Kozarac i Kozarčani

Kozarac i Kozarčani
Autor	Vehid Gunić
Originalni naziv	Kozarac i Kozarčani

• "Upravo činjenica da je veoma malo Kozarčana – Bošnjaka sudjelovalo u partizanima, smatrali su neki, bila je presudna što je Kozarac, dok su drugi napredovali, stalno stagnirao. Pri tome se prije svega mislilo na industrijalizaciju koja je zaobišla Kozarac. Ja, pak, mislim da je to možda i dobro. Kozarac je ostao nezagađen, netaknut, nevino čist i veličanstveno lijep, kao Unin slap, kao najljepši cvijet na proplanku. Zato su ga oni što vole mržnju i mrze ljubav onako bezdušno rušili i razarali. A on se ponovo diže, bukvalo iz pepela. Kao mitska ptica. I ne da se, kao što se ni u miru ni u ratu nisu dali i ne daju Kozarčani. Eto, to mislim i to je tako i drukčije neće i ne može biti."

• "Spomenik na Kozari otkrio je drug Tito 10. septembra 1972. godine. Ta svečanost trebala se održati ili 4. jula na Dan borca ondašnje domovine ili 27. jula na Dan ustanka naroda BiH i Hrvatske. Iako je spomenik bio završen, svečanost je, ipak, znatno pomjerena jer su upravo nekako u to vrijeme u Bosnu bili ušli neki nestašni pojedinci iz Australije i od štokuda sa nakanom da ruše Jugoslaviju. Pokrenute su silne snage ondašnje teritorijalne odbrane, pa je ta grupa od dvadesetak pojedinaca, uz obostrane (velike) gubitke, ušutkana. Onda je na Kozari održana svečanost. Tada je drug Tito prvi put prošao kroz Kozarac. Ta činjenica nije prošla nezapaženo. U oduševljenju i histeriji Ešefa Bebi bacila je na Titov automobil smotuljak mokre novine. Bilo je malih problema, ali je sve zataškano. Tu svečanost sa Kozare trebalo je da zajedno sa slavnim, sada pokojnim reporterom, Aleksejom Nejmanom prenosim za ondašnje jugoslovenske radio-stanice. Izgovorio sam samo nekoliko rečenica, onda je puhnuo vjetar i raznio Nejmanove zabilješke. Kao mlađi kolega dao sam se u potjeru za papirima, a Nejman je raportirao. Moja historijska šansa da se i na taj način proslavim – otišla je u nepovrat."