Ogled o ustavu Evrope

Izvor: Wikicitati
Idi na: navigaciju, pretragu
Ogled o ustavu Evrope
Autor
Jürgen Habermas
Originalni naziv
Zur Verfassung Europas: Ein Essay
Datum izdavanja
2011.



  • "Htio bih pokazati da su izmijenjene historijske okolnosti samo tematizirale i osvijestile nešto što je od početka bilo implicitno upisano u ljudska prava - naime, onu normativnu supstancu jednakog ljudskog dostojanstva za svakog ko je, da tako kažem, sricao ljudska prava." (Koncept ljudskog dostojanstva i realistična utopija ljudskih prava)


  • "Ljudsko dostojanstvo, koje je jedno isto svuda i za svakoga, utemeljuje nedjeljivost ljudskih prava." (Ibid.)


  • ""Ljudsko dostojanstvo" je seizmograf koji pokazuje šta je konstitutivno za demokratsko pravno uređenje - naime, tačno ona prava koja građani jedne političke zajednice moraju ustanoviti kako bi jedni druge mogli poštovati kao članovi slobodnog udruženja slobodnih i jednakih. Tek jamčenje ovakvih ljudskih prava proizvodi status građana koji kao subjekti jednakih prava imaju pravo da ih se poštuje u njihovom ljudskom dostojanstvu. / Nakon dvije stotine godina moderne ustavne povijesti bolje spoznajemo šta je od početka odlikovalo ovaj razvoj: ljudsko dostojanstvo kao da obrazuje potral kroz koji egalitarno-univerzalistički sadržaj morala biva urezan u pravo. Ideja ljudskog dostojanstva je pojmovna spona koja moral jednakog poštovanja za svakog veže sa pozitivnim pravom i demokratskim utvrđivanjem prava, tako da je iz njihove uzajamne zavisnosti, u historijskim uvjetima koji su im pogodovali, moglo izrasi jedno političko uređenje koje se temelji na ljudskim pravima." (Ibid.)


  • "Budući da se moralno obećanje mora ispuniti u pravnoj formi, ljudska prava se pokazuju kao bog Janus sa dva lica, od kojih je jedno okrenuto prema moralu a drugo prema pravu. Bez obzira na svoj isključivo moralni sadržaj, ona imaju formu pozitivnih i kaznom podržanih subjektivnih prava koja pojedincima jamče međuprostor slobode i prava. Ona su postavljena tako da na putu demokratskog zakonodavstva budu konkretizirana, da od slučaja do slučaja budu specificirana posredstvom pravosuđa i provedena državnim sankcijama. Dakle, ljudska prava tačno opisuju onaj dio prosvijećenog morala koji može biti preveden u medij prinudnog prava i politički ozbiljen u snažnom obliku djelotvornih osnovnih prava." (Ibid.)


  • "Ljudska prava se, između ostalog, razlikuju od moralnih prava na osnovu toga što su usmjerena na institucionaliziranje, dakle što moraju biti proizvedena i što zbog toga iziskuju zajednički obrazovanu narodnu volju, dok se osobe koje moralno djeluju, bez izuzetka, posmatraju kao subjekti koji su izvorno umetnuti u mrežu moralnih obaveza i prava." (Ibid.)


  • "[K]umulativna iskustva povrijeđenog dostojanstva obrazuju izvor moralne motivacije za ustavotvornu praksu s kraja 18. stoljeća koja se povijesno ne može osloniti na slične slučajeve; na drugij strani, socijalno priznanje dostojanstva drugog, koje formira status, nudi pojmovnu vezu između moralnog sadržaja za jednako uvažavanje svakog i pravne forme za ljudska prava." (Ibid.)


  • "U moralnom se odnosu jedna osoba pita šta duguje drugoj osobi, sasvim nezavisno od toga u kakvom socijalnom odnosu prema njoj stoji - koliko joj je ta druga osoba strana, kako se ponaša i šta od nje treba očekivati. Nasuprot tome, osobe koje uzajamno stoje u pravnom odnosu reagiraju na pravne zahtjeve koje im drugi postavlja. U pravnoj zajednici za prvu osobu nastaju obaveze tek na osnovu pravnih zahtjeva koje joj može postaviti druga osoba." (Ibid.)


  • "Evropska unija može se pojmiti kao odlučujući korak na putu prema politički osmišljenoj svjetskoj zajednici." (Kriza Evropske unije u svjetlu konstitucionalizacije međunarodnog prava: Ogled o ustavu Evrope)


  • "[Treba podsjetiti u] čemu se sastoji civilizirajući karakter demokratski donesenog prava. Politička vladavina se - od početka državne vlasti u visokim kulturama - konstituirala u formama prava. "Spajanje" prava i politike je, prema tome, staro koliko i sama država. Pravo je pritom hiljadama godina igralo podijeljenu ulogu: ono je služilo autoritarnoj vladavini kao sredstvo organizacije, a za vladajuće dinastije je predstavljalo neizostavan izvor legitimacije. Dok je pravno uređenje stabilizirano snagom državne sankcije, politička vlast se napajala legitimirajućom snagom sakralnog prava kojim je upravljala kako bi bila prihvaćena kao pravedna. Pravo i kraljevska pravosudna vlast su auru svetosti izvlačili iz veze sa mitskim silama, kasnije iz pozivanja na prirodno pravo. Ali, pravo je moglo ostvariti svoj vlasiti smisao tek pošto se u rimskom carstvu izdiferenciralo iz društvenog ethosa, i konačno moglo razviti racionalizirajući učinak preko pravnog kanaliziranja vršenja vlasti. / Državna vlast je zaista morala biti sekularizirana, a pravo uglavnom pozitivirano, prije nego što se legitimacija vladavine mogla učiniti zavisnom od pravno institucionalizirane saglasnosti potčinjenih. Tek se time moglo postaviti ono demokratsko pozakonjenje vršenja političke vlasti koje je relevantno u našem kontekstu. Ono naime razvija ne samo racionalizirajuću nego i civilizirajuću snagu, u mjeri u kojoj osporava državnoj vlasti autoritaran karakter i time mijenja sâmo agregatno stanje političkog." (Ibid.)


