Meir Dan-Cohen

Izvor: Wikicitati
Jump to navigation Jump to search
Meir Dan-Cohen
izraelsko-američki pravni teoretičar
Rođenje
Izrael
  • "Zamislite svemir koji je sačinjen od samo dvije vrste ljudi - javnosti i zvaničnika. Javnost je uključena u različite vrste ponašanja, dok zvaničnici prave odluke u odnosu na članove javnosti. Zamislite dalje da svaka od te dvije grupe obitava u različitim, akustički zatvorenim komorama. Ovaj uslov ću zvati "akustičko razdvajanje". Sada zamislite pravo kao skup normativnih poruka upravljenih na obje grupe. U takvom svemiru pravo nužno sadrži dva skupa poruka. Jedan skup upravljen je na javnost i nudi vodić za ponašanje. Te upute su ono što ja zovem "pravilima ponašanja". Drugi skup poruka je upravljen na zvaničnike i nudi vodić za njihove odluke. To su "pravila odlučivanja". Koja će pravila ponašanja takav sistem sadržavati zavisit će od toga koje ponašanje pravotvorci smatraju poželjnim - poželjnim, to jeste, u smislu politika koje su u ishodištu onih vrsta odluka koje se smatraju poželjim u ovom smislu [...] U stvarnom svijetu, također, možemo govoriti o porukama koje upućuju javnosti normativne informacije koje se tiču postupanja, i možemo razlikovati takve poruke od onih koje su usmjerene na upravljanje odluka zvaničnika. Temeljna razlika postoji, međutim, između zamišljenog svemira i stvarnog svijeta: uslovi akustičkog razdvajanja, koje je ostvareno u ovom prvom samom definicijom, čine se odsutnim iz drugog. U stvarnom svijetu, javnost i zvaničnici nisu zaista razdvojeni u akustički zatvorene komore, i stalno svaka grupa može "čuti" normativne poruke koje pravo odašilje drugoj grupi [...] Zbiljska pravila pravnog sistema su, shodno tome, od tri vrste. Bilo koje pravilo može biti pravilo ponašanja, pravilo odlučivanja, ili oboje. Sama lingvistička forma u kojoj je pravno pravilo dato ne određuje kategoriju kojoj pripada. Da bi se klasificiralo pravilo i odredio subjekt kojem je adresirana normativna poruka, moramo prvo zamisliti pravilo u zamišljenom svemiraju koji je karakteriziran akustičkim razdvajanjem, i onda odlučiti - u svjetlu politika koje su u ishodištu pravnog sistema - da li bi pravilo u tom svemiru bilo upućeno javnosti, zvaničnicima, ili i jednima i drugima. Druga razlika između stvarnog svijeta i našeg zamišljenog svemira jeste da, u zamišljenom svemiru, akustičko razdvajanje osigurava da pravila ponašanja ne mogu, kao takva, utjecati na odluke; slično, pravila odlučivanja ne mogu, kao takva, utjecati na ponašanje. Dva skupa pravila su nezavisna. Tako nije u stvarnom svijetu. Ovdje su zvaničnici svjesni pravila ponašanja sistema i uzimaju ih u obzir u donošenju odluka. Na isti način, budući da su pojedinci svjesni pravila odlučivanja, oni zaista mogu uzeti u obzir ta pravila kod oblikovanja svog ponašanja. Možemo reći, stoga, da se stvarnost razlikuje od zamišljenog svijeta u tome što pravila odlučivanja stvarnog svijeta će vjerovatno imati nuspojave u odnosu na pravila ponašanja, isto kao što će pravila ponašanja vjerovatno imati nuspojave u odnosu na pravila odlučivanja [...] Treće, mogućnost da pravila ponašanja ili odlučivanja imaju takve nenamjeravane nuspojave stvara potencijal za sukob između pravila odlučivanja i pravila ponašanja u odsustvu akustičnog razdvajanja. Pravilo odlučivanja se sukobljava sa pravilom ponašanja ako pravilo odlučivanja ističe, kao nusefekat, normativnu poruku koja je suprotna ili narušavaju pravila ponašanja. Suprotno tome, pravilo ponašanja sukobljava se sa pravilom odlučivanja kada poruka koju šalje onima koji odlučuju se suprotstavlja pravilu odlučivanja. Takve sukobljene poruke su nemoguće pod uslovima akustičkog razdvajanja. Budući da zvaničnici i javnost dobijaju samo poruke koje su njima upravljene i koje treba da upravljaju njihovim djelovanjima, ni jedna grupa nije u opasnosti od dobijanja sukobljenih poruka koje su adresirane onoj drugoj grupi [...] [I]ako politike koje su u ishodištu istinskog pravnog pravila mogu zahtijevati da pravilo bude samo pravilo odlučivanja ili samo pravilo ponašanja, takvo pravilo će vjerovatno u stvarnom svjetu imati kako nuspojave ponašanja, tako i odlučivanja, i stoga pobiti (barem u dijelu) njegove ishodišne svrhe. Takve percipirane napetosti u pravu mogu u mnogim slučajevima nastati iz nemogućnosti prava da slijedi mogućnost, koja je dostupna u zamišljenom svemiru koji je karakteriziran akustičkim razdvajanjem, da imaju različita pravila odlučivanja i pravila ponašanja. Ne mislim poricati da često postoje dobri razlozi za održavanje potpune harmonije između pravila postupanja i njegovih odgovatajućih pravila odlučivanja. Jedan očit razlog za takvu usklađenost jeste da pravila ponašanja često upravljaju ponašanjem upučujući na prirodu budućih odluka suda u odnosu na takvo ponašanje. Očekivanja koja stvaraju takva pravila ponašanja mogu u većini slučajeva biti razlog za korištenje pravila odlučivanja koja su u skladu sa pravilima ponašanja. Ali moramo primijetiti dvije stvari. Prvo, harmonija između pravila odlučivanja i pravila ponašanja, čak i kada je očita, nije stvar logike, već je radije moralna odluka. Drugo, iako mogu stajati razlozi za održavanje takve harmonije u većini slučajeva, oni ne važe u svim. Na primjer, argument da pravičnost zahtijeva ispunjenje utemeljenih očekivanja često je neprimjenjiv na krivično pravo. Kada su pravila odlučivanja blaža nego relevantna pravila ponašanja, kao u primjeru krajnje nužde, nije vjerovatno da će se iko buniti oko razočaranih očekivanja kazne." (Decisions Rules and Conduct Rules: On Acoustic Separation in Criminal Law)


