Mihajlo Lanović
| Mihajlo Lanović | |
|---|---|
hrvatski pravni teoretičar
| |
| Rođenje | 7. septembar 1882. Okoli kod Kutine, Hrvatska |
| Smrt | 16. april 1968. Zagreb, Hrvatska |
- "U tajnim je dubinama ljudske prirode od iskona usađena neutaživa želja za saznanjem i spoznajom istine i neumorno nastojanje oko održanja života i poboljšanja životnih uslova. Prvi je Adam stradao zbog preuzete svoje izvjedljivosti, a i posljenji će, možda, izdahnuti na zaležnim grudima majčice Zemlje sa neriješenim pitanjima nebrojenih pokoljenja svojih prethodnika u ukočenoj zjenici: odakle dolazimo? zašto smo ovdje? i kamo idemo?... Vjera nas, doduše, uči o vrelu, smislu i svrsi života, ali svi smo mi, više ili manje, djeca Adamova: svi bi mi rado da se barem umom vinemo do vjerskih visina, kad već ne možemo razumom da dokučimo duboke religiozne tajne. Pa onda, recimo, suština stvari i prirodni zakoni, značenje prostora i vremena i pravila društvenoga poretka - svi ti i slični osnovni problemi tek su manje ili više neodređenima apstraktnim okvirima nepreglednog mnoštva sve samih sitnih, krupnih i nedoglednih pitanja, koja, poput mirijada blještavih krijesnica, sa svih strana salijeću nemirni duh ljudski, i zamamnim ga sjajem svojim zavode i na najsmjelije podvige, ne bi li ih se konačno dovinuo, da mu onda, ponajčešće, i opet iščeznu u nedoglednoj tami beskonačnosti. I mahnitom se upravo mora da nazove preuzetnost neumornog istraživača, koji kao da misli da će sa pet sitnih svojih čulnih ticala uspjeti da obujmi čitavu vasionu, koji kao da se nada da će u mikroskopskim ćelijama svoga do smiješnosti sićušnoga mozga moći da smjesti beskrajnu panoramu svega zbivanja i bitisanja. I iz dana u dan, iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće uvijek gradi nove kule - nove gradi, stare razgrađuje - ne bi li se po njima vinuo do bezgraničnih visina, do vrhovne svemirske luči saznanja i spoznaje svega. I ma da nam očajnički paradoks razočaravnog naučenjaka, koji svu znanost ljudsku nazivlje samo zabludom današnjice, sa prozirnom zluradošču otkriva problematičnu relativnost svega znanja našega, iako je jedan od ponajvećih mislilaca sviju naroda i svih vremena došao do rezignirane spoznaje: “ništa ne znam, samo jedno znam: da ništa ne znam”, premda su poletnome Ikaru jadno polomljena snažna mladenačka krila, ipak, pored svega toga - est deus in nobis, agitante calescimus illo - imade neka tajna sila u biću našemu ljudskom, koja nam ne da da nemoćni zastanemo na bezizglednom, na oko, putu, koja nas neprestano potstiče uvijek na nove podvige na vjekovnom pohodu k svijetlu spoznaje, na neumornom lijetu k suncu istine..." (Uvod u pravne nauke)
- "A šta je istina? Je li to onaj zaključak kojemu je dugotrajno pomno posmatranje na nesumnjivi način utvrdilo opstrojnost logičkih premisa? Je li to ona hipoteza kojoj su nebrojeni pokusi dokazali neospornu egzistenciju sviju nužnih pretpostavaka? Možda jest, a možda i nije. Ko će to znati!... Prava je istina u suštini stvari, sušta je istina u bitnosti događaja. A možemo li se mi takovoj istini da dvijemo? Jesmo li mi, uopće, kadri da do takove istine dođemo?" (Ibid.)
- "Sva je naša spoznaja samo subjektivna, sva je naša istina samo relaitvna, a sva naša nauka, koliko god smo gordi na nju, nije nego više ili manje problematično djelo neumornog duha ljudskoga, koji ne može nego da putem subjektivne spoznaje dođe do relativne istine..." (Ibid.)
- "Nije istina predmetom nego svrhom nauke, a predmetom joj može da bude i neistina, koja se mora najprije da takovom naučno uglavi, pa da se onda istom prijeđe na dnevni red preko nje." (Ibid.)
Djela[uredi]
- Uvod u pravne nauke (1934.)
