Odvažnost slobode: etika ljudskih prava

Izvor: Wikicitati
Jump to navigation Jump to search
Odvažnost slobode: etika ljudskih prava
Autor
Abdulah Šarčević
filozofsko djelo
Originalni naziv
Odvažnost slobode: etika ljudskih prava
Datum izdavanja
2000.



I. Nemogućnost savremenosti[uredi]

  • "[L]judska prava su i "vizije dobrog života" ili jezgro personalnog i kolektivnog samorazumijevanja i komuniciranja."
  • "Ljudska prava u svakom razdoblju i u svakoj zemlji imaju egzistencijalno značenje (...) Osnova su ljudske solidarnosti: u opiranju fašizmu i neosocijalizmu, svakoj formi teorijskog i praktičnog totalitarizma. Osnova su solidarnosti: za otpor propagandi laži, poniženja, genocidu. S njom uvijek imamo društvo slobodnih ljudi, koji su protiv neznanja i zločina iz neznanja, okrutnosti totalitarista i licemjernosti građanskih demokratija."


II. Pluralizam kao političko-psihologijska veličina[uredi]

  • "[Č]emu ljudska prava? Da li su ona legitimni međunarodni posao, ili je pak to nešto drugo: sasvim nedopustivo i neprikladno vanjsko uplitanje, ako se insistira na tome da svaka vlada mora da prihvati UN-Chartu o principima i Opću deklaraciju o ljudskim pravima? (...) Ljudska prava su od tada stvar međunarodne zajednice, i stoga je legitimna volja da se iskažu mnijenja o situaciji ljudskih prava u drugim zemljama (...) Ljudska prava nisu više samo unutarnja stvar država."
  • "Treba li ustav ili temeljni stav očuvanja nacionalnog suvereniteta ili, u drugom slučaju, nacionalnog identiteta, da opravda već stari iracionalizam, zapostavljanje ljudskih prava?"
  • "U čemu se temelje ljudska prava? U prirodnom pravu zemlje rođenja? (...) Ili se ljudska prava temelje - na onoj slobodi od vlasti koja bi mogla očuvati ili osporiti ljudska prava, kada građani ne pristaju da slijede svoje dužnosti spram države?"
  • "[L]judska prava pripadaju jednoj umnoj političkoj koncepciji ljudskog egzistiranja u cjelini; u njima se uvažavaju religiozne i metafizičke sliek svijeta kao umne, kao one koje u sebi sadrže mnogostruke kulture korespondencije."
  • "No, praksa ljudskih prava zahtijeva nužna sredstva za reforme (...) Ova vizija ljudskih prava, obaveza država koje bi se mogle pretvoriti u individualne zahtjeve, uključuje zabranu diskriminiranja - na osnovi pripadnosti naciji ili narodu, rasi ili religiji, kulturi ili spolu - norme zaštite hendikepiranih, ostarjelih, eksploatiranje djece itd."
  • "U svakom argumentiranom diskursu jasno je da sloboda individuuma nije apsolutna. pravo na slobodu mišljenja se prevertira ako se njim unižava ili povređuje drugi čovjek ili grupa."


IV. Razlikovanja u pojmu slobode i odgovornosti kulture i različiti modeli interpretacije[uredi]

  • "Danas, pak, koncept ljudskih prava (...) obuhvaća fundamentalne norme jednog civiliziranog društva."
  • "[D]a li razvitak treba da ide prije ljudskih prava? Nipošto nije potrebno upasti u logiku taknog pitanja."
  • "[D]a li da težimo privrednom razvitku, visokom materijalnom standardu, po cijenu ljudskih prava; sa jednom idealističkom nadom ili očekivanjem da će rast, blagostanje, automatski povući za sobom demokratiziranje i ljudska prava, resurse građanskog životnog svijeta? ili je to pogubna iluzija? Druga strana dileme je: hoćemo li razvijati, prije svega, ljudska prava i demokratiju bez obzira na konzekvence po privredu, finansije, zaposlenost?"
  • "A svijest u svojem suočavanju sa realnošću u planetarnim razmjerama ima samo jednu opciju: da vjeruje kako je borba za ljudska prava imanentna ljudskoj prirodi, a možda i svim kulturama korespondencije."
  • "[P]uno značenje ljudskih prava, na ironičan način, nadrasta moderne ili tradicionalne diskusije o etici i moralu."
  • "U ljudskim pravima ljudski rod osjeća osvit samopotvrde. To su univerzalne norme a ne utopijske želje, nadanja ili molitve."


V. Zajednička odgovornost i svjetski ethos; Kako uskladiti prava individuuma i zajednice?[uredi]

  • "Evropa je odavno promovirala hegemonijalnu kulturu: kulturu, kulturu-instrukcija, držanja lekcija. Vrijeme je da Evropa uvede drugi sistem odnošenja u procesima globalizacije; to je kultura učenja, stjecanja vlastitog iskustva."
  • "Čini se da prolazi vrijeme klasičnog samopotvrđivanja suverene države sa konotacijama slobode i nacionalne nezavisnosti; u procesima globalizacije i pretvaranja vlada u administraciju. Pretvaranje ljudi u mašine, u podanike, pripremljene medijskom propagandom i filozofijom; to da ljudi uzimajući zdravo za gotovo, dobrovoljno se izlažu iskušenju, prevari samo/prevari; to da građani svuda potvrđuju svoju pripravnost da se bore i umiru za narod i domovinu, da sve, čak i istinu u ljubavi i ljubav u istini, do kraja žrtvuju narodu i domovini."
  • "Što više propadaju oni mentaliteti koji su stvarali lokalne ili svjetske katastrofe, to smo primoraniji da uvijek na nov način uspostavljamo ravnotežu između dva kategorička imperativa: s jedne strane slobode a s druge strane odgovornosti."


IX. Nelagoda provincijaliziranja/znanje i mudrost[uredi]

  • "Smisao debate o globalnoj etici sastoji se u tome - u smislu egzistencijalne istine - da ona isključuje svaki kraj. To podsječa na poznati filozofsko-egzistencijalistički motiv: svaka je filozofija izgubljena kada bi se usudila reći šta je čovjek, šta su sloboda, mir, pravednost, kreativnost."