  • "Demokratsko samoodređenje znači da su adresati prinudnih zakona istovremeno i njihovi autori. U jednoj demokratiji građani su potčinjeni samo zakonima koje su za sebe donijeli u demokratskom postupku. Ovaj postupak svoju legitimacijsku snagu ima zahvaliti, na jednoj strani, uključenosti svih građana (kako god da se ona posreduje) u političke procede odlučivanja i, na drugoj strani, povezivanjem (ako je potrebno kvalificiranih) većinskih odluka sa deliberativnim obrazovanjem mišljenja. Takva demokratija mijenja građansku upotrebu komunikativne slobode u isto tako velik broj produktivnih snaga za legitimno, tj. istovremeno interesno poopštivo i efektivno samoutjecanje politički organiziranog društva građana. Kooperativni utjecaj građana na uvjete njihove društvene egzistencije zahtijeva odgovarajući prostor djelovanja države za političko uobličavanje životnih odnosa." (Ibid.)


  • "[O]graničavanje nacionalne suverenosti u korist prenošenja suverene vlasti na nadnacionalnu instancu ne mora biti plaćeno stavljanjem demokratskih građana pod starateljstvo. Ovaj transfer, samo ako ostavlja demokratski postupak netaknutim, nastavlja tačno onu vrstu konstitucionaliziranja državne vlasti kojoj građani već unutar nacionalne države imaju da zahvale svoje slobode [...] U slučaju prenošenja suverene vlasti, slobodan prostor građanske autonomije se ne sužava kada građani konkretne države u saradnji sa građanima ostalih država u demokratskom postupku učestvuju u nadnacionalnom donošenju prava. S rastom površine teritorija, dakle sa prosto numeričkim proširenjem, mijenja se kompleksnost, ali se ne mijenja nužno i kvalitet procesa kojima se obrazuju mišljenje i volja. Zbog toga ne može biti govora o ograničenju narodne suverenosti sve dok kvantitativne promjene u socijalnoj i prostornoj dimenziji ostavljaju sam postupak netaknut, tj. dok ne ugrožavaju deliberaciju i socijalnu uključenost." (Ibid.)


  • "Građani se u demokratskoj zajednici ne potčinjavaju pravu samo faktički, zato što država prijeti sankcijama; oni pravo mogu načelno prihvatiti kao "ispravno" jer je demokratski donešeno. Ovaj način demokratskog pravnog uobličavanja političke vladavine predstavlja civiliziranje vlasti, budući da se izvršna vlast koju je narod izabrao, premda raspolaže sredstvima prinude smještenim u kasarne, mora pridržavati ustava i zakona. Ovo "mora" ne izražava faktičku zapovijest o prisilnom ponašanju, nego normativno trebanje naučeno u političkoj kulturi." (Ibid.)


  • "U konstruiranju političke zajednice višeg stepena građani učestvuju dvostruko, u svojoj ulozi budućih građana Evropske unije i u ulozi pripadnika jednog državnog naroda. Zbog toga i Ustav EU - unatoč činjenici da jedan od nosećih stubova proizilazi neposredno iz kolektiva - zadržava, kao i sva moderna pravna uređenja, strogo individualistički karakter: on se u krajnjemu temelji na subjektivnim pravima građana. Zbog toga je konsekventnije da se kao drugi subjekt ustavotvorstva priznaju ne samo države članice, nego i njihovi narodi." (Ibid.)


  • "[N]e mora doći do gubitka legitimacije ako oba ustavotvorna subjekta, dakle građani Unije i evropski narodi, jednoga dana nastupe u svim funkcijama zakonodavstva konsekventno kao ravnopravni partneri. Dijeljenje suverenosti kao takvo može se, kako je već kazano, opravdati time što građani Unije imaju dobre razloge da na evropskoj razini insistiraju na ravnopravnoj ulozi svojih država. Nacionalne države kao pravne države nisu samo akteri na dugom historijskom putu civiliziranja jezgra sile u političkoj vladavini, nego trajne tekovine i žive forme "egzistirajuće pravde" (Hegel). Građani Unije mogu zbog toga imati opravdan interes da vlastita nacionalna država svakog od njih, upravo u ulozi države članice, i dalje igra potvrđenu ulogu jamca prava i sloboda. Nacionalne države su više od otjelovljenja nacionalnih kultura koje treba očuvati; one jamče određenu razinu pravde i slobode koju građanin s pravom želi sačuvati." (Ibid.)


  • "Cilj demokratskog ustava svjetskog društva zahtijeva - već zbog pojmovnih razloga izgradnje modernog pravnog uređenja na osnovama subjektivnih prava - konstituisanje zajednice građana svijeta. Misaona figura ustavotvorne kooperacije između građana i država, koja je razvijena na primjeru Evropske unije, pokazuje put na kojem bi postojeća međunarodna zajednica država mogla zajednicom građana svijeta biti upotpunjena u kosmopolitsku zajednicu." (Ibid.)


  • "Pravo mora nastati svuda gdje je neophodna moralna raspodjela rada, zato što individualni sudovi i motivacije nisu dovoljni." (Ibid.)