Novak Kilibarda

Izvor: Wikicitati
Jump to navigation Jump to search

Novak Kilibarda, crnogorski političar


  • Na pitanje o zajedničkom životu sa muslimanima Kilibarda je odgovorio: "Nas je literatura bila počela lijepo da miri i zbližava, a onda su razne politike sve to razbile u paramparčad. Međutim, meni se čini da će opet doći vrijeme da nas literatura i tradicija zbliže. Jer, kakva je razlika između Andrića i Selimovića i zar Njegoš nije ispjevao najuzvišenije stihove o Stambolu, ili zar neko čitajući Omera i Merimu pomisli da je to baš turska pjesma? Vjerujem u mudrost muslimanskog naroda i podsjećam da su oni od našeg jezika, korijena i mentaliteta." ("Narodne novine", 9. mart 1992)


  • "Nalazio sam se na čelu jedne stranke koja je, nažalost, učestvovala i u negativnim kretanjima našeg vremena. Članovi Narodne stranke, čiji sam bio predsjednik, bili su na frontovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ne mogu to da krijem, vec ističem tu činjenicu. Ipak sam, kao predsjednik Narodne stranke, nastojao da se od tog šovinističkog ludila udaljimo, ne samo ja već i partija. Mislim da sam uspio... Molio sam i Boga i ljude da oproste Narodnoj stranci za sve što je uradila, a što nije trebalo da radi. Zbog tih mojih poteza, u Sarajevu danas uspješno obnavljam saradnju, nastojim da ponovo uspostavim ratom pokidane veze." (2000)


  • "Ne znam tačan broj porušenih džamija u BiH, ali znam da taj broj iznosi više stotina. Ne znam ni koliko je porušeno pravoslavnih crkava, ali svakako ih je neuporedivo manje. No, razlika je u ovom drugom. Naime, bošnjačka vojska tokom rata nije imala zadatak da ruši crkve, a srpske paravojske genocidno su udarale na džamije." (28. avgust 2005.)


  • "Ako bi me neko analitički obavezao da se izjasnim koja je duhovna ličnost u istoriji Crne Gore najviše štete nanijela Crnoj Gori, sa punom stabilnošću svoga morala, postarao bi se da dokažem da je to gospodin Amfilohije Radović." (16. novembar 2008.)


  • "U najkraćem, u Sarajevu sam vidio nešto što se malo đe može viđeti. Vidio sam da je žrtva spremnija da zaboravi, nego zločinac da joj se izvini. Druga stvar koja me se mnogo dojmila je bila moja posjeta Srebrenici. Bio sam, mislim, jedini pravoslavac planete Zemlje tog dana u Srebrenici, kad se polagao kamen temeljac za spomen kompleks žrtvama. To sam teško doživio jer pripadam onom etnosu đe se žalost javno izražava, naše žene kukaju, tuže... Ali tamo, gdje se okupila ogromna masa žena, čuo se samo neki mugli jauk koji je i tako tih, čini mi se, dopirao do samog neba." ("Pobjeda", 20. februar 2010)


  • "Počeo sam jednom izjavom koju sam stalno ponavljao - sa Srbijom, ali ne pod Srbijom, i zato su počeli tamo da mi zamjeraju. Dešavalo se nešto sasvim neobično – ja, čovjek u ozbiljnim godinama odjednom počinjem da sagledavam da ne idem dobrim putem, putem koji je koristan narodu kojem pripadam. Počeo sam da razmišljam – zar će od Garašaninovog Načertanija, pa preko 1918. godine, sada uz moju pomoć da dokrajče Crnu Goru. Onda sam strecnuo od takvog puta. Nije se Novak Kilibarda okrenuo Crnoj Gori i crnogorskim interesima što me je crnogorska vlada amo pozvala i nasula mi korito, nego sam strecnuo, a nijesam se stidio da pred samim sobom priznam da se treba vratiti sa stranputice na pravi put." ("Pobjeda", 20. februar 2010)
  • "Vjerujte, do sredine 19. vijeka u Bosni, niti je bilo Srba, ni Hrvata, sve su bili Bošnjaci, jedni s tri prsta, jedni s četiri, jedni klanjaju." (ntvMontena, emisija emitovana 22.02.2012)