo dobija apstraktni karakter, svaki čovjek postaje čovjekom uopće, svaki rad se svodi na društveno-korisni rad uopće, svaki subjekt postaje apstraktnim juridičkim subjektom. Istovremeno i norma poprima logički savršenu formu apstraktnog općeg zakona. / Tako je juridički subjekt u nebesa uzdignut apstraktni posjednik robe. Njegova volja, shvatajući je u pravnom smislu, ima svoju realnu osnovu u želji da otuđuje stičući i da stiče otuđujući. Da bi se ta želja ostvarila, nužno je da želje posjednika robe idu jedna drugoj u susret. Juridički se taj odnos izražava kao ugovor ili saglasnost nezavisnih volja. Stoga je ugovor jedan od centralnih pojmova u pravu [...] Izvan ugovora sami pojmovi subjekta i volje postoje u pravnom smislu samo kao mrtve apstrakcije [...] Akt razmjene, dakle, koncentriše u sebi, kao u fokusu, najbitnije momente, kako za političku ekonomiju tako i za pravo [...] [S]amo razvitak tržišta stvara mogućnost i nužnost pretvaranja čovjeka koji prisvaja stvari putem rada (ili pljačke) u pravnog vlasnika [...] [F]orma prava kao takva ne krije u sebi u našoj prelaznoj eposi one neograničene mogućnosti koje su se u njoj otkrivale za buržoasko-kapitalističko društvo u času njegovog rađanja. Naprotiv, ona nas samo privremeno zatvara u svoje uske horizonte. Ona postoji samo zato da bi konačno sebe iscrpila."

Glava peta: Pravo i država

• "Država kao organizacija klasne vladavine i kao organizacija za vođenje vanjskih ratova ne traži pravno tumačenje i po suštini stvari ga ne dopušta. To je oblast gdje caruje tzv. raison d’etat, tj. princip gole cjelishodnosti. Naprotiv, vlast kao garant tržišne razmjene ne samo što može da bude izražena terminima prava nego se i sama predstavlja kao pravo i samo pravo, tj. stapa se sa apstraktnom objektivnom normom. Stoga se svaka pravna teorija države koja hoće da obuhvati sve državne funkcije pokazuje nužno kao neadekvatna. Ona ne može da bude vjeran odraz svih činjenica državnog života, nego daje samo ideološki, tj. unakaženi odraz stvarnosti."

• "Pravna država je fatamorgana, ali fatamorgana koja je sasvim pogodna za buržoaziju, zato što ona zamjenjuje religioznu ideologiju koja je izvjetrila; ona skriva od masa činjenicu vladavine buržoazije. Ideologija pravne države je pogodnija od religiozne još po tome što se ona, ne održavajući u punom smislu objektivnu stvarnost, ipak oslanja na tu stvarnost. Vlast kao "opća volja", kao "vlast prava", utoliko se realizuje u buržoaskom društvu ukoliko ovo posljednje samo predstavlja tržište. Sa ove tačke gledišta i policijski statut može da nam izgleda kao ovlapoćenje Kantone ideje o slobodi koja je ograničena slobodom drugog [...] "Država" pravnika, bez obzira na svu njenu "ideologičnost", ima posla sa nekom objektivnom realnošću, kao što se najfantastičniji san isto tako oslanja na stvarnost."

• "Država kao faktor sile u unutrašnjoj i vanjskoj politici - to je onaj korektiv koji je buržoazija prinuđena da čini u svojoj teoriji i praksi "pravne države". Ukoliko je gospodstvo buržoazije postajalo nestabilnije, ove popravke su bile kompromitovanije; tim se brže "pravna država" pretvarala u bestjelesnu sjenku, dok nije, na kraju, otvoreno zaoštravanje klasne borbe primoralno buržoaziju da sasvim odbaci nastranu masku pravne države i obnaži suštinu vlasti kao organizovanog nasilja jedne klase nad drugom."

Glava šest: Pravo i moral

• "[T]reba imati u vidu da su moral, pravo i država forme buržoaskog društva. / Ako je proleterijat prinuđen da se njima koristi, onda to uopće ne znači i mogućnost daljeg razvitka tih formi u smislu njihovog ispunjavanja socijalističkom sadržinom. One nisu sposobne da u sebi obuhvate taj sadržaj i treba da odumiru ukorak sa njegovom realizacijom. Ali, prije svemu tome, proleterijat u ovoj prelaznoj eposi nužno treba da iskoristi u svom klasnom interesu sve, od buržoaskog društva naslijeđene forme, i da ih tim samim do kraja iscrpe. Za ovo mu je potrebno, prije svega, da ima potpuno jasnu i od ideološke magle slobodnu predstavu o historijskom porijeklu ovih formi."

Glava sedma: Pravo i povreda prava

• "Krivično pravo je, isto ko i pravo uopće, forma saobraćanja egoističkih izolovanih subjekata, nosilaca autonomnog privatnog interesa ili idealnih vlasnika."