  • "Zvaničnici i javnost nisu hermetički odvojeni jedni od drugih, niti su u potpunosti izmješani. Čim se društvo može diferencirati na "javnost" i "zvaničnike", ono je vjerovatno dostiglo uslov djelimičnog akustičkog razdvajanja. Djelimično akustičko razdvajanje ostvaruje se kada god je vjerovatno da će se određene normativne poruke registrirati kod jedne, radije nego kod druge grupe. Društva se razlikuju u njihovom nivou akustičkog razdvajanja. Ali isto kao što bi nam bilo teško locirati društvo koje ističe potpuno akustičko razdvajanje, bilo bi nam isto tako teško identificirati društvo u kojem je takvo razdvajanje u potpunosti odsutno. Mi ćemo također vjerovatno otkriti da, u bilo kojem društvu, stepen akustičkog razdvajanja razlikuje se u odnosu na različite grupe stanovništva i različita pitanja. Ako je ova empirijska hipoteza tačna, istinski pravni sistemi mogu isticati, u većoj mjero nego što se može očekivati, neke odluke pravnog sistema u našem zamišljenom svemiru. Još preciznije, istinski pravni sistemi mogu uistinu koristiti pogodnosti akustičkog razdvajanja učestvujući u "selektivnom odašiljanju" - to jeste, odašiljanju različitih normativnih poruka zvaničnicima i općoj javnosti. Štaviše, budući da je vjerovatno da će akustičko razdvajanje koje se istinski ostvari u bilo kojem društvu biti tek djelimično, pravo može pokušati da razdvoji svoje poruke koristeći posebna sredstva da bi povećala mogućnost da određene normativne poruke dođu samo do klijentele kojima su usmjerene. Upućivati ću na ove tehnike kao na strategije selektivnog odašiljanja [...] Moje korištenje temina ne treba se razumijevati kao da označava deliberativno, svrhovito ljudsko djelovanje. Pripisivajući pravu strategije selektivnog odašiljanja ne implicira stoga urotu pravotvorca u kojem zakonodavci, sudije, i drugi koji odlučuju kuju strategije što učinkovitijeg razdvajanja njihovih normativnih komunikacija. Umjesto toga, strategije selektivnog odašiljanja mogu biti vrste strategija koje Michel Foucault opisuje u njegovoj analizi moći." (Ibid.)


  • "Na temelju prethodne diskusije mogu se postaviti sljedeće hipoteze: možemo očekivati da će pravo učestvovati u selektivnom odašiljanju (i) pod uslovima djelimičnog akustičkog razdvajanja, i (2) u slijeđenju politika koje su potpomogute pravilima odlučivanja koja se razlikuju od odgovarajućih pravila ponašanja." (Ibid.)